ZAŠTO NE PRIČAMO
Ženska soba – Centar za seksualna prava i partnerske organizacije u Zagrebu su predstavile kampanju „Pričajmo jezikom ravnopravnosti“, upozorivši da „hrvatski jezik reflektira neravnopravnost žena u patrijarhalnom društvu“.
Uglavnom, treba koristiti „ženske inačice“ pojedinih „riječi muškog roda“ kad se radi o „ženama i djevojčicama“, na primjer „pilot – pilotkinja“, a ako takvih riječi nema, pozivaju se građani (i, naravno, građanke) da ih izmisle, pa je tako, na primjer, predloženo i ovo: „mudrac – mudrica“… u što baš nisam uvjeren, ali nije to bitno, nego ovo što slijedi.
Kampanja je hvalevrijedna jer u službenoj uporabi (na primjer u natječajima za radna mjesta) treba ravnopravno koristiti oblike kao što su „vozač – vozačica“.
Ali nešto je trulo u kampanji ovoj. I to već u naslovu: „Pričajmo jezikom ravnopravnosti“.
Pokojni Tomislav Lipljin često je (i javno) znao reći: „Mi Hrvati ne pričamo, nego pripovijedamo ili razgovaramo, odnosno govorimo“ (ovisno o kontekstu). To mnogi ne znaju, što i nije smrtni grijeh: jasno je da je u svakodnevnom govoru glagol „pričati“ čest, a (prečesto) se zavuče i u medijski prostor.
No svakako bi ga trebalo izbjegavati u službenoj uporabi, a naročito u kampanji kojoj je tema – hrvatski jezik.
Ne bi to bilo tako strašno da se na službenu web-stranicu kampanje nije uvukao i ovaj „ravnopravni“ par: „hirurg – hirurškinja“. Pa dokle, draga braćo… i sestre?! „Dokle će to tako? Dokle će u mojoj kući da popuje svako?!“ (citat iz „Pozorišta u kući“ Novaka Novaka).
P. S. Umro je akademik Ante Stamać – profesor, čudak, prijatelj, genij; majstor hrvatskog jezika. Još je 1999. u velikoj anketi „Što očekujete u novom tisućljeću“ odgovorio najpametnije: „U novom tisućljeću očekujem samo svoju smrt“. Neka mu je laka hrvatska zemljica koju je toliko volio.
Izvor:
Foto: FACEBOOK / ŽENSKA SOBA