Nakon što su iz zapadno-ukrajinskog grada Lavova autobusom putovale više od 24 sata, Ukrajinke Maria (45) i Irina (22) svoj su novi, privremeni dom pronašle u Varaždinskim Toplicama, u prihvatnom centru za izbjeglice.

S njima smo u tamošnjoj dječjoj igraonici razgovarali u petak, 4. ožujka, devetog dana ruske invazije na Ukrajinu. Svoj su identitet željele zaštititi u javnosti, stoga im objavljujemo samo imena, dok su fotografije koje prate tekst napravljene tako da su okrenute leđima.

Na polusatni razgovor stigle su odmorne, čak i nasmijane, vješto skrivajući pred nama vrtlog emocija koje osjećaju posljednjih dana, a koji je na kraju našeg susreta ipak popustio te su buduća Marijina snaha Irina i sama Marija, na spomen snage i hrabrosti koja je ovih dana potrebna ukrajinskom narodu, zaplakale.

Napad na grad

No, krenimo s time da u gradu Lavovu trenutno rata nema, stoga su naše sugovornice u obližnjem selu uspjele pronaći FlixBus, kojim su krenule prema Budimpešti do Hrvatske. U Ukrajini su se autobusom dosta brzo kretale, no put se odužio jer zbog velikih gužvi na graničnim prijelazima s Ukrajinom.

– Iako u Lavovu nema izravnih borbi, svakoga se dana, najčešće ujutro i navečer, oglašavaju sirene koje ukazuju na opasnost od zračnih napada. Iz vijesti, zapravo, saznajemo što se točno događa u ostalim dijelovima Ukrajine – započele su svoju priču Marija, koja je u Hrvatsku stigla s 12-godišnjom kćeri, te Irina koja je na put povela svoju baku.

Sva ostala njihova rodbina ostala je u Ukrajini, pa tako i Marijina dva sina, od kojih je jedan Irinin dečko. On volontira te pomaže zajednici tako što peče kruh za sve one koji su u potrebi za kruhom, objašnjavaju naše sugovornice.

– Kada se oglase sirene, svi se iz stanova i kuća sele u bunkere i podrume. Nakon što završi opasnost, za par minuta možemo izaći van. Puno je gore u Kijevu, tamo se stalno čuju sirene. U Lavovu je stoga – normalno, ali u Kijevu – nenormalno – govori Irina, upozoravajući da postoje određene skupine koje i u njezinome gradu, na primjer, posvuda ostavljaju metke, mine i telefone kako bi mještani naišli na to i prestrašili se.

– Time samo šire paniku, žele pokazati „da su ovdje“ – pojašnjavaju.

Iako nisu osobno svjedočile napadima, u obližnjim su se selima čuli pucnjevi te su mještani svjedočili desantu (iskrcaju) ruskih vojnika te preletu ukrajinskog helikoptera. Sve ih je to navelo na brzu odluku, već tijekom prvih par dana napada, o odlasku iz zemlje.

– Kada je započeo rat, najprije smo iz našeg Lavova i zgrade u kojoj živimo na petome katu, otišle na selo. Tamo su krenule priče da bismo zapravo trebale otići iz zemlje – objašnjavaju Ukrajinke. Marija je dodala da je cijela obitelj, a najviše njezini sinovi, bila u strahu da im se nešto ne dogodi, dok se Irina posebno brine za svoju baku.

– S obzirom na to da moja baka jako loše hoda, ima štap i brojne zdravstvene probleme, bilo bi je teško svaki put, pri oglašavanju sirena, s petog kata spuštati u prizemlje, gore-dolje. Stoga smo u obližnjem selu pronašle karte za autobus i odluka o odlasku došla je sama od sebe, znale smo da moramo otići što prije. Putem volontera Crvenog križa i iz vijesti doznale smo gdje se sve primaju ljudi iz Ukrajine, stoga smo došle ovdje, u Hrvatsku. Bojimo se za svoju zemlju, svoj dom i život, a posebice se bojim za svoju baku. Ne želim da gleda te strahote. Bole ju noge, ima bolesno srce – navela je 22-godišnja Irina.

Pohvalila je djelatnike Crvenog križa Varaždinske županije i Specijalne bolnice Varaždinske Toplice na gostoprimstvu, kazala da se jako lijepo brinu o njima, “puno nas hrane te je sve čisto”.

– Svi „skaču“ oko nas, čak je i nama malo krivo jer ne možemo pomoći, već drugi pomažu nama. Naravno, kada rat završi planiramo se vratiti kući. Do tog vremena ostajemo ovdje, nema smisla otići do nekog drugog grada, Zagreba i slično, već ostajemo ovdje – složne su Irina i njezina buduća svekrva.

Prije rata, kažu, vodile su sasvim normalan život. Irina je bila zaposlena kao kuharica u restoranu, a Marija se brinula o svojoj 12-godišnjoj kćeri i sinovima. Život im se u samo par sati promijenio, kao i stotinama tisuća Ukrajinaca koji za svoje sigurno odredište biraju najčešće Poljsku, navodi Irina, zbog jednostavnog razloga.

–  Najviše su čuli za Poljsku, pa tamo idu. Mnogo ih također odlazi i u Rumunjsku, kao i susjedne zemlje: Slovačku, Moldaviju i Češku. Naravno, više informacija imaju i o Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, nego o Hrvatskoj, pa tamo i odlazi veći broj ljudi – pojašnjava mlada Ukrajinka.

Kada smo je upitali ima li rodbinu ili poznanike u Rusiji, odmah se prisjetila prijatelja koji joj se javio te rekao da mu je jako žao zbog rata.

– Čula sam se s tim prijateljem 2014. godine kada su bili nemiri u Luhansku i Donjecku. Prestali smo nakon toga komunicirati, da bi mi se sada, kada je počeo novi rat, ponovo javio i pitao kako sam. Naravno, na ukrajinskoj je strani i ne želi ni vidjeti ni čuti za svog predsjednika. Sluša i vjeruje ukrajinskim vijestima jer se u Rusiji samo plasiraju vijesti s njihove strane – navodi Irina te dodatno pojašnjava stanje koje trenutno vlada u Rusiji, a tiče se cenzure medija i sankcija za neistomišljenike:

– Postoje skupine ljudi koje ne vjeruju Putinu, protiv rata su i „za“ Ukrajinu, a postoji i ona skupina koja čvrsto vjeruje Putinu i svemu što on kaže. Oni koji su protiv u strahu su prosvjedivati jer vide što se događa, zatvaraju ih. Neće ih ubiti, ali nad osobama koje prosvjeduju protiv Putina uvijek se provodi neka sila. Postoji također i skupina koja smatra da je Putin shizofreničan i loš te da bi ga trebalo maknuti što prije – pojasnila je Irina.

Potom se s Marijom prisjetila svih svojih ukrajinskih prijatelja i obitelji te su obje vrlo emotivno reagirale kada smo ih upitali koju bi im poruku u ovome trenutku poslale. – Držite se – rekla je Marija kroz suze, a Irina se također emotivno slomila te zaplakala.

Razgovor smo nastavili o predsjedniku Ukrajine Volodimiru Zelenskom. Pri samome spomenu njegova imena, Marija je kazala: „Odličan je!“.

– Mladi ga od početka podržavaju i vole, dok su mu se oni nešto stariji ranije smijali zbog toga jer je komičar, nazivali ga „klaunom“ i slično. S vremenom su, a posebno sada, počeli vjerovati u njega, vole ga jer sve radi za narod. Mnogo je napravio za Ukrajinu i prije rata, sada još više. Trudi se, nije podložan drugima. Nikad nisam bila protiv njega, upravo zbog toga jer sam vidjela kako se trudi. Svi su sretni što nam je on predsjednik, podržavaju ga, vjeruju u njega, znaju da će sve biti dobro, slušaju ga. I kad mu je SAD ponudio evakuaciju, rekao je: „Dajte mi municije, a ne prijevoz“ –  ponosno je istaknula Irina.

Potom se s Marijom osvrnula na napade Rusije na nuklearnu elektranu Zaporižje, ističući da kod Putina i njegovih pristaša vlada mišljenje: „Što je svijet bez Rusije?“.

– Zato pokušavaju nuklearnim naoružanjem i prijetnjama zastrašiti i granatirati nuklearnu elektranu, ne razmišljajući da time ne štete Ukrajincima, već cijeloj Europi i samima sebi. I, zapravo nisu bili spremni na to da Ukrajinci pruže ovakav otpor, jer rat traje sada već deset dana, a mislili su sve riješiti u tri dana. I to se vidi po tome jer zovu Čečene i njihovog čelnika Kadirova, kao i vojsku Bjelorusije. Nisu se nadali takvom otporu. Jedino što mogu je zaplašiti nas jer se Ukrajinci, naravno, neće predati. Jako su hrabar narod – zaključile su neustrašive Ukrajinke koje su svoj život „spremile“ u nekoliko kovčega te se uputile u Hrvatsku, u Varaždinske Toplice, gdje su ih Varaždinci toplo dočekali. Rane od stradavanja i ratnih strahota na njihovim su srcima svježe i još se stvaraju, a tko će ih u tome bolje razumjeti od nas?

Prevoditeljica: Elena Darabuš