FOTOIlustracija
IZVORInes Hrain

Ekskluzivno objavljujemo šestu u nizu humoreski poznate varaždinske književnice Ines Hrain, ispričanih na drugačiji, neočekivan i zabavan način!

Pošao jednom mladić u šumu nacijepati drva. Tek što je zasjekao stablo, ispod panja izmili zmija. Počne se umiljavati oko njega i nagovarati ga da je odvede kući jer je ona začarana djevojka. Čekala je upravo takvog budalaša koji bi povjerovao njezinu prenemaganju i dozvolio da se čarolija prekine. Jer začarana je bila zbog silne zlobe koju je nosila na duši. Ona se pretvori u lijepu djevojku, ali u ustima joj od pakosnih misli ostane zmijski jezik. Mladić je uzme sa sobom i dovede pred staricu majku. Majci je bio dovoljan samo jedan pogled pa da shvati da se ispod lijepog lica krije zimski jezik.

– Lepa ti je mlada, samo kaj je zmija!

– Šuti, ti stara vještica, kak ti znaš kaj je ona! – izdere se on na majku i u srce mu se uvuče plamičak mržnje prema njoj.

– Dobro si joj odbrusil, kaj bu tebi stara komandirala, sam ti mene poslušaj, ja ti imam iskustva. Stara ti je ljubomorna kaj više nisi samo njezin sinek – pohvali ga njegova nevjesta zmija.

Počnu živjeti zajedno. Snaha je koristila svaku priliku kako bi napakostila starici, slala bi je na zaleđeno jezero po ribu ili na visoku planinu po snijeg da se umije. Sin je u potpunosti stao na stranu mlade žene i nije želio ni čuti majčina upozorenja.

– Zmija ti je to, ja bum ti več dokazala! – reče mu majka.

– Rekel sam da te gluposti više nečem poslušati! – odgovarao je on.

Kad su jednog dana mladi otišli kumi na domjenak, starica upali svežanj triješća što ga je dobila od neke siromašne djevojke. Iz vatre poiskakaše Domaći, mali veseli vilenjaci, te stanu plesali i skakati po kuhinji. Starica im povjeri svoju muku, a oni joj dadoše svračjih jaja da ih podmetne pod kokoš. Znali su da im nijedna zmija ne može odoljeti.

Oko Božića cijelo se selo okupilo da bi vidjelo piliće. Snaha je natjerala baku da ispeče gusku i napravi kolače, a sama je radosno točila vino da pokaže kako je sad ona gazdarica u ovoj kući. Kad iz jaja iskoče svračići, polakomi se snaha guja i isplazi zmijski jezik. Ljudi se razbježe, a starica ispruži ruke da zagrli prevarenog sina. Sin tek sada pobjesni od jada i sramote, pa izbaci majku iz kuće na ciču zimu.

Majka krene u tamnu noć, preko zaleđenog jezera, priželjkujući da je smrt čim prije sustigne. Putom zapali ostatak onog triješća, a Domaći ponovno iskoče iz vatrice. Ona im ispriča kako se snaha polakomila za jajima, ali sina ni to nije osvijestilo, nego ju je izbacio iz kuće. Domaći odluče da je odvedu u onu začaranu šumu te predstave starješini Striboru.

Za to vrijeme, snaha i sin krenu za bakom.

– Idemo glet kak bu propala v led! – smijala se nevjesta zmija.

Sin se smijao zajedno s njom, iako mu je postalo žao majke. Molio je Boga da se cijela situacija razmrsi i da njih troje započnu živjeti sretno; da majka zavoli njegovu ženu, a žena da prestane biti gruba i bahata prema majci.
Kad je baka s Domaćima stigla pred šumsko prijestolje, stari je Stribor saslušao staričinu muku i ponudio pomoć.

– Vidiš ova tu mala vratašca, baka? E, kad se z rukom vloviš za njih, v trenutku buš se opet pomladila, imala buš šesnaest let i nebuš znala za nikakvu tugu ni muku, a kamoli za nekakve začarane zmije.

Starica veselo poskoči do ograde. S druge strane bilo je njezino selo, selo u kojem je živjela davno, u vrijeme svoje mladosti, u vrijeme kad još i nije imala sina. Upravo je bio sajam, plesalo se i pjevalo, mladost je ciktala, njezine su se prijateljice vrtjele u šarenim nošnjama. Starica već krene rukom da se uhvati za ogradu, ali tad se dosjeti, pa upita.

– A kaj bu z mojim sinom?

– Kakvim sinom, nebuš ni znala za nekakvoga sina, opet buš mlada i lepa, sve ovo kaj je sad, to buš zaboravila!

– A, ne, draži je meni moj sin nego sva… – u taj čas u šumu su već dojurili i sin i snaha guja, pa kad je zlobnica vidjela da se stara ne želi uhvatiti za vratašca, isplazi jezik i zaleti se prema njoj. Starica cikne i slučajno dotakne ogradu, a svijet oko nje u trenu nestade. Ona se stvori mlada, među mladima, u svom prekrasnom selu. Odmah je u kolo dohvati ljepuškasti mladić ponositog brka. Plesali su i zabavljali su se do kasnih noćnih sati. Ujutro, mladić je uz poljubac otprati do njezine kuće. Od tog trenutka znala je da želi samo njega i život samo s njim.

– Nikola ti je vetropir, naj se za njega loviti, v svakom selu ima nekakvu – savjetovale su je prijateljice.

– Ne, on bu moj i ja nečem nikoga drugoga! Nekak, kak da ga celi život poznam…
Drugog je ljeta proslavljeno vjenčanje. Nikola nije imao svog novca, pa se mladi par uselio u kućicu na kraju sela koju je ona baštinila od djeda.

Uskoro u kuću stigne i dijete.

– Milo moje, sinek moj lepi, točno sam te tak zamišljala – tepala mu je majka.
Iduće godine Nikola pobjegne u grad s mljekarevom ženom i više se nije vratio.

– Kak da sam znala da bu ta bitanga pobegla! Pa kaj onda, moj sinek i ja bumo najsretniji na svetu, lepo bumo sami i imali bumo jedno drugoga.

Godine su prolazile, sin je postajao sve veći i snažniji, a njegova je majka bivala sve slabija, tanja i starija. Kako je to već u životu uobičajeno, mladi na gore, stari na dolje.
Majka i sin živjeli su sretno i nisu oskudijevali ni u čemu.

– Idem ja, sinek, v šumu po drva – reče majka jednoga zimskog popodneva.

– Kam buš se ti sad vlekla po toj zimi, ja idem! – skoči on nasmiješeno.

Starica ga pak pogleda rastuženo, kao da je slutila neko zlo.

Sin pođe u šumu sa sjekirom. Tek što je zasjekao stablo, ispod panja izmili zmija. Počne se umiljavati oko njega i nagovarati ga da je uzme sa sobom jer je ona začarana djevojka. Momčiću se dopala gujica, te pristane da je odvede kući kao svoju nevjestu. Kad su stigli kući, sin predstavi majci svoju nevjestu. Ona je odmjeri i odmah joj sine prava istina, a da ni sama nije znala odakle joj ta ideja.

– Lepa ti je mlada, samo kaj je zmija!

– Šuti, ti stara vještica, kak ti znaš kaj je ona! – izdere se on na majku i u srce mu se uvuče plamičak mržnje prema njoj.

Počnu živjeti zajedno…

Od sudbine se pobjeći ne može, jer kad misliš da si utekao miljama daleko, ona će te čekati na cilju.

O autorici

Ines Hrain najčitanija je varaždinska književnica, autorica romana „Najdeblja“, „Sjajni je bal“, „Kolagen“, „Pusti otok“, „Švedska grenčica“ i „Za Rusiju s ljubavlju“. Piše duhovitim, prepoznatljivim stilom, u varaždinskom duhu. Dva romana prevedena su joj i objavljena u Sloveniji. Svi njezini naslovi nalaze se među prvih 20 na listama čitanosti. Njezin krimić „Švedska grenčica“ HRT je adaptirao u radiodramu. Knjige joj se nalaze u digitalnom obliku i na svjetskim internetskim knjižarama (Kindle, Smashwords, Cobo…). Po zanimanju je diplomirana učiteljica; udana je i majka sina Ivana.

 

Komentari

Komentara