Povežite se s nama

U fokusu

Ekskluzivno: Varaždinci i Međimurci izgradili lansirni toranj za najveću europsku raketu!

Objavljeno:

- dana

 U Svemirskom centru Kourou u Francuskoj Gvajani, kojim upravlja Europska svemirska agencija (ESA), više ništa nije kao prije.

Naime, pred završnim opremanjem je lansirni kompleks za najveću europsku raketu-nosač Ariane 6, na čijoj su gradnji od 2017. godine između ostalih bili angažirani brojni građevinci iz cijele Hrvatske.

Rigorozne kontrole

Najveći objekt na mjestu lansiranja u Kourouu sastoji se od pokretnog postolja – velike zgrade teške 8200 tona, koja se može kretati po tračnicama, a tu su svoje znanje i umijeće itekako pokazali građevinci iz varaždinskoga kraja i Međimurja. Kako doznajemo od njihova rukovoditelja na terenu, bivšega varaždinskoga gimnazijalca dipl. inž. građevine Mladena Domislovića, za ostvarenje ovog pothvata u Francuskoj Gvajani (Južna Amerika) morali su se vraški potruditi.

– Prvi hrvatski radnici u svemirski centar Kourou stigli su u lipnju 2017. godine. Nakon što je izgrađen ogromni hangar, na red je došao i mobilni vertikalni lansirni stol na tračnicama, ispod kojeg su do dubine od 25 metara iskopani ogromni tuneli ili difuzori. Riječ je o armiranobetonskim objektima za odvođenje plamena i dima iz potisnih motora raketa. Vjerojatno malo tko zna da se difuzori prije lansiranja pune vodom jer plinovi tekućega goriva iz raketnih motora na startu postižu temperaturu višu od 3000 stupnjeva Celzija – govori Domislović, koji je u Francuskoj Gvajani imao dužnost voditelja gradilišta i šefa hrvatskih radnika, zaposlenika tvrtke Zagreb montaža.

U ovoj dalekoj zemlji pune ruke posla imali su oko dvije i pol godine, a u prosincu 2018. bilo ih je na terenu 60-ak.

– Završne faze, u siječnju 2019. godine, prihvatilo se 50-ak zaposlenika, a koliki je to posao bio, govori podatak da je planirana težina spomenutoga lansirnog stola iznosila oko 4000 tona. Tomu još treba pridodati pomoćne konstrukcije, u koje je ugrađeno oko 1000 tona čelika. Zajedno sa svom ugrađenom opremom, taj lansirni kolos teži više od 8000 tona! U njega je ugrađeno bezbroj kotača koje malom brzinom pokreću iznimno snažni namjenski elektromotori – otkriva Domislović, koji je s kolegama imao priliku uživo promatrati lansiranje raketa, ali sa sigurne udaljenosti od oko 15 kilometara od lansirne rampe.

Riječ je o javnim prostorima koji znatiželjnicima nude sigurnost ako ESA odluči prinudno spustiti raketu. Uvijek je to u putanji koja ne dozvoljava njezin pad na naseljena mjesta.

– Sve što se radi u svemirskom centru je podvrgnuto rigoroznim kontrolama francuskih stručnjaka, i njihov je potpis na izvješću o obavljenim radovima uvijek zadnji. Naši investitori su Nijemci, pa nam je njemački bio službeni jezik, ali zbog potrebe posla s Francuzima smo komunicirali na engleskom. No, mnoge od njih uspio sam donekle naučiti i hrvatski. Graditi takva postrojenja je veliki izazov jer riječ je o trenutno najvećem projektu EU-a, na kojem je u jednom trenutku radilo 70-ak tvrtki iz različitih branši. Razumljivo je da u ovakvom kompliciranom poslu sve nije išlo baš glatko – veli naš sugovornik.
Napomenuo je da su Varaždinci i Međimurci, poput svojih kolega iz ostalih krajeva Hrvatske, do Francuske Gvajane putovali avionima, a smještaj im je prvo bio osiguran u hotelu.

