Povežite se s nama

Međimurje

Čakovčanin Igor Rodiger: “Planina mi je dopustila da stanem na vrh Europe!”

Objavljeno:

- dana

Tridesetšestogodišnji Igor Rodiger iz Čakovca nedavno je, koliko je poznato, postao prvi Međimurec koji se popeo na najviši vrh europe – Elbrus na Kavkazu!

Čakovčanin je u “svijet planina”, kako kaže, ušao nakon što je prestao trenirati atletiku, shvativši da mu nedostaje sportske aktivnosti.

– Planinarenjem sam se počeo baviti 2011. godine. Ubrzo nakon što sam se učlanio u PK Extrem iz Čakovca, pružila mi se prilika da se popnem na jednu ozbiljnu planinu: tako sam se 2012. godine popeo na Mont Blanc (4808 metara). Još tijekom priprema zavolio sam visoka brda! Od ostalih vrhova, popeo sam se dvaput na slovenski Triglav (2864 metra), dvaput na Grossglockner (3798 metara) i jednom na Grosswenediger u Austriji, na Punta Penia (Marmolada, 3343 metra), Gran Paradiso (4061 metar), Balmenhorn (4167 metara), Punta Gnifetti (Signalkuppe, 4554 metra) i Breithorn (4164 metra) u Italiji… Brzo se javila želja za penjanjem na višu planinu. Bilo je pitanje vremena kad će Elbrus kao jedina viša planina u Europi doći na red! – kaže Rodiger, koji je s intenzivnim pripremama započeo još u ožujku.

Borba s vjetrom

Trenirao je pet puta tjedno, pri čemu su se treninzi sastojali od trčanja, vježbi vlastitom težinom (sklekovi, trbušnjaci…), vježbi s utezima te odlaska u planine.

– Tijekom priprema ispenjao sam zimski uspon na Špik (2472 metra) u Sloveniji, Gran Paradiso, Balmenhorn, Punta Gnifetti i druge. Osim fizičkih, valja spomenuti i psihičke pripreme. Iz Beograda sam 8. srpnja krenuo na put s jednom srpskom ekspedicijom, koju su sačinjavali ljudi iz Srbije, Hrvatske, BiH te jedan kolega iz Švedske. Put nas je vodio iz Beograda preko Istanbula do Rusije, kamo smo došli u ranim jutarnjim satima. Toga smo dana odsjeli u hotelu u gradu Treskolu. Treći dan bio je rezerviran za aklimatizacijski uspon na 3300 metara, gdje smo podigli kamp i prenoćili. Četvrtoga dana spustili smo se u hotel da se odmorimo i pripremimo za ekspediciju. Petoga dana krenuli smo prema odredištu. Utovarili smo opremu, hranu i piće (otprilike 40 kilograma po osobi) u minibus koji nas je odveo do žičare kojom smo se digli do kampa Garabaši na 3847 metara. Dalje smo nastavili ratrakom do Planinarskoga doma Diesel Hut (4157 metara), gdje smo se odmorili i prenoćili. Šestoga dana obavili smo još jedan aklimatizacijski uspon i pri snažnome vjetru popeli se do 4600 metara te se vratili u Dom. Sedmoga dana smo organizirali odmor i pripreme da u ponoć pokušamo izaći na vrh, iako prognoza nije bila obećavajuća. Nakon dva sata borbe s vjetrom, odustajemo od uspona i vraćamo se u Dom.

Temperatura je bila -17 Celzijusovih stupnjeva, a jačina vjetra oko 60 kilometara na sat. Tako smo i osmi dan proveli u domu, nadajući se da će se nevrijeme smiriti tijekom noći. Devetoga dana vjetar se nije smirivao, ali smo dobili informaciju od Rusa da će idući dan biti puno pogodniji za uspon. Nama je to bila zadnja prilika. Desetoga dana, pola sata nakon ponoći, po snažnom vjetru i temperaturi od -20 Celzijusovih stupnjeva krenuli smo južnom stranom prema vrhu. Vjetar je bio nešto slabiji nego prije dva dana. Od Doma smo krenuli strmom stazom koja nas vodi prema “traverzi” na 5100 metara. Nažalost, dotad je odustalo pet članova ekspedicije zbog problema s hladnoćom. Iako vjetar nije slabio, ostatak ekipe dobro je napredovao. “Traverza” je dio puta koji prolazi ispod istočnog vrha i lagano se diže do “sedla” koje se nalazi na 5400 metara.

Tu sam počeo osjećati simptome visinske bolesti, ali su, srećom, bili blagi pa sam nastavio uspon. Zatim je uslijedio završni uspon na zapadni vrh (5642 metra). Nakon deset sati hodanja uz povremene kratke stanke za čaj i pokoju energetsku čokoladicu, u 10:30 šestorica nas je stiglo na najvišu točku Europe. Planina nam je dopustila! Sreća je bila neizmjerna, pogledi neopisivi, ali zbog jakog vjetra, hladnoće i manjka kisika, kojeg ima 50 posto manje nego što smo navikli i nakon slikanja za uspomenu, morali smo se što prije spustiti u Dom. Silazak je trajao tri sata – slikovito pustolovinu opisuje Rodiger.

(Ne)obuzdanost

Kaže da je u njegovu timu bilo 15 ljudi, pri čemu je četvero odustalo prije, a petero tijekom završnog uspona. Osim njih, iz Beograda je na isto odredište krenulo još i 11 vojnih veterana, koji su na ekspediciju krenuli u spomen kolegama poginulima tijekom bombardiranja Srbije 1999. godine. Zbog lošeg vremena koje je vladalo na planini, oni su se spustili dan ranije, ne popevši se na vrh.

– Usudio bih se reći da je motivacija lagano splasnula onoga trenutka kad sam se prijavio za ekspediciju. Trebalo je obuzdati emocije i posložiti stvari u glavi. Jedini dio motivacije koji nije splasnuo bilo je shvaćanje: ako uspijem u svome cilju, bit ću prvi Međimurec kome je to uspjelo. I uspjelo mi je! Planina mi je dopustila da stanem na sam vrh Europe. Što se tiče sljedećih izazova, neki planovi postoje, ali još je rano za takve razgovore. Sada se moram malo odmoriti i posvetiti se nekim drugim stvarima! – objašnjava Igor.

Za kraj je ostavio zahvalu svojoj obitelji na velikoj podršci te Planinarskome klubu Extrem. Pritom posebno zahvaljuje predsjednici Kluba Roberti Radović te Zvonimiru Jembrihu koji ga je pripremio za ovaj uspjeh.

Međimurje

Autohtoni doživljaji kod Spomen doma rudarstva Cimper

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U sklopu turističko – volonterskog programa Turističke zajednice Međimurske županije „Z cugom v zeleno Međimurje“, turistima – volonterima predstavilo se i Mursko Središće i Spomen dom rudarstva „Cimper“.

Grad Mursko Središće, Centar za kulturu „Rudar“ i Turistička zajednica područja „Mura i gorice“ uz podršku Društva žena Mursko Središće i Udruge međimurska žganica „Tepka“ turistima – volonterima su približeni autohtoni sadržaji koje mogu upoznati samo ovdje.

Po razgledu interpretacijskog centra Spomen dom rudarstva „Cimper“, krenulo se u radionicu izrade tradicijske maske cimeri, maske koja svoje korijene ima upravo u rudarskoj mitologiji. Radionicu su držale članice „Društva žena Mursko Središće“, koje i baštine tradiciju izrade maske. Nekoliko metara dalje pekla se prava međimurska žganica, što su prezentirali članovi Udruge međimurska žganica „Tepka“, a u drugom kraju parkića ispred Spomen doma kuhao se pravi međimurski grah, za što je na području Murskog Središća već tradicionalno zadužen Rudi Mesarić.

Ovaj oblik volonterskog turizma jedinstvena je prilika da se uz razgledavanje povijesnih vrijednosti osjeti i sudjeluje u pravim autohtonim aktivnostima ovog kraja.

Nastavite čitati

Međimurje

Općina Mala Subotica organizira predstavu “Legenda o Pozoju” 24. travnja

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Općina Mala Subotica organizira predstavu “Legenda o Pozoju” u Društvenom domu u Palovcu.

Predstava će se odigrati u srijedu, 24. travnja, s početkom u 17:30 sati.

Predaja o zmaju Pozoju zaintrigirala je i članove teatra.002 i tako je, u suradnji s Muzejom Međimurja Čakovec, nastala predstava o strašnom biću koje spava, ali se povremeno i budi, ispod Staroga grada. Međutim, to nije samo priča o Pozoju. To je i priča o hrabrom učeniku, Đaku, Grabancijašu koji se usudio suprotstaviti strašnoj zvijeri. Bi li uopće grad, naše Međimurje, postojalo i danas da nije bilo Matije? Spava li Pozoj još uvijek ispod Staroga grada? Pitanje je to koje si postavljamo još i dan danas, a jedan od odgovora svakako ćete saznati pogledate li ovu zanimljivu i neobičnu predstavu.

Legenda o Pozoju teatra002. ispričana je kao pričopredstava s pop-up scenografijom. Predstava kombinira igrano-lutkarsko-glazbenu tehniku i vjerovali ili ne, u njoj se može naći i nešto kemije. Tekst i režiju potpisuje Bruno Kontrec, glazbu Stjepan Horvat i 2cooleles, autor pop-up knjige je Bruno Kontrec, za vizualni identitet zaslužni su Bruno Kontrec i Mario Jakšić koji također i glume u predstavi.

Ulaz je besplatan, a predstava traje 30 minuta i namijenjena je za djecu od 5 godina na dalje.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje