Povežite se s nama

U fokusu

Dr. Saghir: Magnetna rezonanca odjednom u Varaždinu, Čakovcu i Koprivnici, nije li to neracionalno?

Objavljeno:

- dana

Vjerojatno je malo ljudi u Međimurju koji nisu čuli za primarijusa Husseina Saghira, radiologa Županijske bolnice Čakovec koji je svojim radom uvelike doprinio razvoju međimurskog zdravstva.

Vrstan je stručnjak, jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Županijske lige protiv raka Čakovec, porijeklom Libanonac, otvorenoga, srdačnoga, mediteranskog temperamenta. Sve u svemu, pojava koju je teško ne zapaziti u pitomom, ravničarskom kraju između Mure i Drave. Zovu ga i „dobri duh najteže oboljelih“ jer je osobito posvećen radu s onkološkim bolesnicima, prvenstveno ženama oboljelima od raka dojke, ali i oboljelima od drugih oblika karcinoma okupljenima u pet klubova koji djeluju unutar Lige.

Županijska liga protiv raka ove godine proslavit će dvadeset godina postojanja, a Saghir je svih tih godina volonterski radio kao njezin predsjednik.

“Dotepenci”

Donedavno je bio i na funkciji voditelja Odjela radiologije i ultrazvuka čakovečke bolnice. Cijeli svoj radni vijek proveo je u Čakovcu, gdje je stigao krajem 80-tih javivši se na oglas u “Vjesniku” kojim su se tražili stažisti-pripravnici u tadašnjem Medicinskom centru Čakovec. Potom je radio u čakovečkoj ambulanti opće medicine, a početkom 90-ih započeo specijalizaciju iz radiologije na zagrebačkom Kliničko-bolničkom centru Rebro. Iako je, kako nam govori, dobio ponudu da ostane raditi u Zagrebu, vratio se i do danas ostao u čakovečkoj bolnici.

– Ne moraju svi stručnjaci biti u Zagrebu, stručnjak može biti bilo gdje – smatra naš sugovornik. S ponosom u glasu ističe da je tada u bolnici stažiranje započelo šestero liječnika, od kojih su on i psihijatar dr. Živko Mišević, rodom iz Imotskog, bili „dotepenci“, pa im nisu odmah dali ugovor o radu na neodređeno, očekujući da će jednog dana otići. No, na kraju su njih dvojica ostala trajno, a “pravi“ Međimurci su otišli.

Iako nisam ovdje rođen, pokazao sam da volim ovaj kraj i ove ljude

U tadašnju Jugoslaviju Saghir je stigao krajem 70-ih godina tražeći mjesto gdje će nastaviti studirati jer je u njegovoj zemlji bjesnio građanski rat. Porijeklom je iz mnogobrojne i imućne obitelji koja se bavila prodajom antikviteta i knjiga. Ostali članovi njegove obitelji preselili su se u Sjedinjene Države i zapadne zemlje Europe, a on je odabrao Zagreb. U SAD, kako kaže u jednom intervju, nije želio otići iz principa.

U Bejrutu je bio upisao studij biologije, koji zbog rata nikada nije započeo, pa je odlučio studirati medicinu u Zagrebu. Kako nam govori, studiranje u Zagrebu tada je za njegovu obitelj bilo jeftinije nego da je nastavio studij kod kuće u Bejrutu.

U Zagrebu je upoznao suprugu, porijeklom iz Bednje, tako da je, kaže u šali, osim hrvatskog naučio i „bednjanski“. Dobili su dva sina, ali nijedan nije otišao u medicinu, kaže naš sugovornik uz osmijeh. Nikada nije pomišljao na odlazak iz Međimurja jer tu su, kaže, njegova obitelj i njegov dom, i tu se osjeća najslobodnijim.