Ženama ni blizu

– Korišten je sve dok nije izgrađeno naselje izvan kompleksa Svemirskog centra jer se u njemu ne smije boraviti, osim kada se radi. Ženama tu nema prilaza, čak ni liječnicama, pa ondje nema ni ljubomornih. ESA-in kompleks čuvaju do zuba naoružana redovna vojska, policija i Legija stranaca. Imaju velike vojarne i nema ulaženja bez zahtjeva, koji obrađuju i po četiri tjedna kod više institucija. Naše zaposlenike su provjeravale i tajne službe, pa je normalno da svaki radnik ima i dosje. Najrigorozniji su trenuci kada se rakete pripremaju za lansiranje, to su kontrole kakve je u Hrvatskoj nemoguće zamisliti ili doživjeti. U tim trenucima su popunjena i aktivna mitraljeska gnijezda, a duge cijevi na gradskim ulicama su normalna stvar. Preporuka domaćina svim stranim radnicima je da se noću ne kreću sami gradom jer među lokalnim stanovništvom ima kradljivaca – objasnio je Domislović.
Premda u Francuskoj Gvajani imaju lokalnog predsjednika, sve je pod francuskom jurisdikcijom.

Europski svemirski centar je 60-tih godina bio u Hammaguiru (Alžir), ali je nakon osamostaljenja te države prebačen u Francusku Gvajanu zbog puno povoljnijega zemljopisnog položaja. Blizina ekvatora daje puno veću brzinu raketi, pa ona treba puno manje energije za dostizanje zacrtane orbite.

– ESA u blizini Centra ima aerodrom, helidrom i luku, a dnevnog svjetla za rad imali smo prosječno 12 sati. Radno vrijeme građevincima traje 10 sati i radnici imaju jedan sat predaha. Ustajanje je u 5 sati ili najkasnije u pola šest. Radilo se na velikim visinama i iznimno se pazilo na zaštitu na radu. Pravila i nadzor rada su stroži nego u Njemačkoj. Ima i puno opasnih divljih životinja, ali srećom nismo doživjeli napade. Prekrasne su tamošnje ptice šarenih boja, a pauci su veličine dlana – rekao je Domislović.

Dodao je da su njegovi kućni ljubimci bili gekoni. Riječ je o gušterima kojih ima na svakom koraku, ali su jako korisni jer jedu insekte, pa i nesnosne komarce. Uz insekte, problem našim radnicima je predstavljala teška klima sa 100-postotnom vlagom u zraku.

– Sve se moglo izdržati u moderno opremljenom naselju prepunom velikih kamp kućica dužine 10 metara. U svakoj od njih radnik ima svoju sobu, WC te zajedničku kuhinju, tuš i bazen. Slobodnog vremena je malo, a „provod“ je moguć subotom uvečer i nedjeljom, kada je zakonski zabranjen bilo kakav rad. Kad je bilo Svjetsko nogometno prvenstvo 2018., navijalo se do bola za hrvatsku repku, jer klapa mladih i starijih radnika bila je vrhunska. Utakmice smo pratili u lokalnim kafićima sa svim mogućim i nemogućim rekvizitima. Nikada nismo doživjeli nikakvu neugodnost, a hrana je odlična. No, papreno je skupa, pa kila rajčica stoji sedam eura. Pića ima u izobilju, roštiljalo se do mile volje i pripremalo objede. Štoviše, u Francuskoj Gvajani uglavnom žive rimokatolici, pa vjerski život nikomu nije bio problem. Tek nakon 12 tjedana rada radnici su se vraćali u Hrvatsku na 14 dana odmora, a troškove putovanja uvijek snosi naš poslodavac – rekao je Domislović.
Zanimljivo je da mediji u značajnijoj mjeri nisu pratili što se sve novo radi u Svemirskom centru, ali kada ga je 2017. iznimno posjetio Emmanuel Macron, a potom 2018. godine i Jean-Claude Juncker, sve se stubokom promijenilo.

Skupo do bola

– Lansiranju jedne od raketa prisustvovao je i francuski ministar obrane. To gledati je vrhunski doživljaj. Ta čuda moderne tehnike su užasno skupa i znam da je Ariane 1 prije 20 godina stajala oko 60 milijuna dolara. Sada je taj iznos daleko veći. Svi dijelovi raketa stižu iz tvornica u Europi i sklapaju se u Francuskoj Gvajani. Tako će biti i s Ariane 6, a do njezina lansiranja najvjerojatnije ćemo se strpjeti do 2023. godine – zaključio je Mladen Domislović.

Ni jednu sekundu nije proveo u državnoj službi

Mladen Domislović uvijek je radio u struci, u realnom sektoru. I prije dolaska u tvrtku Zagreb montaža d.o.o. uvijek se bavio građevinarstvom i neko vrijeme kao direktor rukovodio malom obiteljskom tvrtkom.

– Radili smo obnove zgrada, lokalnu i regionalnu plinofikaciju, uvodili telefoniju… Pamtim da u vrijeme kada sam bio srednjoškolac, nitko nije želio studirati strojarstvo. No, kada sam ja kao maturant donio takvu odluku, ohrabrilo se još nekoliko kolega, pa nas je na kraju petero završilo Fakultet strojarstva i brodogradnje – ističe ovaj stručnjak Zagreb montaže, tvrtke koja je pod bivšim imenima bila poznata i 50 godina aktivna na njemačkim tržištima još u vrijeme Jugoslavije.

Iako ona nema izravnu vezu s Europskom svemirskom agencijom, njezine reference bile su i više nego dovoljne da je njemačka tvrtka SEH Engineering GmbH (bivši Eiffel iz Hannovera) angažira na poslovima izgradnje novih objekata Svemirskog centra u Francuskoj Gvajani.

– Zagreb montaža se između ostaloga bavi montažom čeličnih konstrukcija, industrijskih postrojenja, cjevovoda, mostova, odnosno svega što postoji u takvoj građevinskoj branši.
Tvrtka radi diljem Europe i u grupi je bilo do 1200 zaposlenih radnika, ali kao i sve druge, teško pronalazi kvalitetan kadar. Jedan od poslova vezan je za Francusku Gvajanu, u kojoj je tvrtka izgradila dvije ogromne hale, odnosno čelične hangare. U jednoj se obavlja horizontalna predmontaža rakete, a druga, mobilna, visoka je 90 metara i koristi se za vertikalnu montažu i lansiranje rakete Ariane 6 – rekao je Domislović, dodavši da je površina kompleksa ESA-e samo 20-ak kilometara četvornih manja od površine Međimurja.
To je nužno jer rakete mogu eksplodirati ili pasti nakon lansiranja, ako nešto pođe po zlu. Od našeg sugovornika doznajemo i da je radio na „težim“ projektima, što se tonaže tiče. Takvih je bilo u Njemačkoj na prototipu termoelektrane snage 1,1 MW (monoblok, ali snage ekvivalentne onoj koju daje Hidroelektrana Đerdap) u koju je samo čelika ugrađeno oko 17.500 tona, ali i u susjednoj Sloveniji pri izgradnji Termoelektrane Šoštanj.

 

U fokusu

Dario Pocedulić najbolji je mladi poljoprivrednik: poljoprivrednici su marginalizirani, a birokracija nas “ubija”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prije desetak godina Dario Pocedulić, po struci prometni tehničar i njegova supruga Tamara, inženjerka odjevne tehnologije iz Gornjeg Kućana počeli su se baviti poljoprivredom.

Krenuli su skromno, no danas obrađuju 115 hektara zemlje. Na površini od 50-ak hektara uzgajaju heljdu, a na ostalim površinama pšenicu, kukuruz i uljarice.

Prije desetak dana Dario je proglašen najboljim mladim poljoprivrednikom u Hrvatskoj. Zašto su se započeli baviti poljoprivredom, zašto se odlučili za uzgoj heljde, koji problemi ga tište i koliko mu znači ova nagrada ispričao nam je 38-godišnji Dario Pocedulić.

Za početak. Koliko vam znači ova nagrada?

Svakako sam počašćen što sam odabran za ovogodišnjeg najboljeg hrvatskog mladog poljoprivrednika na Izboru održanom prošloga tjedna u sklopu 6. Međunarodnog kongresa o ruralnom turizmu. Do sada je OPG primio nekoliko priznanja, ali ovo posljednje je uistinu najveće. Ono je ne samo meni već i ostatku OPG-a, potvrdilo da uistinu idemo u dobrom smjeru s našim razvojem. A opet također je i izuzetna čast predstavljati svoju državu na Europskom Izboru za najboljeg mladog poljoprivrednika.

Kad i zašto ste se započeli baviti poljoprivredom?

Možemo reći da je kod Pocedulića poljoprivreda obiteljski zanat. Moj djed se bavio poljoprivredom, moj otac, a nekako sam se i ja odlučio primiti poljoprivrede. Nadam se da će jednoga dana moj posao preuzeti sin i nastaviti razvoj OPG-a. Kako su godine prolazile, a ja postajao stariji, odlučio sam malo konkretizirati naslijeđeni OPG i pokušat ga napraviti specifičnim. Mislim da smo supruga i ja to uspjeli. Danas prodajemo bezglutenske prerađevine Varaždinske heljde, od brašna, kaše, pahuljica, kiflica, mlinci, tjestenine, krekera, grizeva, do pufzrnca, hrskača i svake godine povećavamo paletu prehrambenih proizvoda od tradicijske “hajdine” sa modernim prizvukom. Naravno, osim prehrambenih proizvoda, u ponudi imamo i jastuke punjene ljuskicama Varaždinske heljde različitih dezena i namjena.

Inače, OPG je registriran 2006 godine i tada smo obrađivali nekih šest hektara. Postepenim razvojem, neprestanim ulaganjem i ulaskom u preradu i proizvodnju prehrambenih proizvoda, značajno smo povećali obradivu površinu koju prijavljujemo ove godine u Upisnik – na 115 hektara.

S kojim problemima ste se kao poljoprivrednik susretali i još se susrećete?

S površinski malim parcelama. I papirologijom, odnosno birokracijom. Postoji par apsurdnih birokracijskih situacija koje sam doživio posljednjih nekoliko godina koje su uistinu zbunjujuće, možda čak i zabrinjavajuće, no nekako smo ih uspjeli prevazići. Ne sumnjam da me takovih još neće pa barem desetak dočekati u nastavku mog poslovanja. I naravno, postoji onaj klasičan problem na koji mi ne možemo utjecati, a to je – vremenska prognoza. Prije nekih dva tjedna kod nas u Gornjem Kućanu je unutar dva sata tri puta padala tuča. U travnju. Što nas onda čeka kroz ljeto? Malo tu na negativnu stranu ide i doživljaj nekih sugrađana kojima je to sve zabavno. Nama poljoprivrednicima koji se bavimo isključivo poljoprivredom to nije nimalo zabavno. Mi živimo od plodova koji su nezaštićeni na poljima i ne, ne možemo ih nikako “prekriti čarobnim plaštem” i spriječiti štetu.

Koliko je poljoprivreda zahtjevna grana?

Svaki posao je toliko zahtjevan koliko se pojedinac odluči njime baviti. Meni, našem OPG-u je poljoprivreda jako zahtjevna jer mi uvijek želimo napraviti najbolje i sebe ulažemo maksimalno. No, nekad jednostavno i kad se trudimo, odričemo puno stvari koje su nekima normalne, jednostavno “nemamo sreće” jer bude otkupna cijena uroda duplo manja od prošlogodišnje i jedva da pokrijemo tekuće troškove, troškove sjetve, dorade, popravaka mehanizacije. No, ne posustajemo – slijepo se držimo one “bit će bolje” iz godine u godinu.

Zašto baš heljda? Što vas je inspiriralo da se počinjete baviti njezinim uzgojem?

Heljda se povijesno, tradicijski uzgajala u našem kraju. Zašto ne pokušat oživjet tradiciju, baštinu i ponudit sugrađanima prije svega jednu zdravu namirnicu, ali u modernim oblicima? I Udruga Hajdina je tu na čelu s Ružom Levatić i udrugari se trude očuvat lokalnu baštinu i tradicijsku kulturu naša četiri južna naselja Grada. Bitna je volja. A i nekako su prošla vremena bila ljepša, ljudi su se više družili, bilo je veće zajedništvo i manja užurbanost. A opet, ona poslovna činjenica jest da kad uđete u trgovinu, teško da ćete naći domaće proizvode od heljde na policama. Zato ih možete naći kod nas ili vam ih mi dostavimo besplatno u Varaždin.

Imate široku paletu proizvoda od heljde. Kako je s plasmanom tih proizvoda na tržište?

Sve naše proizvode je moguće naravno kupiti kod nas u “Kući Varaždinske heljde” u Gornjem Kućanu. Kako smo spomenuli, besplatnu dostavu imamo za naše sugrađane u Varaždinu. Osim toga, šaljemo proizvode doslovno po cijeloj Hrvatskoj uz prethodnu narudžbu putem naše web trgovine. Dostupni smo u trgovinama “Delikatesa Veronika” te s krekerima smo od prošle godine ušli u svima dobro poznate Lidl trgovine. Osim na taj način, našim proizvodima opskrbljujemo i nekoliko restorana na području Varaždina i bliže okolice, a također, možemo pohvaliti i najmlađe Varaždince, oni u školama između ostaloga i zahvaljujući gradskom projektu “Čarobna osmica” koji se provodi uz uz certifikat Ministarstva znanosti i obrazovanja, a u suradnji sa poznatim varaždinskim nutricionistima Anitom Car i Davorom Hostić, za obroke dobivaju i naše proizvode.

Godišnje proizvedete oko 40 tona heljde. Traži li se kilogram više Varaždinske heljde?

Da. Sugrađani su počeli prepoznavati Varaždinsku heljdu i zadovoljni su našim proizvodima. Prošle godine smo u jednom trenu ostali bez kaše pa onda bez kiflica. Jednostavno nismo uspjeli pripremiti toliku količinu koliko je u tom trenu tržište tražilo, a uvijek proizvodimo svježe, ne radimo robu za skladište.

Vi se ne bavite direktnom prodajom heljde ni otkupom, no većina heljde u Hrvatsku se uvozi. Je li riječ je o nekvalitetnoj heljdi?

Da li je nešto kvalitetno ili ne provjeravaju institucije zadužene za to. U smislu, da li je sukladno našim zakonima i pravilnicima. A posljednji glas daju kupci. Mi sami znamo prošetat po trgovačkim lancima i vidimo razne proizvode koji se uvoze kako iz EU, tako iz trećih zemalja. Kod toga je dosta nezgodno što u tim trećim zemljama najčešće nisu na snazi ista pravila i politike što se tiče zaštite i tretiranja usjeva, skladištenja i proizvodnje. I onda najčešće ti proizvodi budu jeftiniji. Koliko se kontrolira domaća proizvodnja, toliko bi se trebala ispitivati i kontrolirati uvozna koja se nalazi po trgovinama.

Kakav je po vama položaj poljoprivrednika u Hrvatskoj? Što se treba poboljšati?

Poljoprivrednici su po mom iskustvu marginalizirani. Na rubu društva. Nekima će biti smiješna ta izjava, ali ako je realno sagledate, shvatit ćete zašto. Na nama je da radimo na polju, u ne kontroliranim vremenskim uvjetima. Mi možemo uložiti mnogo u proizvodnju hrane, a zbog vremenskih nepogoda ili recimo pada cijene u tri mjeseca ostat ćemo bez prihoda. Ne samo od zarade nego i bez sredstava za sljedeću žetvu. Ne vlastitom krivicom. Isto tako, od poljoprivrednika koji radi najčešće po cijele dane, nevezano na nedjelje i svetke, se očekuje da ispunjava sve više i više papirologije.

Recimo, ja obrađujem nekih 115 hektara i to na otprilike 249 ARKOD iD-a, i sad prema novoj odluci sam trebao do svake njive doći traktorom. Pozicionirati traktor, vodeći pritom računa na njegovu poziciju u odnosu na neki prirodni marker, izaći van i fotografirati i geo tagirat ga. Sjest u traktor, doći do završetka te iste njive i ponovit postupak te potom učitat fotografije u aplikaciju, zatražit putem aplikacije dodjeljivanje zadataka od strane APPRRR-a. I tek nakon toga počet raditi na toj njivi. Posao koji radim cijeli život. Ja imam 249 takvih njiva. Ne znam tko je došao do te odluke, ali ona je sad postala opcionalnom nakon onih žustrih prosvjeda u EU.

Onda pak možemo i o kupcima malo, ne puno, samo malo. Imamo kvalitetan proizvod ali ne prodajemo na tržnici, nudimo besplatnu dostavu na adresu za narudžbe veće od 11 eura za Grad. I onda ljudi zovu i pitaju i kad im kažemo da smo u Gornjem Kućanu, onda nekad bude odgovor – a šteta što niste na tržnici. Nismo, i nećemo biti jer si ne možemo priuštiti stajati na tržnici jer mi kod kuće dok ne prodajemo, svaki dan proizvodimo svježe proizvode i planiramo kako povećati kvalitetu. Nisu poljoprivrednici bogati ljudi, samo su radišni.

Što još imate u planu u budućnosti?

