Odluka o preseljenju u drugi grad ili državu svakako sa sobom nosi sate i sate promišljanja i preispitivanja, a kako li je tek bilo Lucy Nguyen, koja je napustila Aziju, odnosno svoj rodni Vijetnam, te se doselila u Varaždin, u Općinu Vidovec?

Reći će vam u razgovoru da je odluka o preseljenju došla polako, a osim ljepota koje nudi ovaj barokni grad, u ideji da svoj život nastavi u Hrvatskoj zasigurno je pomogao njezin s u p r u g , Varaždinac Tomica Kristić, svjetski putnik i poznati putopisac.

– Odluku smo donijeli polako jer smo prije našeg konačnog preseljenja putovali po Hrvatskoj i tako, malo-pomalo, odlučili ovdje trajno ostati, u Varaždinu – govori nam Lucy, koja je navela da se o tome kako je upoznala svog supruga Tomicu može napisati zasebna knjiga.

– Upoznali smo se u državi Rajasthan u Indiji, i to putem CouchSurfinga, boravili smo u istom smještaju. Bilo je to 2016. godine, kada sam imala 28 godina. U početku sam osjećala da mu treba moja briga, a kada smo se bolje upoznali, znala sam da posjeduje veliku strast za ono što radi. Dakle, prije šest godina, kada smo se i upoznali, rekao mi je da putuje svijetom i da će napisati knjige o putovanjima. Toliko sam se tomu nasmijala da me zabolio trbuh, rekla sam mu da “gradi dvorac u zraku”. Ali, sada će objaviti već svoju drugu knjigu. On doista ostvaruje svoje snove. Osim toga, ljubazan je, nježan i vrlo strpljiv u našem odnosu – opisala je Lucy svog supruga Tomicu Kristića.

Danas su u braku, a i da nisu, govori nam ova simpatična Vijetnamka, svakako bi posjetila Hrvatsku te putovala nekoliko mjeseci otkrivajući sve njezine ljepote. No privikavanje na hrvatsku kulturu, klimu, a svakako i hranu te jezik, ne uspijeva joj uvijek s lakoćom. Navodi da mnoge stvari koje su svima urođene u Hrvatskoj doslovno mora ponovno naučiti, na novi način.

– Dosta je teško priviknuti se na velike temperaturne razlike, vašu hranu i hrvatski jezik. Zima, primjerice, ovdje predugo traje i tada mi je, jednostavno, prehladno. Hrvatski jezik je također vrlo težak za naučiti i još ga nisam ni početnički svladala. Ali, srećom, mnogo se ljudi ovdje sporazumijeva na engleskom. Mogu, na primjer, otići u šoping potpuno sama, ali gramatika je ta koja mi zadaje najviše problema. Posebno hrvatska imena, odnosno imena gradova i osoba, sve mi to zvuči isto. Nisam se još ni naviknula na hranu koja se ovdje poslužuje, jedino što volim su šunka i pršut, tako da je na mom stolu još uvijek svakodnevno vijetnamska hrana – objašnjava naša sugovornica, koja se danas bavi istim poslom kao i u Vijetnamu.

Zaposlena je u tvrtki koja se bavi trgovinom namještaja, odnosno slanjem kontejnera u Sjedinjene Američke Države, a Vijetnam joj, kaže, jako nedostaje.

Živjela je u Saigonu, najvećem gradu te azijske države, koji broji 9 milijuna stanovnika. Opisuje ga kao grad s mnogo aktivnosti i ukusne ulične hrane, zanimljivim noćnim osvjetljenjem, velikim zgradama i mnogo motocikala.

– Varaždin, s druge strane, ima doista mnogo starih zgrada, dvoraca, svaka kuća ima svoj vlastiti vrt s prekrasnim cvijećem i zelenom travom, za samo 15 minuta vožnje možete biti okruženi prirodom. U Saigonu, primjerice, treba doista mnogo vremena da se stigne negdje gdje je priroda – objašnjava Lucy, čije je ljeto poprilično radno.

Radni dan joj započinje u 4.30 i traje do 12 sati, zatim vrijeme provodi u svom vrtu te u vožnji biciklom, a nedavno se počela baviti i jahanjem. Vrlo često sa svojim suprugom kampira uz rijeku Dravu, gdje pronalazi osvježenje i mir. Osim toga, vrijeme joj krade i izrada, odnosno oslikavanje vijetnamskih šešira, koje izlaže na festivalima diljem Europe, od kojih je idući upravo varaždinski Špancirfest.

– Vijetnamske šešire ne izrađujem sama, već ih samo oslikavam. Izrađuju ih starije žene iz mog sela u Vijetnamu, i one su me zapravo natjerale na razmišljanje o donošenju vijetnamskih šešira ovamo, u Europu. Ljudi danas vole vidjeti kako nosim vijetnamsku tradicionalnu nošnju i slikam na vijetnamskim šeširima. I ja mislim da je to lijepa slika – govori Lucy i otkriva da će ove godine na Špancirfestu imati svoj vlastiti štand.

– Napravit ćemo mali vijetnamski kutak s vijetnamskim šeširima, slikama Vijetnama s Tomičinog putovanja, ukrasit ćemo ga tradicionalnim nošnjama vijetnamskih plemena. Putem fotografija ljudima ćemo predstaviti način na koji smo u Vijetnamu izrađivali šešire i kako Vijetnamci koriste šešire u svakodnevnom životu. Imat ćemo i kutak za slikanje, a posjetitelji će moći kupiti šešire i oslikati ih sami na mom štandu. Ondje će biti puno aktivnosti – otkriva s uzbuđenjem.

Iako joj obitelj jako nedostaje, kao i tamošnja hrana, kaže da najbolji odnos imaju upravo sada, kada je od njih udaljena više od 9000 kilometara, te da razgovaraju češće nego ikad prije.

Sa željom da uskoro sa svojim suprugom uredi kampericu kojom će idućih pet ili deset godina putovati svijetom zaključujemo ovaj razgovor s Lucy, koja se svakim danom ipak privikava na ovu malu, a tako srdačnu sredinu. Nije nam otkrila kamo će nakon obilaska jugoistočne Azije, Australije i mnogih drugih europskih i svjetskih zemalja poći, već je samo nagovijestila da je riječ o velikom iznenađenju.