Ovaj tekst ekskluzivno je adaptiran iz izlaganja mr. sc. Denisa Peričića na okruglom stolu povodom 120. obljetnice rođenja Gustava Krkleca održanom 13. lipnja u organizaciji Gradske knjižnice “Metel Ožegović”, varaždinskog Zavoda za znanstveni rad HAZU-a, Ogranka Matice hrvatske i Društva prijatelja dvorca Maruševec, na kojem su još sudjelovali mr. sc. Ernest Fišer, mr. sc. Blanka Glavica Ječmenica i Andreja Toljan, a vodio ga je dr. sc. Vladimir Huzjan. Krklečevo pjesništvo ovdje se prvi put razmatra kroz bjelodanu činjenicu njegova masonstva.

O Gustavu Krklecu (1899. – 1977.), jednom od posljednjih istinskih hrvatskih pjesničkih klasika, maruševečkom đaku i varaždinskom gimnazijalcu, zna se gotovo sve, pa i to da je bio mason, član slobodnozidarskog bratstva. Ipak, taj se podatak, iako neobično zanimljiv, rijetko spominje u osvrtima na njegov život i rad, kao da je riječ o nebitnom kuriozitetu. S druge strane, mišljenja smo da je Krklečevo masonstvo ostavilo znatan trag i u njegovu pjesništvu.

Mladi mason

Naime, čak i u „Srebrnoj cesti“, njegovoj najslavnijoj pjesmi, nalazimo motive i simbole koje je moguće povezati s masonstvom. Motivi poput „bijele zvijezde“, „boga što te cestom prati“, „divljih ruža“ i drugih srodniji su alkemičarskoj mistici, orfičkomu misteriju i šamanističkom obredu nego katoličkom transcendentalnom iskustvu. Krklec tvrdi da je „Srebrnu cestu“ napisao 1918. godine, kao 19-godišnjak, pa je možda preuzetno tvrditi da je već tako mlad bio upoznat s masonskim idejama. No on još, kao mladac, od 1915. piše za „Koprive“, gdje mu tekstove ilustrira urednik lista Pjer Križanić, jedan od rijetkih koji ni nakon 1945. nisu tajili da su masoni. Već 1919. u časopisu „Riječ“ Gustav surađuje s Mijom Mirkovićem (Matom Balotom), također masonom. Mason je bio i genijalni Karel Čapek, kod kojeg 1921. godine Krklec u Pragu asistira namjeravajući studirati režiju. Iduće godine Gustav se seli u Beograd, gdje ostaje dva desetljeća. Danju je bankovni odnosno burzovni činovnik, a noću vodi boemski život s Tinom Ujevićem. Tad je u njegovu najužem krugu mnogo masona: to su slikar Petar Dobrović te veliki srpski pisci Miloš Crnjanski i Rastko Petrović. Podaci o tim i sličnim vezama mogu se naći u radovima Branka Šömena, Ivana Mužića, Zorana D. Nenezića i drugih.

Seks-skandal!

Još jedan dokaz da je Krklec rano morao biti iniciran je podatak da je iz bratstva izbačen već 1926. godine. Kumovao je tomu – njegov kum, kasniji nobelovac Ivo Andrić. Srbijanski istraživači otkrili su da u Arhivu Jugoslavije, Fond 100 masonske lože piše: „Brat Grga Bobić saopštava da se Brat Ivo Andrić ogrešio o Brata Gustava Krkleca time što je stupio u nedozvoljene odnose s njegovom ženom. Brat Ivo Andrić je preda mnom priznao svoju krivicu i izjavio da se kaje i da žali što se za jedan čas zaboravio, veli Brat Bogić. Dalje iznosi da ovo nije prvi prestup Brata Andrića i da je Brat Krklec nesrećan u braku, jer je uzeo ženu koja je posrnula i hteo da je spase, ali bez uspeha. Napominje da su olakšavajuće okolnosti za Brata Andrića mladost, temperament i što je umetnik. Moli braću da o ovome slučaju kažu svoje mišljenje i donesu odluku.“ Navodno se Krklec jako naljutio na Ivu, htio ga je ubiti, a bosanski stoik lakonski mu je odgovorio: „Gusti, znaš, to je ovako bilo. Rominjala je neka kišica, pa tako, onda se i to desilo.“

Osim toga, prema nekim drugim izvorima, živahni pisci su se 1933. na kongresu PEN-a u Dubrovniku natjecali za naklonost jedne grčke poetese. Kako god da bilo, obojica su zbog svojih ljubavnih prijestupa izbačena iz masonske lože.