Puno toga. Još sam mlad, ako me zdravlje posluži Varaždinska heljda će se proizvodit i prerađivat još dugi niz godina. Samo nebo je granica.

Varaždinska heljda

OPG Pocedlić uz pomoć i suradnju Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede Varaždinske županije (dr. Mara Bogović i njenin tim) te same Varaždinske Županije (dr. Dragutin Vincek i njegove kolegice iz Upravnog odjela za poljoprivredu i zaštitu okoliša), Agronomskog fakulteta i Ministarstva poljoprivrede 2021. godine uspješno je registrirao i uvrstio na sortnu listu “Varaždinsku heljdu” kao prvu hrvatsku sortu heljde. Danas je OPG Pocedulić njezin registrirani čuvar, uzgajivač i dorađivač.

Proizvodi bez glutena

Svi proizvodi OPG-a Pocedulić od Varaždinske heljde su certificirano bez glutena.

– Cilj nam je svake godine ponuditi sugrađanima jedan novi proizvod od heljde. Ove godine predstavljamo dva nova proizvoda. Jedan je već vani, a to su “Puf zrnca”. Izvrsna su sa jogurtom, fina, hrskava. Heljda je prirodno bez glutena, no lagano se kontaminira pa treba imati izdvojenu proizvodnju.

Inače se OPG svake godine s novim proizvodom prijavljuje na “Ocjenjivanje prehrambenih proizvoda” koje zajedno provode Prehrambeni i Agronomski fakultet iz Zagreba u suradnji naravno s Ministarstvom poljoprivrede. Do sada su naši krekeri te mlinci od Varaždinske heljde bili proglašeni najinovativnijim prehrambenim proizvodima. Kiflice i tjestenina su primile zlatnu diplomu a pahuljice brončanu. Veliko iznenađenje nam je stiglo prošle godine iz Bruxellesa za naše krekere, Zaprimili su medalju za izvrsnost i kakvoću, “Superior taste award**” od International Taste Instituta” a što je prvo takvo priznanje za jeda hrvatski OPG. I jako smo ponosni na to – ističe Pocedulić.

Nastavite čitati

U fokusu

Zbog krize u Njemačkoj drvoprerađivači smanjili proizvodnju, Požgaj grupa našla nova tržišta

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kako je drvno-prerađivačku industriju i graditeljstvo pogodila kriza, ponajprije u Njemačkoj, čini se da se po prvi put događa da Hrvatske šume ne mogu prodati predviđenu količinu trupaca. Odnosno, prema nekim informacijama do kojih je došao Lider, imaju višak.

Pad narudžbi je očekivan, jer nakon štete izazvane olujnim nevremenom uslijedila je kriza u Njemačkoj koju sve više osjećaju i druge europske zemlje. Potvrđuje to i čelni čovjek Požgaj grupe Nikola Požgaj koji kaže da se pad narudžbi mogao očekivati čak i da krize u Njemačkoj nije bilo s obzirom na to da su 2021. i 2022. bile rekordne godine u proizvodnji i izvozu drvno-prerađivačke industrije.

Naime, to su godine nakon pandemije kada su kupci nastojali popuniti skladišta robom koju su k tome plaćali skuplje, pa kad su se trgovci namirili, bilo je za očekivati pad bez obzira na krizu u Njemačkoj.

Doduše, on ne vjeruje da je došlo do ukupnog pada narudžbi drvnoprerađivačkih proizvoda i posljedično tome pojave viška trupaca zbog toga, nego kao jedini mogući uzrok neprodanih trupaca vidi u spomenutoj vjetrolomnoj oluji koja je oštetila mnoga stabla.

– Nisam siguran da ima viška trupaca u Hrvatskim šumama jer ih i oni režu onoliko koliko treba. Ako bi ih rezali više, to bi značilo da trupci negdje leže i postoji opasnost da počnu trunuti. Ali u HŠ najbolje znaju taj podatak, a ono što se može reći jeste da je s nekih tržišta, tu prvenstveno mislim na njemačko, naručeno manje drvno-prerađivačke robe u zadnje vrijeme – kaže Požgaj.

No dodao je da Požgaj grupa i dalje radi s istim kapacitetom, odnosno, pad njemačkih narudžbi nadomještaju novim narudžbama iz drugih zemalja.

Više o svemu pročitajte OVDJE

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje