Povežite se s nama

Intervju dana

Hrana danas kao sa slike, ali loše kvalitete

Objavljeno:

- dana

Mr. Marijan Katalenić, voditelj Odjela za zdravstvenu ispravnost hrane pri Hrvatskom zavodu z

Činjenica je da se na tržištu nudi hrana koja je jeftina i loše kvalitete, ali kao sa slike upakirana! I sad je stvar u odabiru svakog pojedinca što će napraviti.

Nedavno objavljen medijski popis namirnica koje sadrže štetne tvari u sebi poput tjestenine, začina ili kikirikija digli su ne samo medijsku prašinu nego i posijali sjeme pitanja među građanima: “Kakve je kvalitete hrana koju svakodnevno kupujemo na policama u našim trgovinama?”.

O problemima zdravstveno ispravne ili neispravne hrane koju uvozimo u Hrvatsku ili konzumiramo kao domaće proizvode, o kvaliteti hrane te o kultu jedenja koji je kod nas prevladao nad “kulturom jedenja”, razgovarali smo s mr. Marijanom Katalenićem, voditeljem Odjela za zdravstvenu ispravnost hrane pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo u Zagrebu. 

Melamin

Kako se dogodio ovaj posljednji slučaj oko pojave melamina u namirnicama koje su se našle na policama naših trgovina? Tko je odgovoran za to?
Prije svega, melamin nije bio u našim trgovinama, nije došao kod nas. To je tipičan primjer krivotvorenja hrane. On se dogodio u Kini.
Što se onda točno dogodilo kod nas kada se govorilo o zdravstveno neispravnim namirnicama poput tjestenine, začina ili kikirikija i sl.?
To je nešto sasvim drugo. Kod nas se radilo o tome da je dana lista kao uputa kontrolnim organima na granicama zemalja koje uvoze hranu iz Trećih zemalja, da obrate pažnju na određenu vrstu hrane. To su lješnjaci, pistacije ili tjestenina, što je dosta začuđujuće, a može sadržavati aluminij i uvozi se iz Kine, zatim dosta još žitarica koje mogu sa sobom nositi pesticide, začinsko bilje itd. Dakle, to sve dolazi iz zemalja gdje se agrotehničke mjere ne kontroliraju najbolje, gdje su rezultat toga ostaci pesticida u hrani koji onda djeluju kumulativno unošenjem u organizam, talože se u mastima i u određenim trenucima kada se rezervne masti iz organizma koriste dolazi do velikog izlučivanja pesticida u organizam što rezultira bolestima. 
 
Koji se, dakle, standardi moraju poštovati prilikom uvoza hrane u Hrvatsku?
Vrlo jednostavni. Dakle, sva hrana koja dolazi na tržište u Hrvatsku mora biti zdravstveno ispravna. Proizvođač koji stavlja takvu hranu na tržište mora osigurati da je ta hrana ispravna! Teoretski to zvuči izvrsno. Hrana koja dolazi na granicu mora se prijaviti na carini koja angažira ili sanitarnu ili veterinarsku graničnu inspekciju. Dakle, oni obave svoj dio nadzora, dio hrane šalju u analitičke laboratorije opet prema procjeni rizika, pa i ta lista je jedna od uputa kako će oni reagirati. 
 
Je li, međutim, naša nadležna služba za ispitivanje zdravstvene ispravnosti hrane na zadovoljavajućoj razini?
Teško je to reći. Da bi nešto bilo na zadovoljavajućoj razini potrebno je više ulaganja na ovoj analitičkoj razini. Samo ću vam reći da ovaj stroj koji može otkriti jako puno pesticida košta oko 1,5 milijuna kuna! Nije samo, međutim, stroj u pitanju, nego morate imati poseban laboratorij za to, morate održavati taj stroj, morate imati specijalista koji će raditi na tom stroju i morate imati dovoljno uzoraka da se isplati uopće kupovina takvog stroja! Mora se reći da je većina ovakvih institucija koje se bave analizom hrane 90 posto na slobodnom tržištu! Dakle, mi nismo dotirani od države! Mi na slobodnom tržištu zarađujemo novac, ali se nalazimo u državnoj instituciji. To je na neki način ograničavajuća okolnost jer morate poštovati apsolutno sve regule državne institucije i ne možete biti dovoljno brzi i fleksibilni da u datom trenutku brzo nabavite standarde, da brzo nabavite opremu na neki od zakonski dozvoljenih načina, jer to mora proći određenu proceduru. To su te ograničavajuće okolnosti. Što se tiče ljudskog potencijala, imamo ga! 