Moguće je da se Krklec uspio vratiti u masonske redove, ali i da nije tako, svakako je još kao mlad čovjek upoznao mnoge važne osobe upućene u masonske ideje. U godini „seksualnog skandala“, na PEN-ovu kongresu u Berlinu upoznaje spiritisticu Catherine Amy Dawson Scott, pa Julesa Romainsa, koji je o masonima pisao u romanu „Ljudi dobre volje“, i Arthura Schnitzlera, čija je „Novela sna“ o seansama jednoga tajnog društva poslužila Stanleyju Kubricku za film „Oči širom zatvorene“.

Simboli

Stoga, čini se da Krklec ni nakon izbacivanja nije zaboravio slobodno zidarstvo. Postoji niz pjesama u kojima bi mogla biti prikrivena masonska simbolika, primjerice mini-ciklus iz „Darova za Bezimenu“, napisanih 1942./1943.: „Pjesma zvijezdi“, „Ugašeno kandilo“, „Pred licem zbilje“… O čemu se tu radi? O smrti i uskrsnuću? Teško: prije o inicijaciji, novom životu, simboličkom umiranju i ponovnom rađanju. Krklečevi simboli u tim pjesmama djeluju kao izravne asocijacije na masonski obred inicijacije, a koji sadržava lijes Hirama (graditelja Salomonova hrama), njegove ubojice, povez preko očiju, omču oko vrata, mrak/smrt i svjetlost/reinkarnaciju. Kako piše Velika loža Francuske: „Inicijacija omogućuje prijelaz iz tame u svjetlost. Njezin je princip da spusti čovjeka u njegovu vlastitu dubinu, kako bi otkrio dimenzije svoga unutarnjeg svijeta, svoje mjesto u kozmosu, smisao svoje sudbine.“

Na koncu, umjesto zaključka, moramo naglasiti da masoni jesu antiklerikalna organizacija, umnogome i antikršćanska, ali da je među njima bilo i katolika; ovisno o vremenima, takav se stav mijenjao i miješao. Protivno ustaljenomu mišljenju, masoni nisu ateisti, jer vjeruju u Vrhovnog Arhitekta Svemira. A s obzirom na to da masonsko božanstvo nipošto nije istovjetno kršćanskom Bogu, možda je upravo to razlog da, bez obzira na to objavljuje li za Austro-Ugarske, prve Jugoslavije, NDH ili druge Jugoslavije, Krklec riječ „bog“ redovito piše – malim slovom!

Masoni i Varaždin

Varaždinski grof Ivan VIII. Drašković (otac Janka) jedan je od osnivača prve hrvatske lože „Ratno prijateljstvo“ u Glini 1759. godine. Na njegov je poticaj 1772. u Varaždinu osnovana druga hrvatska loža „Savršen savez“, kasnije nazvana „Sloboda“ (zagrebačka loža je treća, a ne druga). Od 1778. bio je veliki meštar Velike lože Hrvatske. Po njemu se zove i današnja Velika loža Hrvatske. Među mnogim varaždinskim masonima najpoznatiji je povjesničar Bogdan Krizman (1913. – 1994.).

Slobodnozidarski motivi u slavnoj “Srebrnoj cesti”

U „Srebrnoj cesti“ nalazimo motive koji su srodniji alkemičarskoj mistici, orfičkomu misteriju ili šamanističkom obredu nego katoličkom transcendentalnom iskustvu:
„Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.
I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.
(…)
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.
Izađi u noć… idi… Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.“

Moguće aluzije na otajni masonski obred inicijacije

Vrlo je moguće da se u mnogim Krklečevim stihovima, pa i onima nastalima nakon njegova izbacivanja iz lože, kriju aluzije na masonski obred inicijacije. Izdvajamo dva primjera iz zbirke „Darovi za bezimenu“ (iz 1942./1943. godine):
„I dok se omča poput vlažnog pipka
uz grlo penje, gorki grč sred lica
biljeg je zbilje, zagrljaj slobode!“
(„Pred licem zbilje“)
„A onda svjetlost iznenada trne,
i rušimo se, bez bola, bez muke,
u bezdane, kroz zvijezdâ slavoluke.“
(„Ugašeno kandilo“)