Stanko Nemec iz Murskog Središća veliki je zaljubljenik u prirodu i planinarenje te je već 20 godina član Planinarskog društva Bundek. Prije osnivanja toga planinarskog društva 10-ak je godina živio u Sloveniji, gdje je stekao temelje planinarenja i uvidio da bi se tamošnji životni stil, koji redovito uključuje izlete, boravak u prirodi i rekreaciju, trebao preslikati i u Hrvatsku.

Planinare vidi kao ljude koji znaju cijeniti svog suputnika i kao ljude uglavnom sličnih razmišljanja i interesa, svjesne da priroda nije dana samo svima nama već i generacijama ispred nas. Za vrijeme svoga planinarskoga i članskog staža u PD-u Bundek prošao je mnoga mjesta, od Ivanščice i Velebita do raznih hrvatskih otoka, a uspon na Triglav oduvijek mu je bila želja, no svaki put je “upalo” nešto što bi spriječilo izlet. Nažalost, prije 10 godina prilikom adaptacije potkrovlja došlo je do ozljede desnog oka, a tri godine kasnije zbog očnog tlaka i ozljede živca ostao je bez vida i na lijevo oko te tako ostao u tami. Ipak, sljepoća ga nije ograničila na tek povremene kratkotrajne šetnje. Odluka je pala – ide se na Triglav. Pripreme su počele prošle godine. S obzirom na to da svoj cilj ne bi mogao ispuniti sam, član PD-a Bundek Zlatko Mihocek išao je u Sloveniju završiti tečaj za vođenje slijepih osoba kako bi mu postao suputnikom pri osvajanju Triglava.

Triglav

– Počeli smo s pripremama i zaključili da ide, da dobro funkcioniramo. Nas dvojica smo odradili serpentine u Buzetu, Krku, nekoliko puta Ivanščicu, izvor Mure i razne druge izlete. Lani smo bili na Dinari, odradili smo to jako dobro, ali je sudbina bila takva da sam kod spusta, na zadnjih 50 metara, stao na kamen koji se okrenuo, pao sam i desnim koljenom udario u stijenu te ozlijedio meniskus – ispričao je Nemec te dodao da je 25. rujna imao operaciju, a već 8. listopada je bio na Sljemenu. U srijedu, 4. rujna, uputili su se na Triglav, na visinu od 2864 metra. S njima su, kao i na nekim prethodnim izletima, bili Dubravko Balent, predsjednica PD-a Bundek Sonja Vršić te Renato Pahor i Kruno Petričević. Krenuli su s Rudnog polja s Pokljuke, koja je na visini od 1400 metara. Popeli su se na 2400 metara visine do Planinarskog doma Planika, gdje su prespavali. – U pola 7 ujutro krenuli smo prema vrhu i u 9 sati smo bili gore. Ondje nas je dočekala ekipa s harmonikom i veselje. Osjećaj je fantastičan, zahvaljujući ekipi ostvario se moj san. Veseliš se tada svakom stisku ruke i svakom tapšanju po ramenu ljudi koji su gore i koji vide da si napravio nešto što teško naprave zdravi ljudi. Ja nisam imao vidike koje su imali drugi, ali gore je mir, otvore ti se pluća i kad čuješ da se vidi Učka, naše more, Austrija, Italija… onda je to nešto što te ispunjava – rekao je Nemec. Oko 10 sati su se počeli spuštati s vrha te su u 12.15 bili u Domu na Planiki, gdje su pokupili stvari, malo se okrijepili i krenuli u dolinu. – Jednostavno, ja sam tip čovjeka koji strah ne poznaje, poznajem respekt, a išao sam gore samo zato što sam znao u kakvim sam rukama. Da sam imalo sumnjao u ekipu, ostao bih dolje. Što se sigurnosti tiče, tu smo bili tri puta osigurani da se nešto ne dogodi, jer kada staneš na kamen, on se može otkinuti, a kada jednom krene, onda je već gotovo – objasnio je.

Želje i planovi

Stankova želja je da nastavi osvajati vrhove. Jedan od najželjenijih je Olimp, a htio bi obići i austrijske vrhove, ponovno Velebit te pojedine hrvatske otoke. – Čuo sam se s kolegom iz Istre koji je također slijep. Vidjet ćemo hoće li će se nešto organizirati putem Hrvatskoga planinarskog saveza ili možda ponovno u privatnoj režiji. Ipak, Olimp iziskuje puno više jer je Atena mnogo dalje – govori Nemec. Želja mu je da slijepe osobe slijede njegov primjer i primjer kolege iz Istre, da ne posustaju u osvajanju planinarskih vrhova ili ostvarenju nekih drugih svojih želja, iako su slijepi. Izrazio je želju da se izlet organizira, primjerice, na Ravnu goru ili Ivanščicu, kako bi se što više ljudi okupilo i družilo. – Kod nas ima dosta osoba koje dobro planinare, ali problem je taj što je još uvijek zapušten rad s osobama s invaliditetom. Prošle godine je HPS nešto pokrenuo, išli smo nedavno u Baške Oštarije na seminar za osobe s posebnim potrebama, želi se formirati ekipa na razini HPS-a da se to malo proširi i promovira po Hrvatskoj te da se pomogne ljudima da izađu van iz svojih kutaka. Mora se prestati misliti da slijepi ljudi nisu sposobni, da trebaju sjediti i uživati, čekati ručak, čekati spavanje i katkad kratko prošetati. Ja se s time nisam mirio, osjećam se sposobnim članom ovog društva koji može doprinijeti u mnogim stvarima – zaključio je ovaj neumorni međimurski planinar.