– U drugoj polovici devedesetih godina, tik prije kraja tisućljeća, prilikom dokumentiranja krajobraznih vrijednosti donjega Međimurja fotografiranjem iz malog zrakoplova, uočio sam fenomen kojeg sam dotad poznavao samo iz literature – živičnjake.

To otkriće me toliko oduševilo da cijelu priču već dva desetljeća uzdižem na razinu dostojnu živičnjaka kao prostornog fenomena. Dalmatinci su gradili suhozide i to svi znaju. Međimurci su pak sadili i do dan-danas održavaju živičnjake, samo što za taj fenomen zna jako malo ljudi! – kaže Siniša Golub, magistar znanosti upravljanja zaštićenim područjima prirode i ravnatelj Javne ustanove “Međimurska priroda”.

Fenomen koji je otkrio i koji se u svojoj kompleksnosti može doživjeti jedino iz ptičje perspektive jest živičnjak, odnosno pravilna mreža stabala i grmlja koje raste na međama između dviju oranica i/ili livada u donjem dijelu Međimurja.

Kako se toliko složena prostorna struktura velikog obuhvata uopće „pojavila“ u Međimurju? Odgovor može bit podjednako složen kao i jednostavan. Naime, posljedica velike rascjepkanosti zemljišnih parcela zbog sustava nasljeđivanja „svakom nasljedniku jednaki dio“ su male površine pojedine parcele pa su njihovi vlasnici iz praktičnih razloga na međama sadili brzorastuća stabla i visoko grmlje. Time su postigli jasnoću granica između dviju čestica, dok su istovremeno dobili i sezonski izvor ogrjeva, zadržavanje vlage na svojem posjedu te hladovinu u vrijeme pripeke kad su prilikom radova u polju blagovali na otvorenom prostoru. Činjenica što su se živičnjaci održali do današnjeg dana zorno pokazuje koliko su oni važni i životno utilitarni. Sve što prosječnom čovjeku nije bilo važno ili bitno, odavno je iščeznulo iz Međimurja, no živičnjaci su još uvijek tu.

Zašto su živičnjaci uopće važni? Kao što je napisano u prošlotjednoj kolumni Međimurske prirode, živičnjak u krajobrazu donjeg Međimurja ima brojne ekološke i ekonomske funkcije. Te prirodne granice smanjuju eroziju vjetra, pružaju prostor za gniježđenje i hranjenje brojnim pticama.

Značajno doprinose i povezivanju staništa u fragmentiranom kulturnom krajobrazu. Živice obiluju brojnim šumskim i nešumskim biljnim vrstama te životinjskim vrstama. Živice su u prošlosti bile značajne i kao izvor plodova, materijala za pletenje košara, izradu alata i dr. Godišnji prirast živičnjaka, ono što šumari zovu “etat”, omogućuje vlasniku da svake godine iz svojeg živičnjaka dobije i nešto drva za ogrjev. I tako već najmanje jedno stoljeće u Međimurju. Njihova možda najveća vrijednost je neopipljiva, naime, živičnjaci svjedoče o etičkom odnosu vlasnika spram svojeg zemljišta kao živog organizma. Postojanje i održavanje živičnjaka jasno potvrđuje da njegovu gospodaru nije samo do velikog ekonomskog prinosa i prihoda iz oranice, već da istovremeno brine o ekološkoj stabilnosti prirode na tom “falatu” zemlje koji posjeduje, o kojem vodi brigu dobrog gospodara.

Živičnjak je stanište brojnih vrsta biljaka i životinja, posebice ptica, on pruža utočište sisavcima u njihovoj migraciji, balansira sliku poljoprivrednog prostora i doprinosi njegovo ekološkoj stabilnosti. Potpuna estetska i ekološka suprotnost živičnjacoma donjeg Međimurja je, primjerice, krajobraz oko Belice, tamo gdje se mali zrakoplov s uzletišta u Pribislavcu diže u zrak! Tamo je krajobraz „obrijan“ do krajnjih granica, sve s ciljem dobivanja još nekoliko stotina kilograma krumpira više. To možda jest kratkoročno isplativo, ali je dugoročno u svakom smislu neodrživo.

Golub se temom živičnjaka bavi već puna dva desetljeća, otkako ih je uočio, snimio i početno istražio. Osim što stalno javno ističe činjenicu da Međimurci moraju biti ponosni što su uspjeli očuvati živičnjake u svome gusto naseljenu zavičaju, Golub prepoznaje i veliki izazov održavanja živičnjaka u budućem vremenu. Iako su njihovim vlasnicima na raspolaganju i poticaji za održavanje u poželjnom stanju, zasad se tek treba pouzdati u zdravu seosku mudrost i brigu dobroga gospodara kojom vlasnici održavaju svoje živičnjake vitalnima i estetski primjerenima.

Nažalost, bilježimo nekoliko slučajeva gdje su živičnjaci potpuno uklonjeni zbog okrupnjavanja zemljišta ili pak zapušteni zbog smrti starog vlasnika parcele. No, taj prostorni fenomen još uvijek postoji i netko bi se njime morao sustavno baviti. Tko, kako i kojim mehanizmom – to je u kontekstu današnjeg trenutka drugo pitanje. Republika Hrvatska jest potpisnica Konvencije o europskim krajobrazima, još od 2002. godine, ali dug je put od konvencije do konkretne akcije na terenu.

Poticaji za održavanje živičnjaka

Ono što su u Dalmaciji suhozidi, to su u kontinentalnoj Hrvatskoj živičnjaci. Njihov postanak i trajnost u prostoru nisu slučajni te je vrijeme da im znanost pruži dužnu pažnju. Potrebna je njihova precizna geolokacija, opis strukture i forme, opis sastava po biljnim vrstama, analiza vlasničke strukture, itd. Već sada možemo pretpostaviti da je većina održavanih međimurskih živičnjaka u privatnom vlasništvu, jer država slabo brine o svojim malim zemljišnim česticama diljem Hrvatske. Ipak, pronicljivošću stručnjaka za ekopoljoprivredu kao što su dr. Darko Znaor i Sonja Karoglan Todorović (Ecologica, Zagreb) danas postoje poticaji za održavanje živičnjaka. Konkretno, na web stranicama ruralnirazvoj.hr moguće je doći do mjere M10 – Poljoprivreda, okoliš i klimatske promjene, Podmjere 10.1 Plaćanja obveza povezanih s poljoprivredom, okolišem i klimatskim promjenama, a tamo su pod točkom 10.1.11. navedeni i poticaji za održavanje živica koji iznose 0,36 eura po dužnom metru.