Bolje od Zagreba

Kako su izgledale prve godine rada Županijske lige protiv raka Čakovec? Što Vas je motiviralo da se uključite u rad Lige?
Liga je osnovana krajem 1998. godine na inicijativu prim. Marije Hegeduš Jungvirth, koja je bila u kontaktu s krovnom organizacijom, Hrvatskom ligom protiv raka. Ona me potaknula da se uključim i izabran sam za predsjednika. Volim medicinu, ovaj posao mi leži i vidio sam gdje nas taj rad može dovesti. U sklopu Lige prvo je osnovan Klub laringektomiranih, tu je veliku ulogu imao pokojni gospodin Zadravec. Zatim su osnovani Klub žena operiranih od raka dojke „Nova Nada“ i Udruga oboljelih na debelom crijevu (ILCO) Čakovec. Danas imamo još dva kluba: Klub oboljelih od raka prostate i Klub žena oboljelih od ginekoloških zloćudnih tumora „Vita“.

“Važno je prihvatiti bolest, ne klonuti duhom i pronaći ohrabrenje u svojoj okolini”

Sad smo stasali i prerasli lokalne okvire, ali na početku smo sve radili sami. Sjećam se kako sam osobnim automobilom obilazio škole i vrtiće u kojima smo tražili da nam doniraju narcise. Danas za Dan narcisa prodajemo i po 60 tisuća cvjetova i svake nam se godine javljaju nove općine koje se žele uključiti u obilježavanje tog dana. Mislim da se ni u cijelom Zagrebu ne proda toliko narcisa koliko prodamo u Međimurju.

Koliko je prepoznat i priznat rad Lige u Međimurju i šire?
Naša je liga jedinstvena u Hrvatskoj jer imamo pet klubova koji međusobno surađuju. U drugim krajevima svaki klub koji okuplja oboljele od jedne vrste karcinoma djeluje kao posebna udruga. Mi od početka radimo sinergijski, i to daje bolje rezultate, jer kada oboljeli od prostate organiziraju Kestenijadu, odazovu se i članice klubovaa „Nova Nada“ i „Vita“ i obrnuto, kada one organiziraju Dan narcisa ili Dan mimoza, odazovu se i članovi drugih klubova.

Često me, tijekom predavanja u drugim dijelovima Hrvatske, ljudi pitaju kako postići takvu povezanost. S druge strane, u Međimurskoj županiji i dalje nas ne smatraju udrugom od posebnog značaja. Na početku je bilo svega, mnogi su nam se smijali. Neki su me kolege tada pitali što mi sve to treba i što će mi to za moj posao i struku, a sada ti isti dolaze slikati se s nama kad obilježavamo neki važan datum. I neke su medicinske sestre dugo razmišljale prije nego što su nam se priključile. Bio je to mukotrpan posao, a sad neki misle da nam je sve to bogomdano.

Ponekad se stječe dojam da se Liga isključivo bavi oboljelima od raka, a zapravo ste puno napravili na području prevencije i edukacije.
Održali smo predavanja o prevenciji i važnosti pregleda u svim dijelovima Međimurja. Mislim da nema kutka Županije u kojemu nismo bili. Polako smo senzbilizirali ljude i radili u suradnji sa županijskim Zavodom za javno zdravstvo, a s nama je u Ligi od početka i dr. Renata Kutnjak-Kiš, epidemiologinja Zavoda. Vjerojatno su dijelom i naše aktivnosti zaslužne za jako dobar odaziv na nacionalne preventivne screening programe na području Međimurja, posebice za rano otkrivanje raka dojke, u čemu smo najbolji u Hrvatskoj.

Također smo organizirali dolazak prvoga mobilnog mamografa u Međimurje 2003. godine jer se tada u bolnici nije mogla učiniti ta pretraga. To je potaknulo vodstvo Županije da kupi prvi uređaj za bolnicu, a potom i drugi, digitalnu mamografiju, koju smo dobili 2010. godine. Liga je uvijek sudjelovala u prikupljanju financijskih sredstava za nabavu dijagnostičkih i terapijskih uređaja. Prikupili smo 100.000 kuna za ultrazvuk, financirali smo nabavku fosfornih kaseta za mamografiju i aparat za limfnu drenažu te edukaciju fizioterapeuta za rad na uređaju kako bi naše pacijentice, članice Kluba, imale prednost u terapiji nakon operacije.

Na koji ste način motivirali oboljele da se uključe u rad klubova? Kako su žene oboljele od raka dojke reagirale kada biste s njima razgovarali o bolesti i udruzi?
Kod mene su dolazile operirane žene, pitao sam ih bi li se uključile u rad Kluba i uzimao njihove kontakte. Na početku smo okupili sedam žena i tako je 2000. godine nastao Klub žena operiranih od raka dojke. Uvijek sam ih ohrabrivao i još sam uvijek s njima. Bilo je svega prije dvadeset godina, ljudi su od njih bježali, to je tada bila stigma smrtonosne bolesti.

Odmah se kupovao pogrebni vijenac i nitko nije želio biti u društvu nekoga tko je „nasmrt“ obolio. Ali bolest nije nepobjediva i vrlo je važno ostati psihički jak i jačati imunitet. Vidio sam ljude koji su klonuli duhom i bolest ih je brzo svladala. Stvari su se počele mijenjati prije 15-ak godina i danas u Ligi ima žena koje su operirane prije 25 i više godina. Važno je da su te žene dobile podršku obitelji i zajednice. Danas je i znanost krenula u tom smjeru, pa se razvijaju pametni lijekovi koji također idu na jačanje imuniteta, tako da se organizam može uspješnije izboriti s bolešću. Kad se dođe do točne dijagnoze, važno je prvo prihvatiti bolest. Čovjek može biti ljut na Boga ili sustav, ali prvo mora prihvatiti bolest, tada je liječenje uspješnije.

Kakav je Vaš stav o alternativnim lijekovima, primjerice medicinskom kanabisu, za kojim sve češće posežu i oboljeli u Hrvatskoj?
Nemam ništa protiv svega što može koristiti, ako ne donosi neku štetu. Ne mogu nikoga osuđivati jer ni ja ne znam kako bih postupio u takvoj situaciji.

Uspomene

Kako se osjećate u Međimurju nakon svih ovih godina? Nedostaju li Vam obitelj i rodni Libanon?
Volim ovaj kraj, ljudi su blagi, iako ponekad nepovjerljivi, a to je možda posljedica loših iskustava iz prošlosti. Da mi se ovdje ne sviđa, ja bih otišao, ali ovdje se osjećam slobodno i imam priliku stvoriti i raditi nešto svoje, a to mi pričinja najveće zadovoljstvo.

U Bejrutu sam zadnji put bio 1985. godine, kad mi je otac još bio živ. Ponekad se pitam kako bih sve to doživio da ponovno odem jer se sve promijenilo, cijela moja generacija otišla je iz zemlje, ljudi se promijene i više nemaš zajednički jezik. Ali imam lijepa sjećanja iz djetinjstva i ona me ispunjavaju. U obitelji smo odrastali svi zajedno, ali smo odgajani i da se svatko može sam brinuti o sebi. Dom je, na kraju, tamo gdje ti je obitelj.

“Racionalan i uvijek za suradnju”

Jednom ste rekli da „postoje tendencije u zdravstvu koje čovjeka dijele na pojedine organe, dok je definicija zdravlja nešto cjelovito“. Na što se točno odnosi ova Vaša kritika?
Često razmišljam drukčije od lokalnih političara, ali i svojih kolega, vjerojatno je to sve utjecalo i na moju smjenu s pozicije voditelja Odjela radiologije. Ljudi ne vole one sa stavom. Volim medicinu i ovo što radim ne radim zbog novca ili zato što nemam drugog posla.

Smatram da kod nabave novih uređaja nije važno za koji će se dio tijela uređaj nabaviti, nego da je nabava racionalna, u skladu s potrebama bolnice, i da se uređaj dobro iskoristi. Poznat mi je jedan primjer nabave uređaja koji je stajao milijune, a danas se u toj bolnici koristi tek dva dana u tjednu, a naša bolnica nabavlja uređaj koji će imati istu sudbinu – je li to racionalno?

Ili cijela priča oko nabave magnetne rezonance za sjeverozapadnu Hrvatsku. Kad se u Varaždinu organizirao humanitarni koncert za prikupljanje sredstava za nabavu magnetne, tada sam pružio podršku bivšoj ravnateljici varaždinske bolnice Sanji Zember jer mislim da nije bitno u koji će grad magnetna doći; Varaždin, Čakovec ili Koprivnicu.

Važno je da negdje dođe na sjever Hrvatske i da ga svi iskoristimo. Kod tih sam pitanja racionalan i uvijek za suradnju. Sada imamo situaciju da iz Ministarstva zdravstva uskoro stiže magnetna u Varaždin, a u Koprivnici i Čakovcu također najavljuju nabavu MR-a. Tolike godine nismo imali nijednu magnetnu i sad odjednom stižu tri na područje sjeverozapadne Hrvatske. Meni je to pomalo smiješno.

Magnetna stoji od šest do osam milijuna kuna, mogao se nabaviti jedan uređaj koji bi svi koristili prema dogovoru. Da bi se uređaj isplatio, mora se koristiti u dvije smjene, a da ne govorim o kadrovima koji i sada nedostaju u sve tri bolnice. Višak sredstava mogao bi se iskoristiti za nešto pametnije, primjerice novi mamografski uređaj. Nama je mamografija na izmaku i ulazi u osmu godinu uporabe.

Ne slažem se s takvim konceptom u kojem se olako raspolaže zajedničkim novcem. Slično je i s nabavom CT uređaja. Tendencija je da se kupuju CT uređaji sa što više slojeva, koji su skuplji, bez procjene treba li određenoj lokalnoj bolnici takav uređaj. Mi smo prije četiri godine nabavili CT s manje slojeva, ali uz šestogodišnju garanciju i uz dvije radne stanice, tako da smo optimizirali njegovu iskorištenost.

U fokusu

Habijan o radu na izborni dan: Neradni je dan, a oni koji žele radnike na poslu moraju platiti

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Već neko vrijeme traju polemike o tome je li dan izbora neradni dan ili poslodavci mogu radnicima naložiti da dođu na posao.

Danas smo pisali o slučaju gdje je poslodavac, odnosno tvrtka iz Ludbrega, svojim radnicima naložila da 17. travnja dođu na posao.

Dan izbora je neradni dan? Očito ne i za radnike jedne poznate ludbreške tvrtke

O toj temi danas se oglasio i ministar gospodarstva Damir Habijan.

Izborni dan je neradni te su poslodavci obvezni osigurati radnicima ostvarivanje njihova biračkog prava, a oni koji na izborni dan 17. travnja budu radili imaju pravo na povećanu plaću za taj dan, izjavio je Damir Habijan.

Habijan naglašava da zakon propisuje da je to neradni dan, a i Državno izborno povjerenstvo je reklo da su poslodavci obvezni radnicima osigurati ostvarivanje njihova biračkog prava.

Dodaje i da zakon propisuje kako radnici koji rade u dane blagdana i neradne dane imaju pravo na povećanu plaću.

Svima treba osigurati izlazak na izbore, a onima koji rade uvećati plaću za taj dan, rekao je Habijan.

Nastavite čitati

U fokusu

Ovo su imena ljudi na HDZ-ovoj listi u našoj izbornoj jedinici

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Nakon sastanka stranačkih tijela, predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković predstavio je izborni program “Za sve izazove” kao i izborne liste.

-S nama na liste idu dosadašnji partneri – HSLS, HDS, HNS, Hrvatska stranka umirovljenika i Marijana Petir. Naša ključna poruka bila je politička stabilnost, koju smo zadržali i održali. Rezultat je to politike desnog centra, liberalnih stranaka, demokršćanskih stranaka i manjinskih stranaka. Sastavit ćemo Vladu, bit ćemo relativni pobjednici – rekao je Plenković.

Nositelji HDZ-ovih lista bit će: Andrej Plenković (prva izborna jedinica), Gordan Jandroković (druga), Anđelko Stričak (treća), Ivan Anušić (četvrta), Marin Piletić (peta), Davor Božinović (šesta), Tomo Medved (sedma), Oleg Butković (osma), Ivan Malenica (deveta), Branko Bačić (deseta), dok će listu za dijasporu (11 izborna jedinica) nositi državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske Zvonko Milas.

Lista u III. izbornoj jedinici izgleda ovako:

1. Anđelko Stričak

2. Zoran Gregurović

3. Ljubomir Kolarek

4. HNS (Predrag Štromar)

5. Damir Habijan

6. Žarko Tušek

7. Sanja Borovec

8. Dražen Srpak

9. Ljubica Jembrih

10. Siniša Jenkač

11. HNS (Robert Šplajt)

12. Gordana Ramušćak

13. Zdravko Tušek

14. Goran Kaniški

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje