Povežite se s nama

Tema dana

Indijcima je seksi imati svoje poduzeće u Europi

Objavljeno:

- dana

Marko Fresl, direktor ACG-a Lukaps

Kad spomnete ACG-Lukaps iz Ludbrega rijetko će tko znati o kojoj firmi govorite. Još manje će znati da je firma dio indijske ACG grupacije. Kad spomenete da baš ta grupacija čvrsto drži drugu poziciju na europskom tržištu farmaceutskih kapsula, čak će i poznavatelji gospodarskih prilika priznati poraz. Jer ACG grupa svojim se poslovnim uspjesima nikada nije razmetala. Iako bi imala razloga za takvo što. Posla ima, konkurenciju nemaju, otvaraju nova radna mjesta. Božićnica, uskršnjica, bonusi… sve na što je prosječan hrvatski radnik već i zaboravio.

U Lukapsu nitko ne gleda što kome piše u radnoj knjižici. Sve dok se radi, ima volje učiti i biti dijelom tima. Nitko se od starijih radnika neće buniti što ima direktora koji izgleda kao netko tko po dolasku s posla jedva dočeka skinuti odijelo i kravatu koja ga cijeli dan steže oko vrata. Jer taj direktor uvijek i za sve pita njihovo mišljenje, sasluša njihove prijedloge i tek potom donosi odluku. S obzirom na uspješnost tvrtke – očigledno dobru odluku. Za vlasnike niti ne znaju. Ime Ajita Shinga ništa im ne znači. Indijca, koji je za svoje europsko središte odabrao Ludbreg. I do sada niti lipu nije uzeo iz tvrtke. A mogao je milijune. Samo lani njih 75. Sve što zaradi, reinvestira u daljnju proizvodnju. Naši bi ga tajkuni izbjegavali u širokome luku. Jer dok oni svaki naplaćeni posao dobro unovče, braća Shing, vlasnici ACG grupacije, sve zarađeno ulažu u daljnju proizvodnju. Znaju oni da će zarađivati. Jednoga dana. I ne žure se. Kako ne bi zbog vlastite pohlepe uništili nešto što se pokazalo odličnom investicijom. U posao Marka Fresla se ne miješaju. Dok vide da je tim uhodan, nikome neće soliti pamet. Puštaju ljude da rade i za to ih dobro i redovito plaćaju. Ovdje je riječ o, kako direktor Fresl kaže,- Totalno atipičnoj priči.

Imamo vlasnika koji je rekao: „Gle, da bismo nešto zaradili, moramo uložiti“

– To nisu tajkuni koji su došli, vidjeli dobro zemljište, kupili, preprodali tri puta i pustili da sve to propadne. Štoviše, oni su uložili jako puno novaca i još uvijek ulažu. Prva stvar koju su napravili 2007. kad je firma kupljena, a nije bila baš u nekom stanju, je da su platili sve dugove. Firma je bila doslovno dužna svima – lokalnoj zajednici, lokalnim hotelima, lokalnim birtijama… Znate ono, kad čovjek propadne, pa je dužan na sve strane. Tako smo dvije godine radili s minusom. Prvi ciklus ulaganja, nazovimo to tako, bilo je neko popravljanje štete da se uopće zalaufa proizvodnja. A potom sa sve stabilnijim plusom, govori Fresl priču koja u domaćim okolnostima zvuči kao da čita neku slikovnicu o dobrim duhovima sa sretnim završetkom.

U tipičnoj hrvatskoj firmi bi išlo otprilike tako da kad stane na noge, nađe se netko tko ju na sve načine pokuša preuzeti.
Ovo je u stopostotnom vlasništvu što je zaista sreća. I dan-danas sve što zaradimo ulažemo dalje. Još niti jedna kuna nije otišla van Hrvatske. Za sada niti neće. Imamo vlasnika koji je rekao: „Gle, da bismo nešto zaradili, moramo uložiti“.

“Vi tražite mene”

Istina, zvuči jednostavno kad ju vi ovako ispričate, a onda se opet pitam, ako je tako jednostavno, zašto u Hrvatskoj nema proizvodnje. Dobro, rekli ste argumente za svoju firmu, ali nešto očigledno ne valja u Hrvatskoj? Gdje ste prije radili?
U Imunološkom zavodu.

Kao stvoren primjer za ovo o čemu govorim. Evo, propada… svi kažu, nema logike, ali propada.
Ako je jedna mala tvornica iz Ludbrega uspjela, koja proizvodi kapsule… Svaka čast kapsulama, ali to su ipak kapsule. A da ne uspije netko tko proizvodi cjepiva – to je nemoguće. Doista nemoguće. Ne znam.

Odakle vi u ovoj fotelji? Niste li premladi za jedan tako ambiciozan projekt, barem prema hrvatskim kriterijima? Ili je baš u tome naš problem – ne dajemo priliku mladim ljudima?
Moram vam ispričati cijelu priču. Malo je čudna. Po struci sam veterinar koji je slučajno tijekom studija svako ljeto, četiri godine, išao raditi u njemački Bayer. Kao, recimo, na ljetnu praksu. Radio sam u laboratoriju s pokusnim životinjama. Nakon fakulteta, 2000. godine – posla nigdje. Imunološki zavod je tražio čovjeka koji može preuzeti labos za pokusne životinje. Javilo se iks ljudi, ali nitko to ranije nije radio, a ja, evo, slučajno jesam. Na žalost, nakon intenzivne dvije godine rada na projektu, sve je krenulo nizbrdo. Javio sam se na jedan Liderov natječaj – stipendiju za MBA i dobio ju. Završio sam i počeo tražiti posao. I tako jedno godinu i pol. Onda je ACG Lukaps otvorio natječaj za direktora proizvodnje – čovjeka s iskustvom iz farmaceutske industrije, iskustvom vođenja pogona, pa plus ne bi bilo loše iskustvo iz biznisa, bla, bla, bla…Došao sam i rekao: „Vi tražite mene“. Rečeno mi je: “Dolaziš kao direktor proizvodnje, ukoliko se pokažeš dobar, postaješ direktor firme”. U ACG grupaciji stvari su posložene tako da ljudi iz proizvodnje vode firme.

Zar ću ja nekome za strojem govoriti kako da radi svoj posao?

Ne bi bilo loše kad bi se i domaće firme vodile istim kriterijem.
To je odlična stvar. Imao sam čovjeka koji je bio moj direktor, istovremeno moj mentor, a cilj mu je bio što prije mene osposobiti da on može doma. I još napredovati u hijerarhiji firme. Genijalno. Obično kad dođeš u neku firmu, pa se pokažeš malo bolji od svog šefa, porezal bu te i neće te biti. U svijetu je normalno da ne možeš napredovati dok ne stvoriš svog nasljednika. Tako je on stvorio svog nasljednika – mene.

Hipersenzibilan rak na brutalnoj biznis sceni. Dobro ste se snašli?
Moj stil rukovođenja nije nekakav diktatorski, autoritativni. Kad sam došao na prvi posao, rekao sam: „Ljudi, mi moramo napraviti posao. Možemo se zezati ili si biti na pas mater, ali posao moramo napraviti. Ajmo se onda radije zezati“. Ako si voditelj, znaš da konačna odluka mora biti tvoja, iako nisu vjerojatno svi najsretniji tom odlukom. Meni je bitno svakome pogledati u oči zašto sam donio takvu odluku. Nastojim biti transparentan. Jednako tako, ako dođete s nekom odličnom idejom i boljom od moje, pa neću reći da je moja bolja samo zato što je moja. Zar ću ja nekome za strojem govoriti kako da radi svoj posao? On to zna četiri puta bolje. Još ću ga pitati treba li mu nešto da bi bio još bolji. A ne da mu velim: „Čuj, moraš raditi ovako i ovako“. Dva puta će me čudno pogledati, a treći put reći: „Čuj, stari, tu ti je stroj, pa si radi sam“.

Dobar tim

Je li u tome tajna Lukapsovih redovitih plaća, božićnica, regresa…? Zna se tko i što radi?
Direktor prije mene, koji mi je i danas nadređen u Indiji, bio je dosta autoritativan. Strojar po struci, postrojen, fokusiran. Pravi čovjek za vrijeme kad je trebalo sve posložiti, korak po korak. Kad je ostavio firmu nama, bila je na dobrim temeljima. Sad je trebao onaj „soft“. Imam jako dobar tim suradnika. Ekipu u kojoj sam među najstarijima (41 godina, op. a.). Ljudima sam rekao neka rade najbolje što znaju, a na meni je da im omogućim uvjete kako bi mogli biti možda i bolji.

No, dobro – vaš posao je, velite jednostavan. Ali, Lukaps kao tvrtka. Zašto ona može, a drugi zapinju? Što je to drukčije?
Prvo, jako smo otvoreni. Drugo, poslušat ćemo mišljenje apsolutno svih – od čistačice do glavnog inženjera. Treće, ljudi su svjesni značenja kvalitete proizvoda. Disciplina na svim područjima je vrlo bitna i ovdje se to zna. Za ljude na sjeverozapadu Hrvatske vele da su mudrijaši, ali su jako vrijedni. Kad znamo da je kvaliteta na prvome mjestu, da će vas netko čuti kad nešto kažete. Kkoliko smo inovacija napravili zahvaljujući radnicima za strojem jer je netko rekao: „Ovo bi moglo ovako ili onako“. To su bitne stvari. Istina, plaćamo svaki prekovremeni sat, darujemo djecu, isplaćujemo uskrsnicu, božićnicu, regres, podižemo plaće, postoji varijabilni dio plaće i ljudi su uvijek u prilici zaraditi i više ako rade bolje. Dajemo neke bonuse za inovacije. Ono što je jako važno – nemamo pohlepne gazde. Nema gazde koji, kad predložim isplatu bonusa nekome, veli da ne mogu.

Tri top-savjeta

Pa, evo, može tri top-savjeta za buduće poduzetnike.
Prvo – bitno je da imate kvalitetan proizvod, drugo – odnos prema kupcu koji mora biti korektan – dovoljno smo mali da možemo brzo reagirati, treće – bitno je da kupac stekne povjerenje u tebe. Farmaceutska industrija je brutalna, ali jednom kad si unutra, on te nema razloga zeznuti. Svi su oni vođeni cijenama, pa troškovima, ali neće on baciti van pouzdanog partnera za dva-tri centa.

Sad bi u nekoj drugoj firmi rekli „I mi bi tako da imamo novaca jer nam je stranac vlasnik“.
Ne mogu poreći da nije pomoglo što smo dio velike grupacije. To je činjenica. Ali mogu reći da ovdje ne radi niti jedan Indijac, rade samo hrvatski državljani, ovu kapsulu koja ide u cijeli svijet proizvodi Hrvat. Nitko drugi. Kapsulu top-kvalitete koja se koristi u svim europskim farmaceutskim tvrtkama, radi Hrvat.

Ono što je jako važno – nemamo pohlepne gazde

Je li to poznato vašim kupcima?
Apsolutno. Mudar je gazda. Misli si: „Kupit ću tvornicu kapsula u Europi, a onda ću putem te kapsule gurati svoje druge proizvode“. Sada će to ići preko Hrvatske. Naša je vizija da nemamo samo tvornicu kapsula već tvornicu folija, tvornicu strojeva… Kompletno sve za farmaceutsku industriju. I da odavde pokrivamo Europu. Jer ipak je za Europu još uvijek razlika je li proizvod indijski ili europski.

Ne čudi kad će pisati “made in Europe”, a ne “made in Croatia”?
Ipak, i made in Croatia bi bolje prošlo nego made in India. Zna gazda zašto tu ulaže. Transport je skup. Zato je dobro biti blizu kupcu. Kapsula bi u Indiji bila jeftinije proizvedena, ali bi ju transport učinio puno skupljom u konačnici.

Ipak, ne bi li vam ulaz u druge zemlje s jačim gospodarstvom i fleksibilnijim zakonima bio puno lakši?
Na nama je da gazdama dokažemo da i Hrvatska to može.

Je, ali ne možete vi utjecati na cijeli niz bedastih zakona koje donosi naša vlada?
Ovaj dio oko strateških investicija daje nadu.

Kako ju vi vidite, a drugi ne?
Mi Hrvati smo takvi. Najsretniji smo kad kukamo. Hrvatski jal i hrvatsko kukanje – umjesto da zafrčemo rukave i delamo.

Godine nisu važne

Planirate i nova zapošljavanja, unatoč dobivenih 1,5 milijuna kuna na natječaju Ministarstva gospodarstva za novi stroj koji će daleko ubrzati proizvodnju.
Planiramo, ali ne više od 250.

Koji su kriteriji, kad velite da ne gledate strogo na staž, stručnu spremu. Je li mladost uvjet?
Ma kakvi. Nas ne zanima koliko je kome godina već samo tko hoće i želi raditi. Ovdje više baš nema mladih koji bi radili kod nas. Mi smo „ovu grabu iscrpili“, kako vele ovdašnji ljudi. Ali kod nas nije bitna kvalifikacija za radna mjesta. Imam ljude srednje stručne spreme koji vode odjele. Nismo državna firma koja radi po zadanim kriterijima. Znači, kod nas svatko može napredovati, neovisno o kvalifikaciji. Meni puno više znači čovjek s karakterom koji hoće, može i želi učiti nego inertan doktor znanosti. Trebaju nam agilni i poduzetni ljudi, poslu budu se naučili. Vjerujte, takvih je malo.

Hrvatski jal i hrvatsko kukanje – umjesto da zafrčemo rukave i delamo

Velite da strojare treba svijećom tražiti. Ne griješimo li mi u sustavu obrazovanja? Vidimo što se traži na tržištu, ali upisujemo ne znam koliko filozofa ili povjesničara umjetnosti?
Trebali bismo gledati deset godina unaprijed. A kako ćemo ako nemamo državnu strategiju industrije. Da imamo neku industrijsku strategiju, pa da znamo da ćemo ulagati u, na pamet govorim, drvnu industriju, onda znam da ću narednih deset godina trebati 250 drvnih inženjera. I onda se na tome temelji školstvo. Čemu upisivati 2,5 tisuće ekonomista, ako siroti nemaju gdje raditi.

Kako to da ste nakon toliko godina, ajmo reći, medijske šutnje, “otvorili” vrata tvrtke?
Prvo, kako bismo senzibilizirali državu, drugo – da kao nekakva uspješna indijska priča privučemo i druge investitore. Recimo Indijce – imaju puno love i htjeli bi investirati. Treće i, rekao bih, najvažnije jest da privučemo ljude. Idemo u nove investicije i trebaju nam ljudi. Planiramo izgradnju još jedne tvornice.

U ovom bazenu?
Ne vjerujem. Mislim da se moramo primaknuti Zagrebu. Da je dovoljno blizu Ludbregu, ali i Zagrebu.

Mislite, kad ste bliže oltaru…
Ma, nije meni koliko sam blizu oltaru nego izvoru radne snage. Jednostavno, ljudi koji nama trebaju, nema ih.

Potiču li naši zakoni gospodarstvo? Znam što misli većina, ali kako se vama čini?
Prepoznala nas je lokalna zajednica. Izašli su u susret sa znatno jeftinijom komunalnom dozvolom. Shvatili su bit. Bolje je dati nam jeftiniju dozvolu pa da ostanemo ovdje i zaposlimo 500 ljudi.

Europa stari

Koliko Lukaps proizvodi kapsula?
Pet milijardi. Ideja je 15 milijardi. Samo na lokaciji Ludbreg. S tom količinom postat ćemo europski broj dva. U ovom času je 100 milijardi kapsula u Europi, u svijetu 500. Inače, Lukaps drži 4 posto Europe, a Indija isto toliko. Znači, osam posto europskog tržišta – do 25 posto nam nije problem doći.

Trebaju nam agilni i poduzetni ljudi, poslu budu se naučili. Vjerujte, takvih je malo

Po tim količinama ispada da ljudi piju sve više i više lijekova. Rekli ste dva posto godišnje raste potražnja za kapsulama. Znači isto toliko je veća potražnja za lijekovima. Postaju li ljudi, ili već jesu – ovisnici?
Tržište raste jer Europa stari. Jednostavno. A može si priuštiti. Rusija raste jako brzo. Kako ekonomski napreduje, tako si ljudi mogu više toga priuštiti. Pa tako i bolje lijekove. Na svijetu se godišnje potroši 500 milijardi kapsula i deset puta više tableta. Farmaceutsko tržište je golemo. Grozno puno se toga troši. Ne znam tko to popije.

Lani je zarada bila 75 milijuna eura, a dobit osam milijuna. Dakle, zarada je tu.
Je, ali niti lipa nije odnesena iz zemlje. Sve je uloženo dalje u proizvodnju.

Za koliko planiraju početi i uzimati nešto od dobiti?
Realno je očekivati da ćemo za nekih tri godine moći redovno servisirati sve naše obaveze. Njima je bitno da raste vrijednost firme, imaju oni dovoljno novaca. Ma, ja bih rekao da je njima seksi imati firmu u Europi.

Politička podobnost “ne pali”

Svi se stalno „kunemo“ u proizvodnju, a nemamo industrijsku strategiju. Kako to tumačiti – krivim ljudima na krivim mjestima?
Ajde vi meni recite koja je kvalifikacija potrebna čovjeku da postane ministar u hrvatskoj vladi?

Politička podobnost.
Eto. Jesmo odgovorili na pitanje? Gdje je problem? Prvo velimo – mora biti stranački podoban, a onda tko je između tih najstručniji za neko područje. To je naš najveći problem. Ta obavezna stranačka pripadnost. Igramo se socijalizma i kapitalizma, a davno smo u kapitalizmu. Ako sam ja direktor odlične firme koja ostvaruje veliku dobit – plati me. Ajmo dogovoriti fiksni i varijabilni dio plaća. Fiksni neka bude fiksni, a varijabilni – nebo. Ako sam u gubitku – daj mi cipelu. Ja sam isto kod gazde. Imam plaću kakvu imam, bonus kakav jest. Neka jednu godinu budem ispod očekivanja, pa mogu ja njemu biti ne znam kako drag i simpatičan, reći će mi: „Marko, fala lijepa, ali to će raditi netko drugi“.

Kolektivni ugovor za 2 minute

Je li za uspjeh Lukapsa ipak presudno strano vlasništvo s drukčijim poslovnim mentalitetom i zahtjevnijim kriterijima?
Ne bih rekao da je presudno strano vlasništvo, nego su presudni vlasnici. Njihov način razmišljanja, vođenje biznisa, način ulaganja, ne očekivanje dobiti preko noći… Nije, dakle, ključno strano vlasništvo nego netipični strani vlasnici. Znaju da će i u Lukapsu zaraditi jednoga dana. Ali svjesni su da do toga treba doći, ne na silu. Onda, recimo, mi smo kolektivni ugovor sa sindikatom dogovorili za dvije minute. Nemamo se kaj farbati. Svi znamo koliki su nam prihodi, koliki rashodi i koliko možemo. Ljudi vide da se lova ne izvlači iz firme.

Kakvi su ti vaši Indijci?
Toliko simpatični i zaljubljeni u Hrvatsku više nego nas troje zajedno. Jedan od njih, vizionar, Ajit Shing, veli da kad se rodi sljedeći put, rodit će se kao Hrvat koji će prodavati hrvatsku vodu po svijetu.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Glazba

Porin ove godine slavi četvrt stoljeća, među nominiranima su čak tri iz Međimurske županije

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

porin

Nagrada Porin ove godine doživljava jubilarno, 25. izdanje, a među nominiranima su i tri imena iz Međimurja.

U kategoriji nagrade Porin “Novi izvođač godine” nominirana je Carla Belovari iz Svete Marije, pri čemu su u toj kategoriji nominirani i bend Fluentes te Boris Štok. Osim Carle, nominirana je i mlada Zsa Zsa, pravim imenom Jelena Žnidarić, iz Pušćina. Njezino se ime našlo u kategoriji “Najbolja vokalna suradnja”. Zsa Zsa je u duetu s Vannom otpjevala singl “Tragom svojih tragova”. U istoj kategoriji nominiran je i duet Olivera Dragojevića i Željka Bebeka (“Ako voliš ovu ženu”) te Bang bang feat. Saša Antić (“Kako stoje stvari”).

Mirko Švenda-Žiga sa suradnicima, Krunoslavom Lajtmanom te Tonijem Eterovićem, nominiran je za “Najbolji album popularne duhovne glazbe”. Radi se o albumu “Tri kralja jahahu”.

porin

Toni Eterović, Krunoslav Lajtman i Mirko Švenda Žiga

Najviše nominacija, čak 9, ove godine ima Mia Dimšić i suradnici. Nominacije i nagrade raspoređene su u 35 kategorija, a pristiglo je 1645 prijava. Pobjednici će biti proglašeni na svečanoj dodjeli 23. ožujka u splitskoj Spaladium Areni.

Nastavite čitati

Tema dana

Uspješno odrađen kamp

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

KOŠARKA

Košarkaški kamp u organizaciji KK Grafičar opravdao je svoje postojanje.

U sedam dana mladi ludbreški košarkaši, uz pomoć kvalitetnih trenera s područja naše i susjednih županija kao te posebno gostujućih trenera iz KK Cedevita napravili su veliki pomak u svom košakšakom znanju. Zanimljivo ej bilo i gostovanjre prof. Ante Tomas, a među demonstartorima bili su sadašnji i budući prvoligaški igrači. Kroz kamp je prošlo sedamdesetak mladih, a izdvojio je dvojac Grafičara Vađunec i Virag, od kojih u klubu mnogo očekuje u sljedećim sezonama. Mladi trenerski kadar ludbreškog kluba odradio je najveći dio posla oko kampa a u tome su sudjelovali Siniša Beser i trener mlađih kategorija Tomislav Horvat, a svoj udio dali su i trener Danijel Papp te Igor Dijanošić.

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje