Domaća poljoprivredna proizvodnja uzmiče pred uvozom koji Hrvatsku vodi u prehrambenu ovisnos
Ukoliko se nastavi sadašnji negativan trend, negdje oko 2016. godine više se nitko u Hrvatskoj neće baviti proizvodnjom mlijeka i mesa. Naravno da se takav scenarij neće dogoditi, ali situacija na terenu i nije tako daleko od toga, tvrdi Vincek
Krave i autoceste? U kakvoj su vezi? Zapitao je Branko Salaj, bivši ministar i veleposlanik, a danas član skupine Živo selo, tijekom okruglog stola održanog u prostorijama Matice Hrvatske na temu “Hrana u raljama prehrambene ovisnosti”.
Uvoz govedine i mlijeka
Govoreći o važnosti uzgoja goveda i proizvodnje mlijeka u Hrvatskoj, Salaj je ustvrdio da je Hrvatska izgubila otprilike tri posto BDP-a zbog loše poljoprivredne politike, od čega se jedan posto može pripisati uvozu govedine i mlijeka.
– Jedan posto ne zvuči puno, ali je činjenica da je u desetogodišnjem razdoblju vrijednost investicija u sve državne autoceste upravo tolika. Dakle, da smo imali samodostatnu proizvodnju mlijeka i mesa mogli smo autoceste sagraditi vlastitim novcem, a ne kreditima – upozorio je.
Dok je padala proizvodnja, kako je dodao, rastao je uvoz zbog kojeg su izgubljena četiri od pet gospodarstava koja su isporučivala mlijeko, odnosno oko 15 gospodarstava dnevno!
– A govedarstvo i mljekarstvo su kralježnica seoskog gospodarstva! Moraju se godinama razvijati, a daju proizvod koji trebamo svakog dana. Mislim da u društvu nismo svjesni tih problema. U jednom mjesecu je uvezeno više mlijeka nego u prethodnih jedanaest mjeseci – upozorio je Salaj. Govoreći o povijesti našeg sela, Salaj je kazao da je tijekom proteklih pet desetljeća prosječan posjed smanjen za jednu trećinu, dok je u Francuskoj ili Nizozemskoj povećavan tri puta.
Organski rast
– Izlaz iz ove situacije na našem selu i u našoj poljoprivredi vidimo u organskom rastu poljoprivrednih gospodarstava kao što vidimo vani! To zahtijeva puno napora i puno vremena, ali treba se odlučiti. Treba znati želimo li to ili ne? Hrvatska uvozi 40 – 45 posto hrane možda čak i više. To je jako visok stupanj u odnosu na svjetska iskustva! Europski prosjek je negdje oko osam posto! Svaka zemlja u cijelom ciklusu integriranja EU pokušava sačuvati značajan udio svoje vlastite prehrane, jer zna da dugoročno to jest jedan od elemenata suverenosti. Dobro je sudjelovati u međunarodnoj razmjeni dobara, ali treba imati stalno na pameti da u slučaju krize treba imati rezervu – upozorio je Salaj te dodaje kako “želimo imati i dobru hranu iz ekoloških razloga, a rabimo tri puta više umjetnih gnojiva nego Europa u prosjeku“. Cijena ovisnosti uvoza hrane, kako je naglasio, visoka je.
– Kroz 20 godina koliko postoji ova država uvezli smo oko 29 milijardi dolara, a izvezli oko 18 milijardi dolara hrane. Predugo smo nastavili živjeti na dugovima i na iskustvima iz prijašnje države! Ako imamo kamate od 6 posto na te naše dugove trebali bismo imati rast BDP-a šest posto da bismo samo stajali na mjestu! Politika pokušava pronaći izlaz iz te situacije uvađanjem novih tehnologija što je skupo i za nas neizvedivo, jer kod nas jedna vlada za drugom dolazi i odlazi i obećava da će se to dogoditi, ali se to ne događa – ustvrdio je Salaj naglasivši da smo realno gubili tri posto BDP-a u poljoprivredi time što nismo proizvodili hranu koju smo trebali.
Velikima na ruku
Govoreći o zemljištu kao temelju poljoprivrede, mr. Miroslav Kovač, upravitelj tvrtke Uzgojno-poslovno-obrazovnog centra Simentalac, kazao je kako Hrvatska ima izvrsno zemljište.
– No zemljište u Hrvatskoj nije uređeno tako da bi malom seljaku dalo mogućnost za kvalitetnu proizvodnju. U zadnjih 10-ak godina Zakon o zemljištu mijenjali smo četiri puta, dopunjavali ga 20-ak puta i nema kontinuiteta. To govori da mi nemamo apsolutno nikakvu strategiju! U rujnu i listopadu bilo nam je obećano da će doći do promjena. Međutim, to stoji što izuzetno negativno utječe i na naše pripreme za ulazak u EU i na konkurentnost i na izvoz. Imamo velikih problema s uvozom, a biti konkurentan bez zemljišta je definitivno nemoguće! – ustvrdio je Kovač.
Hrvatski seljak, kako je dodao, nema dovoljno zemlje, niti je kvalitetno raspoređena.
– Većina poljoprivrednog zemljišta otišla je u ruke velikih sustava. Da je to dobra politika i ono čemu mi trebamo težiti, danas ne bismo bili prehrambeno ovisni, nego bismo imali dovoljno hrane. Očito je napravljena greška o kojoj nitko ne želi pričati – kazao je Kovač.
U Austriji i banke!
No nije zemljište jedni problem. – U Hrvatskoj poljoprivrednik nije vlasnik udruženja niti institucija i sl., pa ne može utjecati niti na obrazovanje i dr. U Austriji seljak ima utjecaja na obrazovanje, vlasnik je svoje udruge i poljoprivredne komore, pa i banaka! Samo tri posto seljaka u Austriji je u sustavu vođenja knjiga. Naši seljaci imaju puno više zaposlenih nego seljaci u EU. Znači, nisu spremni sami voditi farme i raditi na njima kao što je u EU gdje rade otac, majka, djeca i sl. To nije problem našeg seljaka nego naše zajednice koja je nametnula takve uvjete – ustvrdio je Kovač.
Politika malih koraka stvara prostor za rast najsposobnijih
Što se čeka?
Nasuprot tome, kako je naglasio, potrebno je zalagati se za alternativni model organskog rasta koji otvara vrata sposobnima bez obzira na veličinu.
– To je model najnaprednijih poljoprivrednih zemalja EU kojoj težimo i u koju ulazimo. Primarni cilj naše poljoprivredne politike mora biti da potencijalima svog živog sela osigura vlastite prehrambene potrebe u zadanim općim EU-okvirima. A ukoliko ne krenemo s dugoročnom koncepcijom još danas, bojim se da bi nam krajobraz mogao zarastati šikarom daleko brže nego što je to sada – ustvrdio je Vincek upozorivši i na mogućnost da poljoprivredno zemljište prijeđe u strano vlasništvo. Da se sve to ne bi dogodilo, bitnim drži preuzimanje osobne odgovornosti za ono što se radi. – No očito je da smo odlučili još malo pričekati, pa da nas kruta stvarnost do kraja dovede u slijepu ulicu, a izlaz iz nje će tada biti i složeniji i skuplji – ustvrdio je.
Čeka se ulazak u EU, ali Vincek upozorava da ćemo i dalje živjeti s istim problemima.
– EU je samo forma jer i nadalje svaka zemlja provodi svoje gospodarske i ine strategije i ciljeve nešto usuglašene oko zajedničkih pravila EU. Od zajedničke poljoprivredne politike jedino je zajedničko ime. Ukoliko Hrvatska ne okrene naglavačke svoju poljoprivrednu politiku, barem u okvirima koliko je dozvoljeno unutar pristupnog ugovora, i po pristupanju u EU i dalje će poljoprivredna gospodarstva nestajati. Ukoliko se nastavi negativan trend, negdje oko 2016. godine, više se nitko u RH ne bi bavio proizvodnjom mlijeka i mesa. Naravno, da se takav scenarij neće dogoditi, ali situacija na terenu i nije tako daleko od toga – ustvrdio je dr. sc. Vincek.
Austrija kao uzor
Govoreći o uzorima u načinu organiziranja rada i života na selu, kazao je kako nam uzor svakako može biti Austrija ili druge zemlje EU koje su svoju strategiju razvoja temeljile na “politici postojanih malih koraka”.”
– I europska politika uvjetno govoreći “malih koraka” dovodi do povećanja posjeda, ali je to, za razliku od središnje planiranih “velikih skokova”, rezultat realnog poslovnog sagledavanja uvjeta privređivanja i najčešće uz korištenje dostupnih resursa vlastitog ruralnog okoliša. U tom procesu državne i javne institucije igraju važnu ulogu ali na bitno drukčiji način nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Seljaka se od rana pomagalo stručnim, tehnološkim i organizacijskim savjetima i razvitkom vodoopskrbne, prometne, komunikacijske i prosvjetne infrastrukture. Politika malih koraka je tako desetljećima stvarala prostor za organski rast najsposobnijih, istodobno potičući njihovu skrb za prirodni okoliš i ekološku svijest. Na žalost, hrvatska se poljoprivreda već dugo godina razvija potpuno drugom logikom – zaključio je dr. sc. Vincek.
Izvor:
Foto: