– Koja je tajna tako dugog braka. A čujte? – pitao se Dražen Ožeg, 91-godišnji Varaždina, na što se uključila njegova vršnjakinja supruga Zdenka.

– Nikad ga nije bilo doma. Bila sam sama s dvoje djece cijelo vrijeme. Te ovakva natjecanja, te onakvi mitinzi – nasmijala nas je Zdenka i nastavila kako je njezin suprug uvijek bio okružen ženama.

– Uvijek te studentice i atletičarke. One su bile sve zaljubljene u tebe – dodala je 91-godišnjakinja, no što je samo odmahnuo rukom vremešni, ali još uvijek promućuran starac.

– Ma daj nemoj – nasmijao se Ožeg.

Prva ljubav

On i njegova supruga vjenčali su se 1956. godine i u braku su punih 66 godina, no njihova ljubav započela je još u varaždinskoj Gimnaziji. Zajedno su maturirali 1949. godine.

– Znamo se od 17 godine, no u to vrijeme bili su to zasebni razredi. “Uršulinke”, kako smo ih zvali, bile su daleko od nas. Pjevali smo zajedno u zboru kod profesora Vrhovskog to je bio jedini kontakt – ističe Dražen Ožeg.

Kasnije je svatko otišao studirati u drugi grad. Zdenka u Zagreb na Farmaceutski fakultet, a Dražen u Beograd na Kineziološki fakultet, odnosno tadašnji DIV (Državni institut za fizkulturu).

On je bio treća generacija studenata tog fakulteta, a tek kasnije prva generacija studenata osnovala je kineziološke fakultete u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu i Skoplju.

Bile su to poslijeratne godine, a kao što je dobro poznato bila su teška vremena.

– Tada ste kupovali kruh, meso, mlijeko i kavu na kartice. Nije bilo kolača u slastičarnici. Bilo je teško, no nismo se time tada uopće opterećivali– dodala je Zdenka, dok je njezin suprug bio još slikovitiji.

Teška vremena

– Tada smo bili gladniji nego siti. Naprimjer na fakultetu u Beogradu ujutro sam pojeo šnitu kukuruznoga kruha i kasnije sam imao dva sata veslanja, pa zatim dva sata plivanja. Vuka bih pojeo, a za ručak je bio “ajmokac”. To vam je brašno i voda. Mesa nije bilo unutra. Srećom pa nas je znala jedna kuharica iz Međimurja i nakon večera nam još dala ostatak od “ajmokaca” – prisjetio Ožeg koji je bio najstariji od šestero braće.

– Bio sam najstariji, pa sam i braći kuhao, spremao ih za školu. Bila su vam to uglavnom vrlo skromna, pučka jela. Knedle sa šljivama su bili praznik. Naglasio bih samo da smo mi morali biti udarnici, odnosno morali smo biti na radnim akcijama da bismo si kupili odjela, jer na maturu išao sam u odjelu od ujaka – naglasio je 91-godišnjak koji se u vrijeme studija sa suprugom viđao samo za vrijeme praznika.

– Viđali smo se uglavnom na Korzu. Tada su tamo mladići i djevojke šetali – dodala je Zdenka.

No, nije to tada bilo ni približno kao danas kad mladići i djevojke započinju veze veći i u osnovnoj školi.

– Nismo se smjeli zadržavati u mraku – nasmijao se Dražen koji vjeruje da je i ta suzdržanost tajna dugovječnog braka.

Trajnožareća ljubav

– A čujte vrag bi ga znao. Možda smo tako dugo zajedno jer smo se čuvali tako dugo – nasmijao se Ožeg.

Nakon što su obje završili fakultete ubrzo su počeli raditi. Zdenka je prvo radila u ljekarni Maltarić, da bi se potom zaposlila u ljekarni Opće bolnice Varaždin gdje je radila i do mirovine.

Ožeg svoj prvi posao imao u varaždinskoj Gimnaziji kao profesor tjelesnog, kasnije, 1963. godine je prešao na današnji Učiteljski fakultet u Čakovcu. Prvo je školovao nastavnike tjelesnog, a kasnije je predavao metodiku tjelesne i zdravstvene kulture. Na istom fakultetu u dva je navrata bio direktor, odnosno dekan. Uz to je jedno vrijeme radio i na Elektrostrojarskoj školi u Varaždinu.

No, on je bio vrstan sportaš, a kasnije je postao legendarni atletski trener te organizator brojnih natjecanja.

U Atletskom klubu Sloboda djelovao je čak 62 godine, a posljednja generacija koju je trenirao bili su njegovi unuci.

Trenirao je brojne reprezentativce, a ujedno i olimpijce.

Sport

– Mogu se pohvaliti s čak 215 reprezentativaca što Hrvatske, što Jugoslavije. Kao trener bio sam Olimpijskim igrama u Rimu gdje je nastupao u bacanju kladiva nedavno preminuli Bezjak, potom na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine. Tamo se 100 metara od nas dogodio onaj teroristički tragični čin kad su Arapi ubili Izraelce. Također s Knapićem sam bio 1980. godine na Olimpijadi u Moskvi – ističe Ožeg koji je jedan od pokretača Novogodišnje utrke, a organizirao je prvenstvo Europe u atletici 1962., Mediteranske igre 1979., Univerzijadu 1987. i Juniorsko prvenstvo Europe u atletici (JUPEA) 1989. godine.

– To nisam radio za novac jer bio sam zaposlen na Pedagoškoj u Čakovcu. Bio mi veliki gušt raditi s mladima – rekao je Ožeg.

Naravno, on je zbog svih tih silnih natjecanja izbivao iz doma.

– U bivšoj Jugoslaviji su nam svaki blagdan ili praznik stavili nekakvo natjecanje. Naravno da supruga nije bila presretna – ističe Ožeg na što se uključila supruga Zdenka.

– Ma uvijek je bilo nešto. Još ti uvijek u ženskom društvu – dobacila je.

No, Dražen se držao podalje od žena.

– Morao sam, jer bi onda kod kuće bilo problema – istaknuo je Ožeg koji sa suprugom ima i imao je vrlo skladan brak.

– Bilo je nekih svađa, ali ništa ozbiljno. Hvala Bogu i zdravlje nas godinama već služi – rekao je profesor Ožeg.

Kuhinja?

Iz braka Dražen i Zdenka imaju Draženku koja je rođena 1957. godine te sina Zlatka rođenog 1965. godine. Zanimljivo je kad su Zlatko i Draženka odrastali glavni kuhar bio otac Dražen.

– Uglavnom sam radio do 12, 13 sati, dok je supruga dolazila s posla oko 14, 15 sati pa sam ja bio kuhar. Nisu to bile neke delicije. Pučka jela. Praznik je bio odojak ili purica. Supruga je kuhala uglavnom za vikend, no kad smo došli u mirovinu onda je preuzela ona glavnu riječ u kuhinji– ističe Dražen.

Već u 60-tim godinama prošlog stoljeća više nije bila takva neimaština i ljudi su počeli živjeti bolje.

– Tada je polako u dućanima bilo svega. Iskreno, oboje smo bili zaposleni i nismo ni u čemu tada oskudijevali – dodala je Zdenka.

Nakon što su im djeca odrasla i pronašla svoje partnere u život Dražena i Zdenke stigli su unuci. Danas su i to odrasli ljudi. S kćerine strane Mirta i Vedran, a sa strane sina Jan i Viktor.

– Baš smo ponosni na sve njih – rekla je Zdenka.

Tajna

No, koja je to tajna tako dugog i kvalitetnog života?

– Kći mi je doktorica, a žena apotekarka. To vam je tajna – smije se Ožeg koji ističe da genetika nije bila na njegovoj strani u tom slučaju.

– Brat Čedomil preminuo je kad je prešao 40-tu, a brat Marijan kad je bio u pedesetima. Tako da to nema veze genetika s time. Pušio nisam, jedino me uhvatilo u 50-tima da sam pušio lulu– rekao je Ožeg koji je kako je došao u mirovinu kupio vinograd.

– Uvijek smo imali vrt i s time smo se bavili, no vinograd sam kupio kad sam došao u mirovinu. Tamo uvijek imate što za raditi. Naravno, sada više ne mogu raditi, no koliko sam čuo vrlo je rodno – dodao je Dražen koji je sa suprugom uvijek otišao jednom na more, a volio je i skijati.

– Kad dođete u mirovinu ne smijete se zapustiti. Uvijek morate čitati i neke stvari si ne smijete uzimati k srcu – smije se Dražen koji je sa suprugom tridesetak godina u mirovini.

Recept za brak

Naravno u zlatnim godinama oni imaju i sitne zdravstvene probleme.

– U zadnje vrijeme oboje nas muči sluh. Iako mi je supruga u posljednje vrijeme pala na kilaži, ja se držim već jedno vrijeme na istoj – otkrio je 91-godišnjak koji će 28. listopada proslaviti 92. rođendan. Njegova supruga isti rođendan će proslaviti 28. veljače.

– Šteta što nije rođena 29. veljače. Onda bih imao mladu ženu – našalio se Dražen koji pun poštovanja prema svojoj životnoj suputnici. No, to je uzajamno.

– Mi uvijek imamo zajedničkih tema. Najvažniji su međusobno poštovanje i uvažavanje – rekla je Zdenka koja sa svojim suprugom čini vjerojatno najstariji par u Varaždinu. Zajedno imaju 182 godine.

– Znam da u Varaždinu postoje ljudi koji su stariji od nas. No, gotovo sam siguran da smo mi najstariji par u Varaždinu – zaključio je Dražen Ožeg.