“Sve što izrađujem mora biti funkcionalno i vizualno prihvatljivo”

Lovro Vujnovac (25) gotovo pet godina bavi se drvodjelstvom, a u posljednje tri ovom je zanatu dao ozbiljan zamah. Ljubav prema drvu, kaže mladi Varaždinac, u njemu je tinjala oduvijek, no prevagu u tome čime se u životu želi baviti donio je nakon što je upisao fakultet.

– Nakon matematičke gimnazije upisao sam kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda sam shvatio da me to uopće ne zanima i nakon brojnih pokušaja polaganja staroslavenskog odlučio sam predati prazan ispit i potrošiti ušteđevinu na alate. Nekako me oduvijek vuklo da se počnem baviti drvom i drvodjelstvom, ali nikada nisam bio blizu tako nečemu, niti sam ikada radio s drvom – ispričao je Lovro i dodao da je piliti počeo doma, u svojoj sobi.

– Prvu radionicu imao sam na metar od svoga kreveta, to je bio užas. Sve je bilo puno piljevine i prašine, svi su zatvarali svoja vrata da im propuh iz hodnika ne potegne prašinu iz moje sobe. No ubrzo sam pronašao radionicu i u pet godina promijenio sam ih nekoliko, a u posljednja tri mjeseca sam ovdje u RezervArtu – rekao je Varaždinac.

Za početak – gitara

S obzirom na to da od malih nogu svira gitaru, prva stvar koju je izradio bila je upravo gitara, a prije se bavio i njihovim servisiranjem.

– Znao sam kako gitara izgleda jer sam servisirao gitare sebi i svojoj ekipi, a kako mi je svaki dio instrumenta prošao kroz ruke, mislio sam si: “Pa dobro, ne može to biti tako teško.” Nije bilo baš tako, bilo je teško, a radio sam i učio se sâm. Zeznem, naučim, ispravim… i tako dok ne uspijem. Izrada bi izgledala tako da je jedna uspjela, pa tri-četiri nisu, i onda je tek krenulo nabolje. Onda je počela korona i nije bilo interesa ni za servise ni za izrade gitare, pa sam alatima koje sam imao počeo raditi ograde, male i velike kućice, štandove, daske za rezanje, kuhače, štafelaje, stoliće kojekakve… ma svašta – otkriva Lovro, kojem su se tada počele otvarati brojne suradnje, među kojima je bio i prvi veći projekt.

Naime, upoznao je organizatora Biergartena, s kojim je dogovorio izradu kućica za festival.

– Za tri tjedna od našeg upoznavanja počinjao je festival i u tom razdoblju sve smo proučili, nacrtali, razradili, uzeli materijal… Bilo je baš radno, od jutra do mraka, i na kraju sam za Biergarten izradio četiri kućice – prisjetio se.

“Drevo”

I sada uglavnom radi samo po narudžbi, srećom, ima ih dosta, pa se ne mora brinuti hoće li imati posla. Kako je napravio neki posao, tako si je mogao kupiti drugi alat i s njim odraditi zahtjevnije poslove. U međuvremenu je završio Akademiju za poduzetništvo i otvorio tvrtku Lola Guitars, a postupno je razvio i brend Drevo, koji ostvaruje odlične rezultate. Riječ je o kuhinjskom priboru, odnosno kuhačama, daskama za rezanje, podmetačima i slično.

– Daske za rezanje su mi “top”, to obožavam raditi. Do Dreva je došlo tako da mi je bilo žao bacati ostatke drva od gitara koje sam radio, pa sam iz tih “ficleka” počeo raditi prvo kuhače, naravno, prvo svojima doma… Uvijek sve ide prvo mojima doma, onda za druge. Zatim sam razmišljao da bi kao set uz kuhače trebala ići i nekakva daska, pa podmetači za vruće lonce, pa sam radio štapiće za azijsku kuhinju, pepeljare, police za začine, šankove… Uz to, planiram još napraviti magnetne držače za noževe koji se montiraju na zid kuhinje, da se noževi samo zalijepe na magnet. Ideja je da to bude dio kompleta, koji je sav obučen u isto drvo, i da sve skupa ima priču – objašnjava Lovro, a otkriva i kako je došlo do naziva Drevo.

– Mama je išla na neke edukacije i trebali su za vježbu napraviti strategiju za neki izmišljeni brend dan nakon što sam ja došao doma s kuhačama koje sam izradio. Pa sam rekao: “Evo, napravi strategiju za kuhače.” Gruntali smo kako će se zvati i onda tata veli: “Pa to je drevo!” Isprva joj je zvučalo smiješno, ali brzo smo to prihvatili i tako je nastao i moj brend Drevo. Inače i sam obožavam kuhati, pogotovo kad idemo na more. Samo hladovina i već trećeg dana gledam gdje bi što trebalo popraviti. Ali prestao sam nositi alat sa sobom jer gdje god sam došao, uvijek su mi drugi našli nekog posla – govori Varaždinac.

Zanimljivost oko dasaka za rezanje je ta da ih izrađuje od više vrsta drva, nekad čak i od šest-sedam vrsta. Glavni izvor građe su mu domaći dobavljači i tvrtke, no rijetke vrste naručuje i iz drugih krajeva Hrvatske. U svom poslu izbjegava ivericu jer, kako kaže, nema taj poseban miris, bogatstvo godova i druge karakteristike koje ima drvo, a najdraži mu je orah.

– Za kućice i neke slične stvari najčešće se koristi mekanije drvo poput jelovog, a za daske za rezanje idu tvrđa drva, kao što su hrast, kesten, orah, američki orah, trešnja, bukva, javor i jasen, te sva ta drva po bojama kombiniram u daskama. Čak sam i neke egzotične vrste počeo koristiti, poput ljubičastog drva iz Indonezije, crvenog padouka, žute murve… Žutu murvu, primjerice, nabavljam od jednog prijatelja iz Pule koji se bavi sličnim poslom, zapravo smo se počeli mijenjati. U Puli nema baš nekih drva koja kod nas rastu gotovo u svakom dvorištu, a on je mene bio pitao trebam li možda badem. I tako on meni daje masline, bademe i žute murve, a ja njemu šaljem javor, jasen i orah. Orah mi je najdraži jer, po meni, ima najljepšu teksturu, miris i boju, a i zvuk ako je riječ o gitari – navodi.

Varaždinac dodaje da je izrada daske složen proces u kojem valja paziti na čvrstoću i karakteristike drva, a nakon piljenja, blanjanja i lijepljenja uključuje nekoliko ciklusa močenja i brušenja drva kako bi nakon svakodnevnoga korištenja daska ostala glatka kao nova. Tjedno ih, kaže, ponekad napravi i 20-ak, a ponekad nijednu, ovisno o drugim poslovima.

Uživanje u poslu

Lovro u radionici provodi gotovo cijeli dan, a stanku za ručak i kavu uzme si od 15 do 17 sati.

– Iako stalno imam neku frku i rokove za poslove, volim ondje provoditi vrijeme, baš uživam. Volim sve izrađivati kao neku umjetničku instalaciju, ali sve mora imati svrhu, biti funkcionalno i vizualno prihvatljivo. Od drva se može napraviti sve. Radio sam već i gazišta za stube na jahti, dobivam skroz nasumične poslove, pa onda prije spavanja gledam po internetu i tražim ideje. Od toga zapamtim neke detalje i izrodi se moja ideja. Posljednje sam radio profile u obliku tračnica od drva za jedan kafić. Zvao me vlasnik i kaže da otvara kafić i da me treba nešto, da dođem tamo. Vidim da ima stolce, stolove, šank i pitam ga za što me treba. Pa mi kaže: “Ne znam, ti meni reci što tu treba.” Pitam ga kako će se zvati kafić, kaže Train bar, pa sam ga pitao ima li tračnice. Rekao je da nema i onda sam odlučio da ćemo napraviti luster i police za čaše u obliku tračnica iznad šanka – ispričao je Lovro, prisjetivši se ujedno možda najčudnije stvari koju je dosad napravio.

Bila je to preša za tortilju.

– Izradio sam prešu za savršeno ravnu domaću tortilju, naravno okruglu. Napravio sam dvije ploče koje se otvaraju, od kojih se na donju stavi kuglica tijesta, poklopiš i sprešaš. Stisne se tako da se kugla savršeno spljošti u tortilju. Onda samo staviš na tavu i motaš – rekao je Varaždinac.

Kreativno okruženje

Nadalje, Lovro ističe da je sretan što je dobio u najam radionicu upravo u RezervArtu, posebice zbog okruženja u kojem se nalazi.

– Okružen sam ljudima koji također kreativno razmišljaju, koji nešto proizvode i odgovara mi biti okružen takvim umovima. Često napravim stanku od pet minuta kada zaglavim i ne znam kako dalje. Onda porazgovaramo i, ako ništa drugo, samo dok im govorim, sine mi ideja. I super je što si možemo međusobno pomagati, jedan drugomu uskočimo ako treba nešto odraditi s drugom vrstom materijala, primjerice metalom – zadovoljan je mladi umjetnik, koji je prošle godine u Centru za mlade i nezavisnu kulturu P4 održao radionice nazvane “Tišlarija”.

– “Tišlarija” je bila za do petero polaznika koji su sa mnom radili ono što ja inače radim. Upoznali su se s alatima i nekim trikovima oko drva. Primjerice, drvo kao prirodni materijal ima stranu koja je čvršća, zatim onu na kojoj ima ljepše godove, pa način obrade ovisi o funkciji… Ima spojeve koji su jači, slabiji, bilo je riječi i o statici u svemu tome. Ima ljudi koje to zanima i bili su oduševljeni – rekao je Lovro, dodavši za kraj da će u budućnosti vjerojatno opet nešto slično organizirati, a dotad će nastaviti biti kreativan.

– Kada sam prije pet godina razmišljao gdje ću biti danas, ne bih pogodio. Vidjet ćemo u kojem će smjeru posao ići, no siguran sam da će biti dobro jer radim ono što volim – zaključio je Varaždinac.