Mnoštvo ljudi sudjelovalo je u zavjetnom hodočašću vjernika grada Varaždina Majci Božjoj Bistričkoj. Bilo je ovo 335. hodočašće, a osobno baš i ne brojim koliko sam točno puta bio na samom hodočašću.

Samo znam da sam prvi put išao kada sam završio šesti razred osnovne škole, odnosno bio sam 12-godišnjak. Od tada do danas prošle su 22 godine, pa s nekoliko neodlazaka, jer sam bio ili na Jadranu ili spriječen zbog obveza, vjerujem da sam na samom hodočašću bio oko 15 puta.

Ovaj put išao sam sa svojom majkom, sestrom i sestrinom kolegicom, kojoj je ovo bilo prvi put da sudjeluje u hodočašću. S obzirom da mi je ovo bilo već oko 15 hodočašće, znam što me na putu očekuje. Vjerujem za sebe da sam solidno fizički spreman, ne kao što sam bio kad sam se bavio sportom, no ni u jednom trenutku nisam sumnjao u sebe, odnosno da neću pješice proći oko 40 kilometara.

Nakana

Naravno, za mene kao vjernika, zavjetno hodočašće ima dublje značenje od samoga pješačenja. Ono uvijek ima neku nakanu, ali i neki duševni mir koji osjećam na samome putu dugom oko 40 kilometara.

Budući da je majka u šezdesetima, sestra i ja u četrdesetima, a najavljene su paklene vrućine odlučili, smo krenuti prije nego kreću hodočasnici Varaždinske biskupije, jer je misa u Katedrali bila u 3 sata, a sam polazak oko 4 sata.

Mi smo krenuli oko 1:40 i to iz Beretinca kako bi malo skratili put. Budući da sam skoro zaspao, odnosno nisu me probudile dvije budilice, već majčin poziv, spremio sam se onako na brzinu i nisam uzeo baš najkvalitetnije čarape.

To sam osjetio odmah u početku kako smo krenuli. No, to me u početku nije ustručavalo, već sam našoj četveročlanoj skupini nametnuo malo brži tempo. Taj dio puta od Beretinca do Belskog dola, nije bio prenaporan, no malo nas je ometala sparina.

No, kako smo prošli most u Završju Podbelskom i ušli u šumu prema Belskom dolu postalo nam je čak i hladno.

Kod Belskog dola, prvi put smo nešto prizalogajili. Svaki si je uzeo sendviče, energetske pločice, mnogo vode i energetskih napitaka. No, kao što obično biva, majka je uzela jesti za sve nas, pa smo morali pojesti dvostruko.

Nakon što smo odmorili oko 20 minuta, krenuli smo dalje prema Pecama, odnosno prema Budinšćini. Nešto manje od dva sata hoda trebalo nam je od Beretinca do Belskog dola, a isto toliko bilo nam je potrebno od Belskog dola do Budinšćine.

Tempo

I dalje smo držali vrlo solidan tempo, onako brzog hoda. U Budinšćini samo se ponovno okrijepili. Osobno sam provjerio jesu li mi čarape dobro zategnute, pa sam u tenisici pronašao kamenčić, koji mi uopće nije smetao.

Nakon odmora od 20 do 30 minuta krenuli smo od Budinšćine prema Konjšćini. Sunce je započelo sve jače i jače grijati, pa vam je automatski sve teže i teže. Taj dio pute gazite uglavnom po asfaltu, pa je vrlo važno da vam obuća ima što deblji potplat. Naravno da vas noge, nakon što ste prešli 25 kilometara, bole. Osobno sam najviše osjećao bol u kukovima i u preponskim mišićima, no nije to neka nepodnošljiva bol. Gazite samo dalje, nešto sporije nego dosad, no cilj vam je domoći se Konjšćine. Nakon dva sata pješačenja, domogli smo se Konjšćine. Tamo smo ponovno nešto pojeli, popili kavu i mnogo tekućine. Nakon stanke od pola sata krenuli smo prema Sušobregu, Vinskom vrhu te Mariji Bistrici.

Tada sam već osjetio žulj na desnom stopalu, no razgovarate međusobno, pa na bol i zaboravite.

Naravno, sve vam je teže, a temperature su sve više. Korak više nije tako dugačak i čvrst. Od Sušobrega prema Vinskom vrhu imate nekoliko uspona i hoda nizbrdo. Uspon još nekako svladavam, no osobno mi je teži spust, odnosno hod nizbro zbog desnog koljena kojeg sam operirao kad mi je bilo 16. No, nekako uspijevamo, već umorni doklipsati do Vinskog vrha i onda slijedi spust prema svetištu.

Umor

Oko 10:45 stižemo u samo svetište, zahvalni što smo bez većih problema stigli. Naravno, da smo umorni i noge nas bole. Naravno, da je majci bilo najteže, jer je dvadesetak godina starija od nas, no ni u jednom trenutku nije ni pomišljala da će odustati. Kad sam izuo tenisice vidio sam tri žulja na stopalima. Nije prestrašno.

Bez većih problema iz Varaždina je u Mariju Bistricu pješice stigao i kolega fotoreporter Ivan Agnezović, kojem je ovo bilo prvo hodočašće.

Iako većina hodočasnika ima običaj ostati još jedan dan u svetištu, mi smo  oko 12 sati krenuli svojim kućama automobilskim prijevozom.

Što se tiče Varaždinskog hodočašća oko 14 sati je od Vinskog Vrha započela zajednička svečana procesija prema svetištu Majke Božje Bistričke. Večernje misno slavlje u crkvi na otvorenom predslavio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu sa župnicima grada Varaždina te drugim svećenicima na službi u Varaždinu i okolici. Rektor svetišta preč. Domagoj Matošević uoči misnog slavlja pozdravio je hodočasnike svih župa grada Varaždina, a na poseban način one iz Župe sv. Vida koja je ove godine bila animator hodočašća. Riječi pozdrava uputio je i biskupu Radošu.

Prvi dan 335. zavjetnog hodočašća Varaždinaca Majci Božjoj Bistričkoj završen je pobožnošću “Put svjetla” uz procesiju sa svijećama na bistričkoj Kalvariji.

Vrhunac 335. zavjetnog hodočašća vjernika grada Varaždina Majci Božjoj Bistričkoj jest zavjetna sveta misa koji je u nedjelju 30. lipnja na prostoru crkve na otvorenom bl. Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici predslavio varaždinski biskup Bože Radoš.

Misna slavlja

Uz biskupa suslavili su župnici i župni vikari gradskih župa te župnici drugih župa koji prve nedjelje nakon svetkovine sv. Petra i Pavla hodočaste na Bistricu. Uz varaždinske župe sv. Nikole, sv. Vida, sv. Josipa, sv. Fabijana i Sebastijana, sv. Ane, to su gradske župe Biškupec, Kućan Marof, te Remetinec, Kneginec, Petrijanec, Ivanec, Oštrice, Beletinec i Sveti Ilija.
Okupljene je hodočasnike prije misnog slavlja pozdravio domaćin, rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke, preč. Domagoj Matošević. Rektor je napose istaknuo pješake i organizatore hodočašća, ove godine je to Župa sv. Vida iz Varaždina te biskupa Božu Radoša koji je potom započeo misno slavlje. Na početku je pozvao hodočasnike da u ovoj zavjetnoj svetoj misi prinesu pred Gospodina svoje zahvale, stave pred Njega svoje nakane i stave svoj život u Božje ruke. Dodao je kako je svetište posebno mjesto u kojem se susreću nebo i zemlja, kuća Božja u kojoj Bog dodirom liječi rane i ljudsku smrt te potaknuo okupljene da u pokajničkom činu zamole Gospodina da dotakne naše rane grijeha kako bi zdravi stajali pred Njim.