Tko god posjeti OPG Đulabić, odnosno ranč smješten uz desnu obalu rijeke Drave, prvo što čuje je njištanje konja i ponija, meketanje koza, blejanje ovca i janjadi te kokodakanje. Ovim prekrasno uređenim imanjem, do kojeg se iz centra grada stiže za svega 15-ak minuta pješačenja, šepire se i purani. Osim naših vrijednih domaćina, gospodarstvo godinama od nepozvanih gostiju pokušavaju čuvati Rio i Lola, dvoje umiljatih dresiranih škotskih ovčara.

Tu se radi od jutra do mraka

– Nažalost, čak ni naši psi-pastiri ne mogu biti stalno na pašnjaku ili trčkarati na otvorenom jer strahujemo da ih zli ljudi ne otruju ili namjerno potjeraju izvan ograde. Stoga ih preventivno držimo u boksu i svakog dana puštamo van kada dođemo na imanje. Imamo netipičnu, američku farmu koja se prostire na 36.000 metara četvornih. Sve životinje o kojima se brinemo zapravo su članovi naše obitelji – objasnila je Eni Đulabić, koja je zaposlena kao teta u Dječjem vrtiću “Panda”.

Osim nje, koja svaki slobodan trenutak provodi na farmi, pune ruke posla imaju i djeca. No, za Klaru, Evu i Viktora to je pravi gušt.

– Ništa nam nije teško. Školske obveze su uvijek na prvome mjestu, ali znamo da naši ljubimci jedva čekaju da ih nahranimo, napojimo, očešljamo, ošišamo… Roditelji su nas naučili kako se brinuti o životinjama i svu tu ljubav one nam vraćaju. Sve su pripitomljene, znatiželjne i obožavaju druženje s djecom i odraslima – otkrila nam je Eva, koja polazi i Glazbenu školu.
Od njihove ponosne majke doznajemo i to da se na farmi mora raditi od pola 6 ujutro pa sve do 21 sat. Sve mora biti tip-top jer se nikad ne zna tko će poželjeti na njihovu imanju proslaviti rođendan, odraditi team building ili uživati u nekoj drugoj fešti za tijelo i dušu. Ova obitelj to nikomu ne uskraćuje, ali je nužan prethodni dogovor na mobitel 091/3172-133.

– Djeca redovno pohađaju i Glazbenu školu, a na farmi se izmjenjujemo prema unaprijed pripremljenom rasporedu. Prvu manju farmu imali smo na samom završetku izgrađenog dijela Kumičićeve i graničimo sa zaobilaznicom. Bili smo skučeni u početku, ali od 1999. godine u varaždinskom Texasu imamo veliki ranč, na kojem je u jednom trenutku bilo 20-ak konja. Presudilo je to što je moj suprug Božo uspio otkupiti zemljišta od 13 različitih vlasnika i okrupnjati imanje. Naš prvi konj bio je svjetski poznate lipicanske pasmine, dok se sada posvećujemo uzgoju hrvatskih sportskih konja; riječ je zapravo o preponašima pasmine Holstein, koji imaju rodovnik i žig – ističe Eni.

Cijela obitelj bavi se rekreativnim jahanjem, a Eva, osim što predivno svira klavir, ima ambicije i u konjičkom sportu.

– Jašem konje otkad znam za sebe i prvi trener bila mi je majka. Nikad me nije bilo strah i najveći je gušt osedlati pastuha ili kobilu te otići na terensko jahanje. Trenutno imamo šest ponija i tri “prava” konja, među kojima je i američka kaubojska quartrica. I ta kobila opravdava epitet da su konji plemenite životinje jer brza je, poslušna i iznimno dobre ćudi. Za nas je najveća radost kada se oždrijebe kobile, a prava tragedija je ako se konji ozlijede – veli Eva.
Nažalost, njihovi prvi susjedi nisu takve dobre naravi kao spomenuta kobila. Ni približno!

Učestali pokolji

– Maltretiranje koje proživljavamo zbog neciviliziranog ponašanja pojedinaca iz obližnjega romskog naselja na Šintariji je neopisivo. Imanje dosad nisam prodao jedino zbog djece, koja obožavaju životinje i brinu se o njima. Svi znatiželjnici, vrtićari, školarci… mogu nas čak i bez najave posjetiti, potrudili smo se stvoriti raj na zemlji koji je svima pristupačan. Spreman sam i dalje svoje novce ulagati u razvoj imanja kakvim se može ponositi malo koji grad. Imamo uz Dravu predivnu prirodu te će šetači, izletnici i rekreativci uskoro imati priliku upoznati i životinje koje obitavaju u Južnoj Americi ili u drugim egzotičnim krajevima – ističe Božo Đulabić, od kojeg doznajemo da njegova obitelj ne može mirno spavati i gledati kako im Romi neodgovornim ponašanjem uništavaju sav trud.

Naime, dok farmom dominira impozantni 10-godišnji jarac Eifell, kojem se ne zna broj potomstva, romskim naseljem kraljuju nečipirani psi.

– Kad god u čoporu upadnu na farmu, prvo nastane pokolj peradi. U više navrata stradale su naše kokice i purani, a čak i kad zateknemo pse koji su ih rastrgali, veterinarima i policijskim službenicima je nemoguće utvrditi vlasnika. Srećom, kad smo na farmi, Romi i njihovi psi drže se podalje. No, čim nas ne vide, istovare i svoje smeće uz rub imanja, pa ga moramo redovito uklanjati – ukazuje Đulabić, koji je zaposlen na mjestu voditelja varaždinske podružnice Triglav osiguranja.

Još gore, Romi u ovom varaždinskom kvartu napadaju šetače i rekreativce.

Prebili i župana

Podsjećamo, svojevremeno su tu prebili i opljačkali aktualnoga varaždinskog župana Anđelka Stričaka! S obzirom na to da se potonji često susreće s varaždinskim gradonačelnikom Nevenom Bosiljom, sada mu je dobra prilika da se ugleda na kolegu Matiju Posavca, te da predloži gradonačelniku da se na ulazima i u samom romskom naselju postavi 24-satni video nadzor. To je jedini način da se spriječi i pucnjava iz vatrenog oružja koja se često čuje na Šintariji – unutar 300 metara od naseljenog prostora – koja nema nikakve veze s lovcima ili krivolovcima. Ali itekako ima s pojedincima iz romskog naselja, koji se ne libe ni bespravne gradnje.

– Nevjerojatno je koliko su u slučaju romskog naselja pasivni gradski komunalci, Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Varaždinske županije, građevinska i ina nadležna inspekcija. Izgradili su Romi hrpu nelegaliziranih objekata, pa već zidaju ograde skroz do ceste. Nisu pritom poštedjeli ni naše privatne parcele, a nama nikakve žalbe ne pomažu jer odgovorni godinama žmire i okreću glavu od gorućih problema u ovome mjesnom odboru. Tu je granica tolerancije posvemašnjeg nereda i nepoštovanja zakonskih odredbi odavno trebala biti jasno definirana za dobrobit i normalan suživot svih zainteresiranih građana – zaključio je Božo Đulabić.

Tek će se vidjeti jesu li vladajući u Gradu Varaždinu (SDP, Reformisti, Budimo grad) uopće kadri pokazati mišiće i riješiti nabrojene probleme u Texasu. Zorno ih prikazuje dio fotografija kojima je ilustriran članak, a scene koje uživo često moraju gledati djeca Đulabićevih dovoljno su stravične da im nikakav komentar nije potreban.