Vijest o smrti legendarnog pjevača Krunoslava Kiće Slabinca, koji je preminuo 13. studenoga, rastužila je njegove brojne štovatelje i prijatelje, među kojima je neutješan njegov dugogodišnji menadžer Marijan Ljubek iz Varaždina.

Podsjećamo, riječ je o čovjeku koji je 30-ak godina nosio aureolu dušobrižnika mladih, ali ne samo u varaždinskom kraju i Međimurju.

“Katica za sve“

U razgovoru za Regionalni tjednik Marijan Ljubek je između ostaloga otkrio odakle njegovo prijateljstvo s Kićom te kako je postao menadžer brojnim glazbenicima. U Varaždin je, kaže, došao silom ratnih (ne)prilika.

– Rođen sam u Zagrebu 1936. godine, a u Nedeljanec stižem s obitelji ratne 1942. godine. Moj otac je dotad radio u njemačkoj robnoj kući tvrtke Baumat koja je poslovala u Ilici 4. Nakon rata je u toj zgradi otvorena prva NAMA. Osnovnu školu polazim u Vidovcu i Varaždinu, u kojem je obitelj u Optujskoj ulici kupila kuću 1952. godine. U vojsku sam otišao 1956. godine i potom nastavljam obrazovanje na srednjoj ekonomskoj školi do 1965. godine. Predavanja su bila u Gimnaziji i tu sam dobio dobru podlogu za nastavak školovanja na osječkoj Višoj ekonomskoj školi – prisjeća se Ljubek, koji je diplomirao 1969. godine.

Kao student je džeparac zarađivao popravljanjem automobila i motora u garaži u Jagićevoj ulici.

– Imao sam sreće i pronalazim posao u mariborskom Konstruktoru, jer ta tvrtka je 1967. počela s izgradnjom VI. osnovne škole Varaždin. Imali smo pune ruke posla dvije godine, a radio sam nakon predavanja i do 22 sata u noći. Poslodavci su bili iznimno zadovoljni i nisu mi nakon izgradnje škole dali otkaz, već odlazim u Maribor, u kojem sam na zamjenama bio „Katica za sve“. Moj skriveni talent za organiziranje koncerata i zabava otkriven je kod proslave 25. obljetnice „podjetja“. Zamoljen sam da dovedem hrvatske glazbenike na feštu i dobili su je. Naime, ugovorio sam u bivšoj zagrebačkoj Estradi nastup Ivice Šerfezija i Zdenke Vučković. Tako je počela moja suradnja s udrugom koja je glazbenicima tada mukotrpno pronalazila angažmane – govori naš sugovornik, koji svoje slobodno vrijeme nije želio provoditi u Sloveniji.

Naime, radije ga je provodio s društvom u Varaždinu, u kojem su krajem 60-ih godina održavani brojni plesnjaci.

– Glavno okupljalište mladih željnih dobre glazbe i plesa bilo je u Domu željezničara i tu od 1969. godine postajem glavnim organizatorom plesnih večeri. Bilo je predivno, puce i dečki dolazili su nam iz Međimurja i Podravine, jer dovodio sam sastave poput kvarteta 4M, Crno bijeli, ili popularnog pjevača Kornelija Kovača. Glazbenom scenom tada je dominirala zabavna glazba te su uvijek bili dobro posjećeni koncerti Rdečih dečki iz Maribora, sastava Bjele vrane iz Ljubljane ili grupe Mi iz Šibenika. Član potonje bio je moj dobar kolega Siniša Škarica, zaposlenik bivšeg Jugotona, koji je u glazbenoj branši izdržao do 2010. godine. Njihove skladbe i danas puštaju u emisijama „Gramofona“ – prisjeća se Ljubek.

Iako je hrvatska estrada 1970. godine bila je još u povojima, u Zagrebu je osnovana tvrtka Croatia Concert. Prostori su bili na bivšem Trgu Republike 5, a Marijan Ljubek baš tu upoznaje Kiću Slabinca.

– Tada je još bio frontmen VIS-a Dinamiti i dobro pamtim zagrebački susret Stjepana Mihalinca te Nikice Kalogjere, koji su donijeli odluku da se za Slabinca žurno napiše nekoliko skladbi. To je bila njegova prekretnica i početak naše obostrane suradnje. Doslovno smo zajedno prošli sito i rešeto u zemlji i inozemstvu. Organizirao sam njegove koncerte od Triglava do Skopja. No, trebalo je puno raditi da stekne popularnost i nije ga kao solistu bilo jednostavno spajati s različitim pratećim sastavima – ukazuje Ljubek.

Fešta u Kuršancu

Svog prijatelja i poslovnog partnera Krunoslava Slabinca varaždinskoj je publici prvi put predstavio 1971. godine u Domu željezničara. Već idući nastup organizirao mu je u zgradi varaždinskoga HNK-a.

– Bilo je super, a i zarada nije bila mala. No, sve se stubokom promijenilo kada smo za koncerte morali plaćati porez, u bivšoj državi s tim nije bilo šale, ulaznice su tiskane na numeriranim blokovima. Bilo je vremena i za druženja, a nezaboravno je ono nakon Kićinog nastupa na nogometnom igralištu u Kuršancu. Međimurci su nas te ratne 1993. godine lijepo ugostili, vrtio se vol na ražnju, bilo je odličnih vina te puno pjesme. Kićo je bio jednostavan čovjek, uvijek spreman na šalu i nije se vrijeđao. Zajedno smo proputovali Europu i daleku Australiju s Dikama iz Vinkovaca – rekao je Ljubek, kojega glazbenici i danas pamte po nadimku „Bubreg“.

Osim Kićinih, i drugi koncerti koje je organizirao bili su iznimno dobro posjećeni. Primjerice, onaj Lepe Brene je na Varteksov stadion privukao više od 7000 njezinih obožavatelja.

– Još čuvam taj ugovor, fotografije i postere koji su najavljivali Fahretin nastup na kojem je, nagnuvši se kod preuzimanja buketa, Varaždincima pokazala gaćice. Zločesti fotoreporteri taj su trenutak ovjekovječili i atmosfera sa stadiona je punila medijske stupce – veli naš sugovornik, koji je umirovljen 1997. godine kao slobodni umjetnik.

Dodajmo da je početkom 70-ih u Varaždinu bio suosnivač udruge glazbenika “Lira“, u kojoj je aktivnu ulogu imao i Josip Turk iz Čakovca, grada u kojem su na kraju zajedno pronašli daleko bolje uvjete za rad.

– Samo u Međimurju organizirao sam više od stotinu koncerata. Toga ne bi bilo bez suradnje s tamošnjim ugostiteljima, a u Varaždinu je trebalo osigurati nastupe glazbenika i na manifestacijama poput Aeropiknika. Pokojni direktor bivšeg Aerocentra Milan Šimek inzistirao je na vrhunskim imenima te su sudionike spomenute manifestacije morali zabavljati Ivo Robić, Tereza Kesovija i drugi poznati estradnjaci. Uvijek sam ovaj posao smatrao privremenim, ali je ispalo drugačije i da se ponovno rodim, sve bih ponovio – govori menadžer koji je glazbenicima organizirao nezaboravne turneje i po većim jadranskim otocima.

Još čeka nasljednika

Stoga i dogodovština ima napretek.

– Moji konkurenti običavali bi na ulazima dvorana ili stadiona postaviti muške „grdosije“ zadužene za prodaju karata, što je znalo rezultirati tučnjavama. No, ja sam imao bolji recept i taj posao su obavile zgodne djevojke, pa nikad nije bilo problema. Bude li zdravlja i snage, organizirat ću izložbu plakata i fotografija koji ilustriraju moje višedesetljetno djelovanje. Jer tko zna, možda je u Varaždinu već rođen moj nasljednik, kojeg samo treba zainteresirati za posao na estradi – zaključio je Marijan Ljubek.