Kvaliteta hrane

Koliko je potrebno vremena od detektiranja zdravstveno neispravne hrane do obavještavanja javnosti o tome od strane vaše službe?
Za određene vrsta analiza: relativno brzo! Znači za oko 80 posto štetnih tvari koje se nalaze na tržištu koje pratimo, a mogle bi se naći na tržištu, možemo reagirati. Za 20 posto ne možemo raditi. Nitko ne radi u Hrvatskoj dioksine u hrani. Iz jednostavnog razloga što takav laboratorij košta oko 15 miljuna kuna kada biste ga opremili onako kako treba. Trebate održati taj laboratorij. Zato koristimo vanjske laboratorije što nešto duže traje. No izazovi se mogu relativno brzo riješiti ovdje u Hrvatskoj!
 
Kakva vam je suradnja s Ministarstvom zdravlja?
Ministarstvo zdravlja je naš vlasnik. Tako da je suradnja s Ministarstvom zdravlja izuzetno dobra. Dakle, mi sudjelujemo u radu i sanitarne inspekcije, monitoringa, određenih procjena, davanja mišljenja, radimo u radnim skupinama Ministarstva zdravlja na novom zakonodavstvu, u raznim povjerenstvima koja su ili sporadična ili su kontinuirana. Surađujemo dobro i s Ministarstvom poljoprivrede, surađujemo i s Hrvatskom agencijom za hranu. Također se dio naših djelatnika nalazi u Nacionalnom vijeću za GMO hranu.
 
Kakve je uopće kvaliteta hrane koju mi uvozimo? Često se barem u kuloarima čuje kako uvozimo iz EU-a hranu 2. klase!
To se pitanje cijelo vrijeme provlači kroz ovu priču s hranom. Na neki način stavlja se poanta više na zdravstvenu ispravnost hrane, znači na štetne tvari koje bi se mogle nalaziti u hrani, a manje se obraća pažnja na sastojke hrane. Razlog je vrlo prozaičan.
 
Dakle, EU se nije dogovorio što znače pojedine kategorije hrane?
Kakva je definicija pojedine kategorije hrane? Nije definirala vrijednosti pojedinih sastojaka u pojedinoj hrani da bismo je mogli zvati istim imenom. Recimo: hrenovka kod nas nije istog sastava kao u nekim zemljama Sjeverne Europe. A opet morate primjenjivati iste standarde zdravstvene ispravnosti i procjenjivati kakva je ta hrana. Imamo samo nekoliko pravilnika o kvaliteti hrane koji su usklađeni: za džemove, voćne sokove, mlijeko itd. I oni praktički definiraju određene vrste hrane! Ne mogu reći da sam zadovoljan tim pravilnicima, ali to je međunarodni konsenzus koji moramo poštovati. Da bi se ipak kvaliteta definirala, svaka pojedina zemlja izdaje svoje nezavisne propise o kvaliteti pa postoji jako puno drugih, nacionalnih pravilnika o kvaliteti hrane. Tako i Hrvatska ima dio svojih pravilnika, primjerice za pekarske ili mesne proizvode. Možemo reći da na tržištu postoji hrana slabije nutritivne vrijednosti nego što je bila prije određenog broja godina. Najprije se u hrenovci jedinica mesnog proteina zamjenjivala jedinicom mliječnog proteina – kazina, pa se poslije toga zamjenjivala jedinicom biljnog proteina – soje, pa je to bilo preskupo, pa se sada zamjenjuje jednom jedinicom proteina graška. Dakle, mi definitivno imamo pad određenih sastojaka koji se nalaze unutra. Danas je vrlo teško naći hrenovku na tržištu koja nije pileća ili pureća.
 
