Povežite se s nama

Ljudi i priče

Energija, sreća i kreativnost u trećoj životnoj dobi

Objavljeno:

- dana

ZLATNE GODINE

Ružicu Juras komotno bismo mogli nazvali varaždinskom Žuži Jelinek. Osim Žužinog bogatog iskustva u romantičnom životu. Jer gospođa Juras bila je udana samo jednom i slika njezinog pokojnog supruga, sveučilišnog profesora Zvonimira, zauzima centralno mjesto na zidu garsonijere u staračkom domu.

U okružju antiknih komada iz svog doma koji je ponijela sa sobom iz stana od 170 “kvadrata” u kojem ne želi živjeti sama, gospođa Juras nikad ne miruje. Ako ne piše knjige, onda se bavi predsjedničkim aktivnostima u Klubu za starije osobe Varaždin, koji je ovih dana proslavio desetu godišnjicu postojanja.

U tom je vremenu Klub redovito organizirao druženja. Teško ih je nabrojati.

Plešemo, glumimo i režiramo igrokaze, kuglamo i igramo pikado, pomažemo..

– Moramo se nečime baviti. Najgore je opustiti se. Plešemo, glumimo i režiramo igrokaze, kuglamo i igramo pikado, pomažemo djeci s posebnim potrebama… Na taj način uspijevamo spajati korisnike Doma s vanjskim članovima Kluba – energično priča Ružica Juras, koja se ovom jubilarnom godišnjicom ujedno i oprostila od kluba koji je i osnovala.

– Treba mjesto prepustiti mlađima – kaže. Kad Ružica Juras upotrijebi tu frazu, nekako ne djeluje vjerodostojno. Jer, premda ima 87 godina, britka je uma i puna ideja. Teško je zamisliti njezin odlazak u “predsjedničku mirovinu”.

– Ma, uvijek ću ja biti tu za sve što treba – kaže gospođa Juras, koja je do sada objavila knjigu posvećenu znanstvenom radu njezina supruga s gluhonijemim osobama, naslovljenom “Ruku pod ruku”, i knjigu pjesama “Sjećanja”. Potpisana je kao Ružica Juras-Varaždinka. Svaku pozivnicu za klupska druženja, slavlja, priredbe… gospođa Juras je vrlo pedantno i kronološki zalijepila u posebnu bilježnicu.

– Osobe starije životne dobi, odlaskom u mirovinu često se puta osjećaju usamljeno i zaboravljeno od svoje okoline, ali dobro organiziranim radom može im se pružiti i ponuditi ljepše, bogatije i sadržajnije trenutke njihovog života. Ništa u njezinom devetom desetljeću života ne podsjeća na tu “veliku brojku”. Izgled, sjećanje, britkost. Klub će, dakle, trenutno staviti u drugi plan jer vrijeme je za – pisanje autobiografije.

Izvor:
Foto:

Ljudi i priče

Zlatni pir Ivana i Anke Čurila s Halića: Oduvijek i zauvijek

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kad su se Ivan i Anka Čurila prije 50 godina međusobno obvezali na vjernost, ljubav i poštovanje, bili su mladi i zaljubljeni i nisu znali što je ispred njih.

Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.

Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno

Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.

– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”

Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.

Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.

Nastavite čitati

Ljudi i priče

Obrtnici priuštili pravo sajmeno raspoloženje

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

SAJAM

Da su varaždinski obrtnici žilava „sorta“, unatoč svim nedaćama koje su ih snašle zadnjih osam godina, pokazali su ovog vikenda na Obrtničkom uličnom sajmu. Izlagalo se na 50-ak štandova, atmosfera je bila prava sajmena, puna dobrih vibracija.

Jedni su šišali, drugi prodavali svoje originalne proizvode, treći održali modne revije vlastitog dizajna… Svi su imali zajedničko jedno – tvrdoglavost i kretivnost. Onu tvrdoglavost koja koja im je trebala zadnjih osam godina kako bi opstali i danas mogli pokazati tu svoju kreativnost. Frizerke je taj dan podsjetio na subote otprije desetak godina, kad su mušterije kavom „mitile“ mjesto za frizuru prvog dana vikenda. Neki od onih koji su sjeli u frizerski stolac priznaju da nije bilo slučajno. – Pročitala sam da će biti besplatno šišanje i frizura, pa sam odlučila iskoristiti priliku. Kad plaćam, ne mogu si priuštiti eksperimente, idem na sigurno. Ovako riskiram i lani nisam požalila. Evo me opet… – veli Marina dok sjeda u frizeraj na Korzu.

Viktor Plavec

Zadovoljan je i Viktor Plavec, vjerojatno najstariji varaždinski obrtnik, kako po godinama tako i po više od pola stoljeća obrtničkog staža. Vjeruje da će obrtništvo opstati, ali, kaže, ne bi bilo loše kada bi država pripomogla. – Unatoč svemu, obrtnici se ne daju. No, neki su zanati, poput recimo postolar, s dozvolom jeftinog uvoza gotovo pa nestali. Država bi trebala uvesti red na tržištu, čuvati tradiciju i efektnim mjerama pomoći obrtnicima da opstanu – govori Viktor Plavec, umirovljeni vlasnik fotografske radionice. Plavec zna o čemu govori, jer upravo je njegova obitelj vjerojatno najdugovječnija varaždinska obrtnička familija – njegova unuka je sad četvrta generacija koja vodi obiteljsku fotografsku radnju. Korzom je prošetao i kalifornijski bračni par iz San Francisca, Doug i Jane, čija je radoznalost dovoljno govorila o zanimljivosti tradicijskih zanata turistima. Sve ih je zanimalo – ručni radovi, veseli kišobrani oslikani anđelima i gradskim motivima Suzane Bernat, srednjovjekovne krinoline i odore Udruge Potkalničkih plemenitaša, proizvodi opojnog mirisa lavande Jadranke Lili Plešnar, savršeno očuvani oldtimeri, domaći med, bučino ulje… Doug veli da se osjeća kao da su ga „anđeli spustili na Korzo“, a ne da je usputni putnik koji je s crusera kojim krstari jadranskom obalom – od Albanije do Grčke – na nekoliko sati stigao u Grad. – Anđeo me spustio u svoju anđeosku ulicu – veli Doug i dodaje da je iznimno vidjeti lokalne ljude koji rade ono u čemu uživaju. Sreća pa ne znaju sve probleme s kojima se susreću ti lokalni ljudi kako bi opstali i radili baš to u čemu uživaju. 

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje