Povežite se s nama

Život i društvo

FOTO Cerje Nebojse: Željko bi s kćerima mogao otvoriti malu policijsku postaju, a veže ih i ogromna ljubav prema konjima

FOTO: Ivan Agnezović

Objavljeno:

- dana

– Ma naravno da sam ponosan. Tko ne bi bio, iako nijednu od svojih triju kćeri niti sam tjerao od policije, niti sam ih gurao u policiju. One su bile punoljetne kad su se za to odlučile – rekao je Željko Šagi, 54-godišnjak iz Cerja Nebojse.

Naime, sve tri njegove kćeri, Željka (31), Nikolina (28) i Margarita (20), su policajke.

Izazovan posao

Najstarija Željka 11 godina radi u Interventnoj jedinici PU varaždinske.

– Nakon srednje škole upisala sam Policijsku akademiju, svidjelo mi se odmah. Pružila mi se prilika u Interventnoj jedinici, prošla sam testiranja i tu sam i danas. Mogu vam reći da nikad nisam zažalila. Posao je vrlo dinamičan. Prijeđete cijelu državu, zna biti i opasno, ali to je dio posla – rekla je Željka Šagi Šavorić, koja ima dvoje djece, a s njom radi i suprug Franjo Šavorić (39).

– U inozemstvu, na primjer u Njemačkoj, već prije 10 godina bilo je najnormalnije da parovi rade zajedno u policiji. Mislim da postoji velika prednost kad vi i vaš bračni partner radite isti posao. Ženama nekih kolega teško je shvatiti svoje muževe, odnosno shvatiti s kojim se sve izazovima susreću – rekao je Franjo, čiji je brat također policijski službenik. Obojica su pošli stopama svog oca, koji je bio policijski službenik, no nažalost, poginuo je u Domovinskom ratu u Vukovaru.

Franjo je prvih sedam godina radio u prometnoj policiji, a posljednjih 13 zaposlen je u Interventnoj jedinici PU varaždinske.

– Moram reći da stvarno imamo odlične šefove, koji nam idu na ruku. Budući da imamo dvoje djece, uvijek smo u kontrasmjenama. Policijski posao zna biti naporan, a problem je što ljudi uglavnom policiju gledaju samo kroz promet, odnosno kroz prometne kazne. No, kad se ljudima zbilja nešto dogodi, shvate da smo mi servis građanima – dodao je Franjo Šavorić.

Ponosan

Željko (54) tako, osim triju kćeri, ima i zeta policijskog službenika. Šagi je, inače, kao policajac prošao cijeli Domovinski rat u svim krajevima Hrvatske osim Istre, a tri dana prije pada Vukovara uspio se izvući iz Grada Heroja.

Nakon završetka rata osiguravao je i štitio važne osobe, a zatim se zaposlio u Policijskoj postaji Ivanec, gdje je posljednje 22 godine voditelj Sektora policije.

– Nije lako raditi s ljudima, no kad ti je ugodna atmosfera na poslu, onda ti je sve lakše. S voljom ideš na posao i uvijek lakše rješavaš neke probleme s kojima se susrećeš. Na poslu uvijek ima loših i lijepih stvari. Loše stvari su neke intervencije. Na primjer, izdvojio bih jednu na Ribić Bregu, kad je čovjek pucao po nama i bacao bombe na nas. Tada me je geler pogodio u policijsku značku. Što tiče lijepih stvari, tu su policijska druženja, razne sportske igre… – dodao je Željko Šagi.

Entuzijazam

S velikim entuzijazmom na posao na odlazi i Nikolina Šagi (28), koja posljednje četiri godine radi u Postaji aerodromske policije Pleso.

– Baš mi je lijepo raditi. Nagledate se država za koje nikad niste čuli i upoznate mnoge kulture. Nakon srednje škole znala sam da želim biti policajka, a na to je utjecaj imala moja starija sestra Željka, i nisam zažalila – rekla je Nikolina, koja uz posao studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a nedavno je završila i prvu godinu kriminalistike.

– Uz posao zna biti naporno, no u MUP-u mi stvarno idu na ruku – dodala je Nikolina, koja je pak utjecala na najmlađu Margaritu da i ona krene stopama oca te njezinim i Željkinim stopama.

– Osim Nikoline, i majka Marija mi je savjetovala da bih mogla postati policajka. Inače, upisala sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Počela je prva godina, no kad sam vidjela da sam primljena na Policijsku akademiju, za mene nije bilo dileme. Odustala sam od politologije i otišla na Akademiju – ističe Margarita, koja radi u temeljnoj policiji Policijske postaje Ivanec.

– Svaki dan je drugačiji. Nijedna intervencija nije ista. Cilj je da za koju godinu upišem kriminalistiku, pa da pomalo napredujem – objasnila je Margarita.

Pred Margaritom, Nikolinom i Željkom još su godine i godine rada u policiji, no njihov otac Željko blizu je mirovine.

Mirovina

– Planirao sam raditi do 58. godine, znači još četiri godine, no budući da će Hrvatska od 1. siječnja vjerojatno ući u Schengen te će se rasformirati granična policija, mi stariji ćemo najvjerojatnije u mirovinu. Iskreno, nisam još spreman za mirovinu. Teško se s tim pomiriti jer nakon mirovine se nemate čemu veseliti. Vjerojatno ću si kao u vicu “kupiti raskrižje i u mirovini regulirati promet” – smije se Željko Šagi.

Jedini koji u obitelji Šagi nisu policajci su žena Marija i sin Marin (25). On je vozač u jednoj tvrtki građevinskog materijala.

– Kao što sam vam rekao, niti sam ikoga silio na policiju, niti tjerao od nje. On je odlučio drugačije – ističe Željko, koji je svom sinu i kćerima usadio ogromnu ljubav prema životinjama, naročito konjima.

U svom vlasništvu imaju četiri kobile i dva pastuha. Željko i njegov sin Marin članovi su Husarske garde Varaždinske županije te članovi Udruge “Konj moj prijatelj”.

– Zajedno idemo po mnogim konjičkim igrama, a sami znate da od toga mnogo novca ne dobivamo. Mi smo zaljubljenici u konje – dodao je Željko.

Ljubav prema konjima

Dnevno konjima Željko i njegova obitelj moraju posvećivati minimalno četiri sata. Također, na svom dvorištu imaju mnoštvo mačaka, tridesetak ovaca, psa, svinje i kokoši. Konje i sve te životinje morate nahraniti. Željko tako obrađuje oko 6 hektara zemlje.

– Uglavnom sijemo kukuruz i zob kao hranu za životinje, a mnogo posla imamo sa sijenom. Kad baliramo i spremamo sijeno, to je prava akcija. Svi dođu pomoći – ističe Željko.

Djevojke i Marin odmalena su naučeni na poljoprivredne radove i rado su svi uključeni.

– Kad ste od malih nogu naučeni na poljoprivredu, nije vam teško – zaključila je Nikolina.

Život i društvo

FOTO Vijetnamka Lucy s vidovečkom adresom: „Nisam još naviknuta na vašu hranu, volim jedino šunku i pršut“

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Odluka o preseljenju u drugi grad ili državu svakako sa sobom nosi sate i sate promišljanja i preispitivanja, a kako li je tek bilo Lucy Nguyen, koja je napustila Aziju, odnosno svoj rodni Vijetnam, te se doselila u Varaždin, u Općinu Vidovec?

Reći će vam u razgovoru da je odluka o preseljenju došla polako, a osim ljepota koje nudi ovaj barokni grad, u ideji da svoj život nastavi u Hrvatskoj zasigurno je pomogao njezin s u p r u g , Varaždinac Tomica Kristić, svjetski putnik i poznati putopisac.

– Odluku smo donijeli polako jer smo prije našeg konačnog preseljenja putovali po Hrvatskoj i tako, malo-pomalo, odlučili ovdje trajno ostati, u Varaždinu – govori nam Lucy, koja je navela da se o tome kako je upoznala svog supruga Tomicu može napisati zasebna knjiga.

– Upoznali smo se u državi Rajasthan u Indiji, i to putem CouchSurfinga, boravili smo u istom smještaju. Bilo je to 2016. godine, kada sam imala 28 godina. U početku sam osjećala da mu treba moja briga, a kada smo se bolje upoznali, znala sam da posjeduje veliku strast za ono što radi. Dakle, prije šest godina, kada smo se i upoznali, rekao mi je da putuje svijetom i da će napisati knjige o putovanjima. Toliko sam se tomu nasmijala da me zabolio trbuh, rekla sam mu da “gradi dvorac u zraku”. Ali, sada će objaviti već svoju drugu knjigu. On doista ostvaruje svoje snove. Osim toga, ljubazan je, nježan i vrlo strpljiv u našem odnosu – opisala je Lucy svog supruga Tomicu Kristića.

Danas su u braku, a i da nisu, govori nam ova simpatična Vijetnamka, svakako bi posjetila Hrvatsku te putovala nekoliko mjeseci otkrivajući sve njezine ljepote. No privikavanje na hrvatsku kulturu, klimu, a svakako i hranu te jezik, ne uspijeva joj uvijek s lakoćom. Navodi da mnoge stvari koje su svima urođene u Hrvatskoj doslovno mora ponovno naučiti, na novi način.

– Dosta je teško priviknuti se na velike temperaturne razlike, vašu hranu i hrvatski jezik. Zima, primjerice, ovdje predugo traje i tada mi je, jednostavno, prehladno. Hrvatski jezik je također vrlo težak za naučiti i još ga nisam ni početnički svladala. Ali, srećom, mnogo se ljudi ovdje sporazumijeva na engleskom. Mogu, na primjer, otići u šoping potpuno sama, ali gramatika je ta koja mi zadaje najviše problema. Posebno hrvatska imena, odnosno imena gradova i osoba, sve mi to zvuči isto. Nisam se još ni naviknula na hranu koja se ovdje poslužuje, jedino što volim su šunka i pršut, tako da je na mom stolu još uvijek svakodnevno vijetnamska hrana – objašnjava naša sugovornica, koja se danas bavi istim poslom kao i u Vijetnamu.

Zaposlena je u tvrtki koja se bavi trgovinom namještaja, odnosno slanjem kontejnera u Sjedinjene Američke Države, a Vijetnam joj, kaže, jako nedostaje.

Živjela je u Saigonu, najvećem gradu te azijske države, koji broji 9 milijuna stanovnika. Opisuje ga kao grad s mnogo aktivnosti i ukusne ulične hrane, zanimljivim noćnim osvjetljenjem, velikim zgradama i mnogo motocikala.

– Varaždin, s druge strane, ima doista mnogo starih zgrada, dvoraca, svaka kuća ima svoj vlastiti vrt s prekrasnim cvijećem i zelenom travom, za samo 15 minuta vožnje možete biti okruženi prirodom. U Saigonu, primjerice, treba doista mnogo vremena da se stigne negdje gdje je priroda – objašnjava Lucy, čije je ljeto poprilično radno.

Radni dan joj započinje u 4.30 i traje do 12 sati, zatim vrijeme provodi u svom vrtu te u vožnji biciklom, a nedavno se počela baviti i jahanjem. Vrlo često sa svojim suprugom kampira uz rijeku Dravu, gdje pronalazi osvježenje i mir. Osim toga, vrijeme joj krade i izrada, odnosno oslikavanje vijetnamskih šešira, koje izlaže na festivalima diljem Europe, od kojih je idući upravo varaždinski Špancirfest.

– Vijetnamske šešire ne izrađujem sama, već ih samo oslikavam. Izrađuju ih starije žene iz mog sela u Vijetnamu, i one su me zapravo natjerale na razmišljanje o donošenju vijetnamskih šešira ovamo, u Europu. Ljudi danas vole vidjeti kako nosim vijetnamsku tradicionalnu nošnju i slikam na vijetnamskim šeširima. I ja mislim da je to lijepa slika – govori Lucy i otkriva da će ove godine na Špancirfestu imati svoj vlastiti štand.

– Napravit ćemo mali vijetnamski kutak s vijetnamskim šeširima, slikama Vijetnama s Tomičinog putovanja, ukrasit ćemo ga tradicionalnim nošnjama vijetnamskih plemena. Putem fotografija ljudima ćemo predstaviti način na koji smo u Vijetnamu izrađivali šešire i kako Vijetnamci koriste šešire u svakodnevnom životu. Imat ćemo i kutak za slikanje, a posjetitelji će moći kupiti šešire i oslikati ih sami na mom štandu. Ondje će biti puno aktivnosti – otkriva s uzbuđenjem.

Iako joj obitelj jako nedostaje, kao i tamošnja hrana, kaže da najbolji odnos imaju upravo sada, kada je od njih udaljena više od 9000 kilometara, te da razgovaraju češće nego ikad prije.

Sa željom da uskoro sa svojim suprugom uredi kampericu kojom će idućih pet ili deset godina putovati svijetom zaključujemo ovaj razgovor s Lucy, koja se svakim danom ipak privikava na ovu malu, a tako srdačnu sredinu. Nije nam otkrila kamo će nakon obilaska jugoistočne Azije, Australije i mnogih drugih europskih i svjetskih zemalja poći, već je samo nagovijestila da je riječ o velikom iznenađenju.

Nastavite čitati

Život i društvo

U varaždinskoj katedrali u petak misa zadušnica: 16. je godišnjica smrti biskupa mons. Marka Culeja

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U prigodi 16. godišnjice smrti prvog varaždinskog biskupa mons. Marka Culeja, u petak, 19. kolovoza, u 19 sati u varaždinskoj katedrali će bit slavljena sveta misa zadušnica.

Biskup Culej preminuo je u Varaždinu 19. kolovoza 2006. godine nakon duge i teške bolesti u 69. godini života, 43. godini svećeništva i 15. godini biskupstva.

Njegovi zemni ostaci počivaju u grobnici katedrale, ispod pokrajnje kapele Svetoga Križa, ističu iz Varaždinske biskupije.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje