STJEPAN VUČKOVIĆ, TRENER ZLATNOG GIOVANNIJA CERNOGORAZA

Stjepan Vučković, trener zlatnog olimpijca Giovannija Cernogoraza, živi i radi u Varaždinu.

Na Olimpijske igre nije mogao ići jer je pet strijelaca smjelo imati samo tri trenera. No Stjepan je putem televizije i interneta pratio svaki Giovannijev korak.

Najprije nam dajte nekoliko podataka o svojoj natjecateljskoj karijeri.

– Ja o svojoj sportskoj karijeri mogu reći dosta toga, ali ipak ne toliko koliko o Giovannijevoj. Ja sam počeo 1973. kao 16 godišnjak pucati glinene golubove. Već 1975. bio sam na EP juniorskom. Imam šest titula prvaka države, što pojedinačno što ekipno, nastupio sam na 17 EP, 10 SP, 15 svjetskih kupova. Trebalo je toga još više biti, ali nekada se do toga vrlo teško dolazilo, ne iz razloga kvalitete već nas je tadašnji streljački savez nerado prijavljivao na natjecanja u odnosu na ostale streljačke discipline. Od svojih rezultata izdvojio bih 12. mjesto na SP, što je tada bio veliki uspjeh, 6. mjesto na EP, četiri puta osvojio sam Grand Prix kup u Münchenu te Grand prix u Brnu.

Nakon natjecateljske karijere prešli ste u trenerske vode?

Mi smo bili samouki, nitko mi nije imao ništa pokazati, hodali smo okolo po natjecanjima, upijali samo i stjecali iskustva. Obrazovao sam se i uz pomoć literature te sam htio to znanje prenijeti i na mlađe. Još 1995. godine jedna ekipa zanesenjaka, zajedno sa mnom, krenula je u stvaranje grupe strijelaca oko kluba Končar u Zagrebu. Osigurali smo im uvjete i oni su 1998. osvojili srebro na SP-u u Barceloni. Zatim 1999. se pojavila nova generacija u kojoj su bili braća Glasnović i Giovanni Cernogoraz. Kao juniori već su 2000. godine u parnom trapu osvojili broncu i to Josip Glasnović, a 2001. na SP-u u Kairu tri medalje, srebrnu u trapu i parnom trapu te Ante Glasnović broncu na parnom trapu. Ja sam tada bio izbornik i počeli smo s kampovima i programiranim pripremama. Od 1997. do 2004. bio sam izbornik i trener reprezentacije. Pod mojim vodstvom osvojili smo 12 medalja, što pojedinačnih, što ekipnih. Tada sam otišao s tog mjesta jer ni naš savez ni HOO nisu financirali mjesto izbornika i trenera, pa sam bio samofinancirajući izbornik. Tri godine sam bio zaposlen u Sportskom savezu grada Zagreba u klubu Končar. Zbog besparice i dečki su napustili klub pa sam i ja tada otišao. Oni su nastavili s osvajanjem medalja u seniorskom uzrastu. Ja sam nastavio suradnju s Giovannijem jer se poznajem s njegovim ocem iz naše natjecateljske karijere. Naša suradnja nastavila se do danas.

Kako izgleda vaša suradnja?

Naše zajedničko treniranje svodi se na moje odlaske u Novigrad. Tamo provedem godišnje do tri mjeseca. Pripreme počnu u siječnju i veljači i to radimo tamo jer su bolji klimatski uvjeti. On dolazi i u Varaždin kod mene i onda treniramo u Ljubeščici gdje je jedina olimpijska streljana u ovoj regiji. Mjesečno zajedno radimo deset do petnaest dana, a ostale dane on radi individualno.

Kakva je situacija s interesom za ovaj sport u Varaždinskoj županiji?

Mi imamo veliku masovnost, ali sada se sve svelo na lovačke okvire. Nemamo sportskog strijelca. Imamo potencijala, koji bi bio dobar i na sportskom planu, ali to je dosta skupo. Neki uspiju doći i do državnog prvenstva, ali sve se svodi na samofinanciranje i tu sve staje. Za jedan dobar trening treba 100 golubova, to je 120 kn, zatim 150 metaka, a to je 300 kn. Znači, jedan trening košta oko 500 kn. Giovanni radi tjedno oko tisuću golubova, a da naši rade barem upola kao on, to je četiri ili pet treninga, pa izračunajte. Kada imate ekipu, onda se svi troškovi množe s najmanje tri. Nije tako u svakom mjesecu, ali natjecanja počinju već krajem ožujka i treba biti spreman, a traju do kraja rujna. Zatim su tu puške, a najjeftinija natjecateljska stoji četiri tisuće eura dok Giovannijeva dođe oko devet tisuća eura.

Hoće li Giovannijev uspjeh potaknuti na masovnije bavljenje ovim sportom i hoće li sportske zajednice poduprijeti streljaštvo?

Ja se nadam. Očekujem da se izjednačimo s ostalim sportovima, da nismo vječno “mali sport”. Trebalo bio bolje organizirati streljaštvo kod nas jer imamo i adekvatni objekt u Ljubeščici, imamo ljude i sada bi trebalo sve okupiti i napraviti pravi program koji bi onda svi potpomogli. Imali smo u Varaždinu dobro streljačko društvo 80-ih godina prošlog stoljeća i bili smo prvaci Hrvatske. Kad je prestalo financiranje, svatko je otišao na svoju stranu. Ja sam aktivirao pušku 1993. pa smo bili medaljaši na PH. Opstali smo četiri godine, a nakon toga bilo je “nemamo više kuda”.

Koje discipline postoje u vašem sportu i kakav je sustav natjecanja?

U sportskom dijelu Svjetske streljačke federacije postoje u letećim metama tri discipline. Trap, parni trap ili double trap i skit. U tarpu ide jedna meta, u parnom trapu dvije mete, a u skitu se golub poziva dok je puška na boku. Trap je kraljica letećih meta kao što je na primjer 100 m u trčanju. Što se natjecanja tiče, postoje svjetski kupovi, EP, SP, MI i OI, a sada se formira i Europski kup.

Koji je bio Giannijev put do OI?

Kvotu je mogao osvojiti na 4 svjetska kupa, prva dva mjesta i EP pet mjesta sve u 2011., tako da se mora biti u vrhu. Država može dobiti samo dva mjesta za OI. U lipnju ove godine je bilo EP i tamo je Giovanni osvojio prvo mjesto, ekipno su bili prvi, a Josip Glasnović je bio brončani. Tako da sada imamo trojku koju malo tko u svijetu ima.

Koliko dugo traje strijelac u europskom i svjetskom vrhu?

Evo, Aldehani ima 46 godina, Diamon 41, a dvostruki je olimpijski pobjednik i četverostruki svjetski prvak. Giovanni ima 29 što znači da je pred njim još dobrih 15 godina natjecateljske karijere. Giovanni ima sreću i radi kao konobar kod oca u restoranu, on dođe s treninga, preobuče se i ide konobariti. Ne mogu zaposliti drugoga. Kad je gužva, on prehoda i do pet kilometara i nakon toga treba trenirati. Sada se javlja ideja da se zaposle u vojsci, a to bi u mnogočemu omogućilo da nastave karijeru. Svi Talijani su zaposleni ili u vojsci, ili na policiji, ili na carini, a obveza im je pucati i trenirati. U Sloveniji je ista situacija, zaposleni su u vojsci ili policiji. To je izmišljeno za “male” pojedinačne sportove. Đanija na poslu zamijeni sestra ili mama, a nekoga drugoga nema tko zamijeniti. On trenira pet dana u tjednu. Prije EP sam bio dva tjedna kod njega, a prije OI tri tjedna. U 8 idemo na streljanu, u 12 se vratimo, ručamo i u 14 smo opet na streljani. Tri kilometra od Novigrada je fenomenalna streljana. Međutim, poslije EP smo išli u Todi u Italiju, tamo je bio jedan Grand Prix. Tamo nismo išli zbog rezultata već zato što tamo imaju odličnu streljanu s mašinama kao na OI. Otišli smo četiri dana ranije i žestoko trenirali. Otpucao je i natjecanje dobro, raspucavao je za ulazak u finale. Onda smo imali pripreme u Novigradu, a završne pripreme smo napravili u Padovi. Odatle je Jessica Rossi, ženska pobjednica koja je potukla sve rekorde, a Talijani su za trening početkom godine za nju i talijansku reprezentaciju kupili iste mašine kao što su bile na OI. Giovanni je tako čekao sa strane dok oni ne završe, a oni su ga pozvali da im se pridruži i da zajedno treniraju. Kako zna talijanski, a i baka mu je Talijanka, lako su se sporazumjeli. Nakon priprema s Talijanima, ispalo je da je u raspucavanju pucao s Fabrizijem za zlato. Sve je bilo vrlo korektno od njih. Fabrizio a posljednje tri olimpijade ima tri medalje, dva srebra i broncu. Dok smo razgovarali u pauzi rekao je da bi volio osvojiti i zlato, jer mu to još nedostaje, a 42 ima godine i malo je vjerojatno da će nastupiti na još jednim Olimpijskim igrama, pa bi mu za završetak karijere zlato baš odgovaralo. Ja sam se njega i najviše bojao, ali izgleda da je ipak malo “izgorio”, svi smo pod kožom krvavi. S Talijanima smo se dosta družili pa sam se bojao da neće biti nekih “bacanja klipova”, ali bili su vrlo korektni.