Zašto?
Zato što se iskorištavanjem pilećeg ili purećeg mesa iz ostataka od otkoštavanja dobiva jedna homogena masa koja, da se ne bi bacila, ugrađuje u određene namirnice. Ja ne kažem da je ona toliko loša, ali ipak radi se o homogeniziranoj sirovini gdje koji put ne znate o kakvoj kvaliteti mesa je riječ. Danas u industriji nastoje iskoristiti apsolutno sve, pa onda i taj dio.
 
A kakva je uopće kvaliteta mesa koje mi kupujemo?
Postoji jedno pravilo: kada vidite komad mesa i možete ga identificirati, i vidite da je to kompaktan proizvod mesa, onda ne možete sumnjati da je taj proizvod što se tiče prehrambene vrijednosti loš! Ali ako je neki proizvod s homogeniziranom masom unutra gdje ne vidite komadiće mesa nego vidite samo jednu masu koja može biti čak i obojena, onda mislim da treba zazirati od takvih vrsta proizvoda! Na žalost, takvih vrsta proizvoda ima najviše na tržištu! 
 
Koliko “dubina džepa” i ekonomska situacija uvjetuju naše “zdravlje na tanjuru”?
Ja mislim da što se tiče ekonomske situacija, ona ne može biti alibi naše prehrane! Činjenica je da se na tržištu nudi hrana koja je jeftina i loše je kvalitete, ali kao sa slike upakirana! I sad je stvar u odabiru svakog pojedinca što će napraviti. Hoće li pojesti puno te loše hrane zato što je može kupiti i zato što je jeftina? Ili će izbalansirati svoj obrok s hranom koja je relativno skuplja, ali će dugoročno imati boljitak što se tiče zdravlja?! Sad je to stvar samo percepcije svakog pojedinca! Mi idemo linijom manjeg otpora!

Svijest kupaca

Koliko smo mi kao građani uopće osviješteni kod kupovine namirnica? I znamo li uopće kakvu hranu kupujemo?
Očito, prema statističkim podacima, da smo slabo osviješteni! Ta educiranost ljudi je na niskom nivou! I to je taj problem! Što zanči educiranost? Ja preko 30 godina radim u ovom području i moram reći da se može osvijestiti ljude samo kontinuiranim ponavljanjem osnovnih postulata pravilne prehrane. Ako naučite dijete i ako cijelo vrijeme podsjećate nove roditelje o osnovnim postulatima prehrane, dobit ćete ljude koji će kroz nekoliko generacija biti osviješteni! Tu se na radi o sporadičnim akcijama, edukacijama, nego o kontinuiranim. Na žalost, za to je isto potreban novac.
 
Koliko je, međutim, u svemu tome ključna tzv. “savjest” trgovačkih lanaca koji nam nude hrpu prehrambenih artikala?
Ja mislim da tu ne možemo apelirati na savjest. Trgovački lanci su zaduženi da prodaju robu, dakle, njih u principu ne interesira taj dio. Postoje drugi koji se trebaju brinuti o tome. Postoji s jedne strane država koja se mora izboriti za zakonodavstvo i naplatiti, dakle, penale onome tko neće određene postulate primjenjivati u proizvodnji hrane. Dakle, apelirati ili prisliti onoga tko proizvodi hranu ili tko stavlja hranu da digne taj nivo sastava hrane. Danas ne postoji “čarobni štapić” koji bi to riješio. U EU to pokušavaju riješiti oznakama hrane.
 
Koliko možemo vjerovati deklaracijama na pojedinim proizvodima?
Zapravo, deklaracijama možemo vjerovati sve više i više! Donesen je Zakon o deklariranju EU koji se mora primijeniti u svim zemljama isto. 
 
A koje nam opasnosti vrebaju iz voća i povrća koje kupujemo u trgovinama?
U principu: nalazi se dio pesticida u toj hrani. Što znači – ako biste konzumirali voće ili povrće koje sadrži te pesticide, kroz određeni period ušli biste u zdravstveni problem. Ali ako ga sporadično pojedete, neće vam se dogoditi ništa. No to je pitanje spekulacije. Voće i povrće koje se konzumira bitno je zbog svojeg sastava. Zbog antioksidansa, zbog vitaminskog sastava, zbog kiselinskog sastava, zbog svih ostalih sastojaka koje ga čine ne rizikom nego prednošću nad ostalom hranom! Posebno hranom koja nije termički obrađena. Recimo, ako uzmete krumpir, pa ga ispržite, prvo što će se stvoriti u tom krumpiru je akrilamid, a iza toga će se u kombinaciji s mastima stvoriti glicinamid, a glicinamid je dokazana kancerogena tvar. Pa kad uzmete taj krumpir, u njemu imate sigurno više ili manje glicinamida, i ako jedete tako pržene krumpire kroz određeno vrijeme sigurno ćete imati zdrastvene probleme, a nećete znati odakle potječu.

Naša tradicionalna kuhinja je loša!

Tko se kvalitetnije hrani u Hrvatskoj? Urbana ili ruralna sredina?
Danas više nema prevelike razlike hranjenja u Dalmaciji ili u sjevernim dijelovima Hrvatske! Praktički, postalo je to sve globalno tržište, lanci koji prodaju istu vrstu robe. Nema više tradicionalne mediteranske kuhinje! To je mit! Vrlo malo je možda starijih ljudi koji upražnjavaju takvu vrstu kuhinje, jedu ribu češće, koji jedu lešo itd. U principu, ta razlika između gradskog i poljoprivrednog dijela sve je manja. Međutim, kod poljoprivrednog dijela takva hrana se više priprema unutar domaćinstva i ona je izvorno iz vrta. Kraći je put od vrta do stola. To daje određenu prednost. Međutim, koliko je ta prednost dobra, ona je i loša. Tradicionalni načini na koje se kuhalo u našim krajevima su loši. To su dugačke termičke obrade hrane, puno masnoće unutar te hrane, začini, dakle, način hranjenja je isti kao što je bio stotinjak godina prije, a tempo života je drugačiji! Više nemate puno fizičkog rada. I vi imate sad taj problem da visokokalorična hrana koja se potrošila na polju danas odlazi u rezerve u organizmu što opet pokazuje da je i poljoprivredni dio stanovništva deblji nego što je bio prije nekog određenog broja godina. Možda je sve to boljeg okusa, bolje se uživa u hrani, smireniji je način života i to daje prednost takvom načinu hranjenja, ali što se tiče sastava kuhanja – to više nije prednost!

Kult jela treba zamijeniti kultom pametnog jedenja!

Kojih se, primjerice, sve namirnica osobito za ovih visokih ljetnih temeratura moramo osobito kloniti?
Svih namirnica koje su zapakirane. Morate ih držati u hladnjaku i potrošiti za 24 sata. Ne gomilati hranu! Hranu nakon pripreme trebate ostaviti dva sata da se ohladi na sobnoj temperaturi, a potom je staviti u hladnjak. Ne podgrijavati hranu! U svakom slučaju: hrana ne bi smjela stajati na sobnoj temperaturi. Što je osnova svega: osobna higijena je presudna! Prati ruke prije spravljanja obroka, paziti na čistoću daske, ne rezati sirovu piletinu, pa malo oprati dasku i ići sjeći luk i slično, jer dolazi do bakterijskog prijenosa što u konačnici rezultira infekcijama. Ne bi trebalo previše apostrofirati razliku na oprez tijekom ljeta ili zime, jer temperatura u sobama i prostorijama u kojima kuhamo ili boravimo je približno ista i ljeti i zimi, nego treba paziti na higijenu tijekom pripreme hrane! Što se tiče sladoleda ili kolača, oni sladoledi koji se nalaze u škrinjama su sigurni, a oni koji se prodaju na kuglice trebali bi se raditi svakih 24 sata. Kolači koji sadrže puno vode i šećera u sebi su rizični, kao što su kremšnite, gdje postoji i ulaz jaja. Ako su rađene kako treba, tada njihov rok trajanja može biti do 24 sata.
 
