Hrvatska udruga za promociju i razvoj intelektualnog i umjetničkog stvaralaštva RezervArt javnosti želi objasniti kompleksnost izrade kovanice te tko su medaljari i zašto su oni jedini kompetentni izraditi kovanicu.

– Je li ona bez njih uopće izvediva? – pitaju se.

Medaljarstvo ima svoju dugu povijesnu tradiciju, koja svoj vrhunac u svijetu doživljava u 18. i 19. stoljeću, kada vladaju dvije najveće škole s vrhunskim majstorima medaljarima u Parizu i Beču te u Hrvatskoj, koja broji nekadašnje vrhunske kipare medaljare poput Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Vanje Radauša, Želimira Janeša i Ive Kerdića, čiji je nasljednik prof. Damir Mataušić, posljednji profesor medaljarstva na zagrebačkoj Akademiji.

Rijedak zanat

Samo šest zemalja u svijetu ima usmjerenje kao što je “Mala plastika i medaljarstvo” na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prije 26 godina osnovao ga je prof. Damir Mataušić, no ono će se, nažalost, uskoro ukinuti i taj će rijedak zanat i kod nas nestati u zaboravu. Koliko je to rijetko, govore iz RezervArta, objašnjava činjenica da mnoge zemlje poput Njemačke, Velike Britanije i drugih angažiraju hrvatske ili poljske medaljare da izrađuju kovanice jer se naslijeđe izgubilo i nije prenijelo na mlađe generacije.

– Medaljari su kipari koji se opredijele za male forme i minijaturu, koju je iznimno teško izraditi. Usporedimo li minijaturiste koji izrađuju crteže i slike na papiru, dakle dvodimenzionalno, poput svjetski poznatog Julija Klovića, s medaljarima koji također moraju izraditi minijaturu, ali trodimenzionalnu, polako će nam se razjasniti koliko je to zahtjevno i teško napraviti. Činjenica da postoji svjetska baza medaljara s klasifikacijom njihovih vještina i virtuoznosti pod oznakama A, B, C, D, G… koje označavaju njihovu sposobnost hiperrealističnog ili realističnog modeliranja portreta, arhitekture, pozadine i ostalih formi, govori nam da je jako velika rijetkost naći takvog umjetnika, kipara minijaturista koji može oblikovati reljef u kojem je portret s pozadinom i slovima sažet unutar jednog milimetra – rekli su iz Udruge, dodajući da se umjetnici često dijele, kao, primjerice, u Velikoj Britaniji, tako da jedan radi pozadinu, drugi slova, treći portret, međutim, rezultat toga je sukus više stilova i izričaja, što u konačnici nije sretno, skladno i autentično rješenje.

U Hrvatskoj zasad još uvijek živi i radi oko 20 medaljara, od kojih svaki ima svoj specifičan stil, prepoznatljiv rukopis i izričaj, a njih 10-ak zna napraviti kovanicu i kovačku pripremu za kovanicu, a od kojih dvojica mogu izvesti zahtjevne portrete i ostale motive s bogatim detaljima i raskošnom pozadinom. To su kipar i medaljar prof. Damir Mataušić te njegov nekadašnji student i nasljednik, kipar i medaljar Nikola Vudrag iz varaždinske Udruge RezervArt.

Tko može izraditi model?

Model može izraditi kipar medaljar svojom virtuoznošću, specifičnim rukopisom i stilom modelacije. Prvo se izrađuje idejno rješenje sa svim zadanim elementima i motivom u crtežu te se to mora modelirati izravno u gipsanom negativu ili modeliranjem u plastelinu te zatim u gipsu. Svaki medaljar ima svoj vlastiti pristup i proces izrade. Proces se sastoji od modeliranja izravno u gipsu pozitiva (ono što je ispupčeno) i negativa (ono što je udubljeno), koji se više puta ponavlja dok se ne dobiju svi detalji i konačno rješenje.

– Dizajneri i ostali likovnjaci nisu sposobni samostalno izraditi idejno rješenje i model za kovanicu. Oni ne poznaju vrlo specifičnu struku i sve zakonitosti izvedbe i izrade kovanog novca jer se za to nisu obrazovali. Oni mogu izraditi samo idejno rješenje u suradnji s medaljarom i biti koautori idejnog rješenja, međutim, nikako ne mogu biti autori modela zato što ne znaju modelirati prema spomenutim zakonitostima. Da bi kovanica bila primijenjeno umjetničko djelo, medaljar mora biti vješt dizajner, crtač, slikar (koji se bavi iluzijom treće dimenzije) i na kraju kipar, i pritom vješto baratati desetinkama milimetra. Kako bismo bolje objasnili, poslužit ćemo se usporedbom između dizajna, slikarstva i kiparstva. Dakle, slikari se jednako međusobno razlikuju i dijele na one koji slikaju hiperrealistične ili realistične portrete i ostale, koji poput Picassa slikaju kubističkim stilom apstrahirane portrete, a isto tako i dizajneri ili kipari. Ako uzmemo dr. Franju Tuđmana kao referentnu točku, kojeg su mnogi pokušali modelirati, u većini slučajeva nije sličio na sebe ili je bio potpuno neprepoznatljiv – govore iz RezervArta, pitajući se zašto se dizajneri i pripadnici sličnih struka nisu ponudili izraditi kip dr. Franje Tuđmana kao što su se nedavno založili da je izrada kovanice njihov posao.

Amateri nudili rješenje za euro

Navode također da je izraditi model za kovanicu daleko teže nego modelirati realističan kip, pa se ni vrhunski kipari ne pomišljaju tako olako gurati da rade tako zahtjevan i specifičan posao. Usporedili su navedeno s vrlo rijetkom vrstom dizajnera/kipara koji se bave dizajnom automobila. Bazični dizajner može nacrtati predivan dizajn koji će se potpuno promijeniti prilikom produkcije jer će spomenuti dizajner/kipar morati oblikovati cijeli automobil, imajući na umu mehaniku kretanja, vibracije prilikom vožnje, žilavost i fleksibilnost konstrukcije, aerodinamiku, termodinamiku i, naposljetku, zakon o svjetlima, staklu i obveznim elementima. Takav je posao prepušten stručnjacima u njihovu području i zato se automobili ne raspadaju na brzini od 200 km/h, ističu.

– Svjedočili smo prepuštanju izrade eura amaterima i svjedočimo raspadanju samog natječaja i cijelog procesa, blamaži za koju je već čuo cijeli svijet. Žao nam je da smo se uz toliko bogatu tradiciju i povijest kovanja novca i hrvatskog medaljarstva srozali na fotošopirane fotografije i loš dizajn koji ne ostavlja mjesta inovativnosti i originalnosti u realizaciji hrvatskog eura, koji je mogao konkurirati na svjetskim numizmatičkim kongresima i sajmovima s obzirom na to da imamo medaljare koji drugim državama izrađuju novac – zaključuju iz Udruge RezervArt.