Već je bilo napisa u talijanskom tisku da bi Giovanni trebao nastupati za Italiju.

Tu sada postoji velika opasnost da bude pritisaka. Oni bi dobili gotovog strijelca. To nisam Giovanniju niti govorio. Talijani nakon ove generacije nemaju dokazanu kvalitetu. Bojim se da se dogodi ono što se dogodilo Pešalovu, jer je on dobio prvu pojedinačnu zlatnu medalju u muškoj konkurenciji, a Giovannijeva je sada druga. Toga se bojim, a Talijani su u ovom sportu broj jedan u svijetu. Od industrije i suporta za streljaštvo, od streljiva, oružja, meta, mašina – to se sve proizvodi u Italiji. Vidjet ćemo.

Vi nastavljate suradnju?

Apsolutno. Sada neka se malo odmori ovaj tjedan, pa kreću pripreme za PH 15. rujna, a od 20. do 26. rujna je finale Svjetskog kupa. Treba se pripremiti i otpucati sezonu do kraja u stilu. Nema opuštanja. Napravit ćemo jedan mali blok priprema, samo da prođe ovaj tjedan jer to je nevjerojatno koliko je bilo tu emocija.

Tijekom OI stalno smo kontaktirali e-mailom i mobitelom, a naša poštapalica je “Nema predaje, idemo dalje, podfrknemo rukave, pljunemo u ruke i idemo se boriti.”. To si stalno ponavljamo da se “podignemo”. On je inače veliki radnik. Radio je u teretanu, a plan tjelesne pripreme mu je napravio najbolji talijanski trener, to ne bih smio niti pričati. Međutim, kada sam se ja u ovaj posao upustio, rekao sam da idemo napraviti sve kompletno. Do ovakvog rezultata se ne dolazi lako. Moja generacija je radila ono najskuplje. Dobili smo metak i na streljanu, a ovo ostalo ništa. Ja sam imao sreću što sam hrvao, nastupao sam za prvu ekipu Varteksa, pa sam kondicijski dio odradio s njima, ali to još uvijek nije bilo dovoljno. Zato sam sada rekao – idemo od prehrane, tjelesne pripreme, psihološke pripreme te do stručnog dijela. Mi sto to već u Končaru sve objedinili. To sve smo primijenili i na Giovanniju. Od studenog je radio u teretani. Zatim se jedno vrijeme nismo vidjeli i ja sam se iznenadio, pa mu kažem: “Giovanni, ti si postao bilder”. Napumpao se i jedno vrijeme je bio pretvrd, a za streljaštvo treba mekoća. Onda smo pogledali u program i tamo je pisalo kako će mišići popustiti nakon nekog vremena, i tako je i bilo. Zatim, bilo je tu vježbi za balans, za koncentraciju i dr. Prije svakog pucanja baca tenisku lopticu, usredotoči se na let loptice ili se s nekim dodaje.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj?

U ženskom dijelu nemamo nikoga, nešto se pokušava u Osijeku. Problem je s juniorima. Postoje dva brata iz Ludbrega, ali nemaju pravog kluba, a zatim su tu financije. U Marofu je klub i jedan je došao i PH, ali sve je to sporadično. Natjecanje je recimo u Novigradu, treba doći do tamo, treba biti tri dana, platiti sudjelovanje. Jedno natjecanje – minimum dvije tisuće kuna. Tu je problem. Kada nema novaca za nogomet, onda znate dokle je došlo.

Gdje trenutno radite?

Vodim lovačku trgovinu u Ulici braće Radić, ali i tamo slabo ide. Kažu da lovci imaju novaca, ali nije tako.

Izvor:
Foto: