U velikoj koncertnoj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu u nedjelju, 24. rujna, dodijeljene su nagrade „Tomislav Lipljin“ za najbolju glumicu najboljeg i glumca varaždinskog Kazališta.

Nagradu za najbolja glumačka ostvarenja u sezoni 2022. / 23. obrazložila je intendantica HNK u Varaždinu Senka Bulić, a nagrade je uz čestitku uručio gradonačelnik Grada Varaždina Neven Bosilj.

Najboljom glumicom proglašena je Helena Minić Matanić, a najboljim glumcem Karlo Mrkša.

Autor statue, nagrade za najbolju glumicu i glumca je varaždinski umjetnik Nikola Vudrag, a nagrada nosi naziv glumca, prevoditelja i redatelja Tomislava Lipljina koji je ostavio dubok trag u povijesti varaždinskog kazališta.

Nagrade su uručene uoči koncerta Varaždinskog komornog orkestra.

Akademski slikar Slaven Macolić predstavlja se varaždinskoj kulturnoj javnosti izložbom “Mreže” koja će biti postavljena za razgled u galeriji HDLU-a (Kula stražarnica).

Svečano otvaranje zakazano je u utorak, 26. rujna, s početkom u 19 sati. Iako se recentni ciklus Slavena Macolića pod nazivom Mreže stilski doima kao potpuna suprotnost njegovom dosadašnjem likovnom stvaralaštvu, kronološka kontekstualizacija upućuje da su, nakon bijelih polu-apstraktnih formi i ciklusa Sve je Pinocchio, šarene, energične i u potpunosti apstraktne slike logičan dio umjetnikovog razvojnog slijeda.

Ovdje je potrebno napomenuti kako su oba spomenuta ciklusa svojevrsna kritika društva, no na drugačiji način. Dok je Pinocchio izduženim nosom upućivao na uvriježeni svijet laži koje nas okružuju, ciklus Mreže produkt je sustavnog proučavanja masovnih medija, društvenih mreža te prirodnih i predmetnih fenomena. Sukladno uočavanju da je svijet povezan na način koji se ne može vizualizirati realnim prikazima, autor dolazi do konstatacije kako u likovnom izražavanju ne treba težiti mimetičkom oponašanju stvarnosti, već je potrebno dematerijalizirati predmetnost.

Iz istaknutog razloga autor sve jače zadire u apstrakciju te kroz varijabilne mrežne oblike prikazuje neuronsku mrežu, odnosno moždane funkcije prilikom pristupanja takozvanom Meta svijetu. U ovom se kontekstu gusti i kaotični prikazi mreža koji slobodno lebde ili izrastaju iz polikromiranog polja mogu tumačiti kao inputi raznih svjetlosnih informacija koje utiču na podsvijest recipijenta. Mapiranjem informacijskog sistema kroz medij uljene slike velikih dimenzija, gdje snažno koloriziranu pozadinu prekrivaju gusti, ali opet krhki slojevi mreža, autor implicira na prostor bez limita.

No, pored istaknutog, u središtu umjetnikova interesa nalaze se i ostali predmeti biljnog ili životinjskog podrijetla sačinjeni od mrežnih struktura. Činjenica da ne možemo uvijek dokučiti prikazuju li motivi mreže neurološke sklopove (možda previše informacija koje opsjedaju mozak), oblike prirode ili mrežne produkte koje je napravio čovjek, doprinosi enigmi Macolićevih slikarskih poruka.