Čega bi naša nacija trebala imati više na tanjuru da bi se moglo reći da se zdravo i kvalitetno hranimo?
Prije svega mi možemo odabrati sve što je kvalitetno, ali isto tako i suprotno. Mi stvarno jesmo nacija koja jedan kult jela. Ono što mi ne znamo je način kako to jelo konzumirati! Kod nas ako dođemo na neku svečanost, a ne ostane 50 posto jela iza nas reći ćemo: otišao sam gladan! To nije točno! Dakle, taj kult jela treba zamijeniti kultom pametnog jedenja i konzumirati hranu prije svega umjereno, baviti se tjelovježbom, barem nekakvim kretanjem i pozitivno razmišljati! Dakle, izbjeći stres!

Kvaliteta

Kakve su kvalitete eko proizvodi?
Eko proizvodnja nastala je kao odgovor na intenzivnu konvencionalnu proizvodnju koja se nalazi na tržištu. Ekološka proizvodnja je zapravo dala misliti konvencionalnoj proizvodnji da ipak gubi dio kupaca, pa se konvencionalna proizvodnja sada prebacila u integriranu proizvodnju što bi značilo da su agrotehnička sredstva i mjere koje se koriste kod proizvodnje hrane svedeni na optimalni dio i da nema ostataka u takvoj hrani što je onda posljedica da nemate niti metala niti pesticida itd. Mogu se u nekom povrću kao što je primjerice mrkva, blitva ili špinat, naći ostaci nitrata, ako se troši previše dušičnog gnojiva,  što je onda određeni problem, jer nitrati se reduciraju u nitrite, a nitriti stvaraju kancerogene spojeve nitrozoamine koji opet mogu biti problem. Da bi ekološka proizvodnja postala komercijalna, ona je ipak morala dopustiti uporabu konvencionalnih stvari unutar svoje proizvodnje. Recimo, uporabu aditiva. Nekih 48 aditiva je dopušteno za proizvodnju ekološkog proizvoda koji odlazi na tržište. Ne možete analitički odrediti, razlikovati proizvod koji je proizveden ekološkom proizvodnjom i integriranom proizvodnjom.

Zašto onda ljudi inzistiraju na ekološkoj proizvodnji?
Postoji placebo učinak kod ljudi. Ako on ima osjećaj da ti proizvodi imaju bolji učinak na njegov organizam, onda je jasno da će takve proizvode kupovati. Tako da će takav čovjek sigurno bolje funkcionirati ako vjeruje da je ono što jede – bolje kvalitete.

 

Izvor:
Foto:

Intervju dana

Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno

Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.

Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.

Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.

Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.

Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?

Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.

Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?

Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.

Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij

Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.

Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?

Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.

(Ne)ozbiljna Nina

Znači li to predah od kazališta?

Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.

Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?

Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.

Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?

Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.

”Na terapiji”

Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?

Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.

Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto

Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.

Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?

Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?

Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.

Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.

Što?

Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.

Nisam zvijezda

Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?

Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.

Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…

Od kazališne plaće.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

S kim?

S Prljom, iz Leta 3.

Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?

Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?

Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Nastavite čitati

Intervju dana

Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj

Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.

Socijalna skrb

Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?

Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.

Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?

Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva

U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.

Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?

To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.

Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?

Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.

Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?

u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan

Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.

Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?

U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.

Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?

Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.

Socijalne skupine

Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?

Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.

Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?

Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.

Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?

Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.

Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?

Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja

Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?

Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.

Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?

Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.

Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse

Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.

Nezbrinuta djeca

Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?

U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.

Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?

Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.

U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.

Istospolne
zajednice

Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija

Kako protiv nasilja u obitelji

Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje