Na kraju sela bila je mala gostionica. U njoj su redovito odsjedali plemenitaši. Okolne šume bile su poznato lovište, a gostioničar je ukusno pripremao ulovljenu divljač. Gostioničareva kći i sama je izgledala kao dio grofovske svite, lijepa, elegantna i finih manira. Cijelog je života upijala ponašanje i govor plemenitih gospođa, pa je sanjarila da se i sama jednog dana uda za princa. Dok je za stol donosila pečenog fazana, začuje razgovor između mlade kneginjice i njezinih pratilja.

– Ona bu meni govorila da nisam dost dobra za njezinoga sina! – vikala je bogata kneginjica.

– No! Kakav joj je to glupi trik z graškom, pak niko živ nebi osetil zrno graška pod perinama! – odgovori jedna od njezinih prijateljica.

– I najurila me baba, da nisam dostojna da me njezin sin oženi! Veli da nije prava kraljevna ona koja ne oseti taj prokleti graškov ficlek! Nigdar nebu našla neku kaj je bliže pravoj kraljevni neg ja!

– Niti vam ta familija ne treba – pokuša je utješiti njezina pratilja. Kneginja je bijesno ošine pogledom. Nevažno je treba li njoj ta obitelj ili ne, važno je to da su je odbacili kao kakvu prevaranticu.

Gostioničareva kći naćulila je uši. Znala je da princ iz obližnjeg dvorca traži sebi ženu, ali nije znala da njegova majka kraljica koristi trik s graškom. U njezinoj glavi rodi se ideja.
Sutradan, kad je bogata kneginjica napuštala gostionicu, pokloni ona jednu od svojih prekrasnih haljina mladoj gostioničarki.

– Na, za to kaj si nas tak dobro služila. To sam već triput imala na sebi, nema šanse da se pak negde prikažem v toj kikli.

Gostioničareva kći duboko se nakloni, isprati gošće, a haljinu spremi u ormar. Tamo je već čuvala nekoliko finih odjevnih predmeta što ih je isto tako dobila od zahvalnih plemenitašica.

Te je večeri kišilo kao iz kabla. Na visokom brijegu ustobočio se prekrasan dvorac. Na vratima dvorca začuje se kucanje. Sluga uvede pokislu djevojku u prekrasnoj haljini. Princ je pogleda u čudu i više nije skidao pogled s nje. Stara kraljica odmjeri je od glave do pete. Dvorske gospođe namignu jedna drugoj. Sluškinje zahihoću od radosnog iščekivanja.

– Ja sam kraljevna iz dalekoga kraljevstva – progovori djevojka tužno. – Moju su kočiju po putu opljačkali. Jedino sam ja zvlekla živu glavu. Zeli su mi sve, osim ovoga maloga kovčega z mojom robom…

Stara kraljica odmah je smjesti za stol i naredi da joj se posluži večera.

– Više nikam nejdete po tom vremenu, ja inzistiram da ovu noč spite pri nama v dvorcu – reče stara i lukavo pogleda sina.

Cijele večeri mladi je princ uživao u društvu djevojke, a gostioničareva kći do deserta je već bila zaljubljena preko ušiju.

Uskoro stara kraljica i njezine sluškinje pođu pripremiti mladoj kraljevni sobu. Princ ode provjeriti ne prokišnjava li krov na štali. Kad se opet svi skupiše u dvorani, isprate mladu gošću na spavanje i požele joj laku noć.

Mlada se gostioničarka nađe sama u sobi. Na visokom krevetu ukrašenom baldahinom nalazilo se dvanaest perina od guščjeg perja. A ona je znala i što se nalazi ispod svega.

Zrno graška! Bojeći se da je ne promatraju kroz kakvu rupicu u zidu, ona legne u krevet ne provjerivši je li zrno na mjestu. Od napora i dugog hodanja usne istog trena. Probudi se sva u znoju oko pola noći. Nešto ju je strahovito žuljalo. Činilo joj se da se ispod perina nalazi nekakva ogromna tvrda lopta. Krevet je bio uzak i kako god da se pomaknula, ono zrno graška stravično ju je žuljalo.

Neobične misli prolazile su joj glavom, mašta joj se rasplamsavala sve jače i jače. Je li moguće da je tako osjetljiva? Je li moguće da joj zrno graška pričinja tolike muke? Možda je ona zaista prava princeza. Možda je njezina majka zatrudnjela s kakvim princem koji je davno odsjeo u njihovoj gostionici. Ne može biti drugačije, ovo zrno otvorilo joj je oči.

Nikad se nije voljela plesti sa seoskim klipanima, uvijek je znala da sudbina za nju sprema nešto bolje. Do jutra se preokretala i patila. Ali patila je radosno. Sve je muke stoički podnosila, ovo je bio prst sudbine, ova joj je bol otvorila oči i pokazala tko je ona zapravo.
Na doručak se dovukla teškom mukom. Svi su već bili za stolom, osim princa. Uskoro se pojavi i on, sav blistajući od sreće i zaneseno gledajući djevojku.

– Kak ste spali, mlada gospa? – upita je stara kraljica.

– Nikak, vaše veličanstvo! Nekaj me je bolo pod leđima, celu noč sam se vrtela. Valjda sam grdo sanjala.
Stara pogleda svoje sluškinje.

– Hote onda da vam složimo lepu toplu vodicu kaj se okupate, odma bu vam lakše!
Služavke i kraljica krenu zajedno s princezom do raskošnih kraljevskih odaja, gdje su pomogle djevojci da se razodjene. Na leđima „prave kraljevne“ zaista se ukaže ogromna okrugla masnica, otečena i bolna na dodir. Stara kraljica veselo cikne, sluškinje poskoče od čuda.

– Pa ti si zbiljam prava kraljevna! – poljubi je kraljica i privine na grudi. – Vidla sam to od prvog momenta, tak fine pokrete i tak otmjeno držanje nemre imati nekakva prevarantica! Ti buš žena mojemu sinu! Samo ak očeš biti…

Gostioničareva kći baci se oko vrata budućoj svekrvi. Konačno je pronašla pravu obitelj, konačno je znala kamo pripada! Radosno pristane i oni zakažu skorašnje vjenčanje. Princ je bio presretan.

Dvoje mladih krene u šetnju parkom oko dvorca.
– Viš kak te zrno nažuljalo, zbog toga vražjega zrna ve buš moja žena! – uhvati je on zaneseno za ruku. Djevojka spusti pogled. Zaslužila je ovu sreću, ta ona je prava pravcata kraljevna!

Uto princ otvori svoju lovačku torbu i izvuče veliku drvenu kuglu.
– A ovo ti je i zrno graška. Zrno s ukrasnoga stupa od mojega kreveta. Navečer sam ti to podmetnul mesto graška, vjutro sam brže zamenil.

Djevojka ga je gledala u čudu.

– Štel sam baš tebe za ženu – reče on. – Bila ti princeza ili sirota.

Djevojka se zagleda u daljinu. Njezini snovi o plemstvu pali su u vodu. A zatim pogleda u prinčeve oči. U njima vidje iskrenu ljubav i svoju sretnu budućnost. Nasmije se od srca i pruži mu ruke.

Jer sreća je prevrtljiva gospa, no rado korača stazama hrabrih.

O autorici

Ines Hrain najčitanija je varaždinska književnica, autorica romana „Najdeblja“, „Sjajni je bal“, „Kolagen“, „Pusti otok“, „Švedska grenčica“ i „Za Rusiju s ljubavlju“. Piše duhovitim, prepoznatljivim stilom, u varaždinskom duhu. Dva romana prevedena su joj i objavljena u Sloveniji. Svi njezini naslovi nalaze se među prvih 20 na listama čitanosti. Njezin krimić „Švedska grenčica“ HRT je adaptirao u radiodramu. Knjige joj se nalaze u digitalnom obliku i na svjetskim internetskim knjižarama (Kindle, Smashwords, Cobo…). Po zanimanju je diplomirana učiteljica; udana je i majka sina Ivana.