HAIKU

Varaždinka Zlata Bogović, ekonomistica po struci, život je provela u računovodstvu, kao knjigovođa.

Zahvaljujući uvriježenim predrasudama, vjerojatno je posljednja osoba koju bismo, s obzirom na očigledne preference, povezali s pisanjem poezije, kratkih priča, priča za djecu, aforizama… Tad ju je zaintrigirao – haiku. Japanska poezija haiku zapravo je, pojašnjava nam laički, Zlata Bogović – trenutak. – Da zamijetite trenutak. Napišete ono što ste vidjeli, doživjeli. Ne smije biti u rimi i da se onome tko pročita vaš haiku odmah pred očima pojavi slika što ste rekli. Zato se haiku u pravilu čita dva puta. Prvi put da čujete, drugi da vam tekst „sjedne“ – rekla je.

Njezina posvećenost haiku poeziji rezultirala je uvrštenjem među 100 najboljih pisaca haiku pjesama za lanjsku godinu. Kako bi se pjesnik našao na toj listi – zbrajaju se njegovi rezultati, osvojeni na raznim natječajima, tijekom cijele godine. Svojevrsni „pjesnički kup“. Onaj tko uđe u „Top sto“ u haiku poeziji može biti siguran da je zasluženo u probranom društvu.

Jer, nema mjesta „namještaljkama“. Sve se pjesme ocjenjuju pod šifrom i ne zna se ime pisca, samo ste broj. Europska komisija za haiku poeziju četiri puta godišnje raspiše natječaj, zadaju se rokovi, sortiraju, provjerava se da je original i objave na svojoj internetskoj stranici pa haiku pjesnici glasaju za pjesmu pod brojem tim i tim… Uz Zlatu Bogović, na među top sto lani je još deset Hrvata.

Zaboravimo predrasude o nespojivosti matematike i poezije. Ova, lani izabrana predsjednica Varaždinskog književnog društva, od osnovne je škole voljela pisati pjesme. – Pisala sam, ali onako, neopterećeno – kaže.

Nagrade i u Japanu

Nakon niza napisanih rečenica u različitim književnim formama, Zlata Bogović prije 20 je godina otkrila haiku. – Slučajno sam u novinama pročitala ludbreški natječaj za haiku poeziju i odlučila poslati pjesmu – govori.

Pjesma „Voda je izvor života. Pijem vino već sam rođen“, dobila je odlične kritike.
Nema trenutka koji Zlata Bogović neće sročiti u haiku. – U to je vrijeme bila aktualna rasna diskriminacija. Napisala sam „Ne gazi mrava, ni crna ni žuta. Rasisti nisu u modi“, smije se Zlata Bogović, znajući da ne znamo što bismo mislili o haiku poeziji. Bolje rečeno – bismo li je, kao obični laici, uopće doživljavali poezijom. – To je problem svih ljudi dok ne „osjete“ svoj haiku trenutak. Netko ga ne osjeti nikad – ističe.

Nagrade za haiku su se redale. Domaće i strane. Njezino ime je prepoznatljivo među haiku pjesnicima u svijetu. Redovito nastupa na svjetskim natječajima, pa i onima u kolijevci haikua – u Japanu i osvaja nagrade. – Ondje pišemo po uglavnom zadanim temama. Za svaki haiku se traži engleski prijevod kako bi mogao „putovati“ po svijetu – doznajemo. Na pitanje je li njezina ljubav prema ipak neobičnoj književnoj formi začudila njezine najbliže, Zlata Bogović veli da su se ispočetka čudili, ali nisu odoljeli i sami ne probati jer im se učinilo lako.

– Uskoro su se uvjerili da nije baš tako lagano, kako se čini – veli Zlata Bogović koja je izdala samo jednu knjigu haiku poezije, „Pjesmu slavuja“. Zaključuje – jednu ali poštenu.

Četiri pjesme za “Top 100”

Na starom mostu
laje na mjesečinu
pas lutalica

Sunčani dan
park uz stari grad
prepun dječjih kolica

Tiho jezero
nemirni vjetar ljulja
cvijet lopoča

Otopljen snijeg
šumski ples visibaba
proljetni vjetar

Izvor:
Foto: