Hotel za pse

Probudite se, dobro rastegnete i o ostatku dana ne morate razmišljati. Drugi to čine umjesto vas. Doručak u krevet, tiha glazba… Izađete na veliki travnjak, malo se osvježite u bazenu i krenete na tretman uljepšavanja. Ili cijeli dan ostanete u druženju i igri s prijateljima.

Tu su Heni, Bela, Cindy, Bill… Ako vam je vani prevruće, povučete se u dnevni boravak, mediteranskog ugođaja – svugdje uokolo košare, ležaljka, stolac za ljuljanje, vesele boje. Kao što rekosmo – ne morate razmišljati – drugi to čine umjesto vas. U ovome slučaju o vama se brine Nikolina Perkušić, vlasnica varaždinskog Hotela za pse i salona Nina. Unatoč činjenici što u krugu od tridesetak kilometara postoji još jedan, jednako kvalitetan hotel Aurora, sve „sobe“ (jer “boksovi” je preteška riječ za prostorije veličine nekoliko kvadrata, u kojima gosti spavaju na klasičnim krevetima prekrivenim dekom modernog dizajna) su zauzete. Štoviše, umjesto konkurentskoga podmetanja, Aurora i Nina jedni drugima šalju goste kad su sami prebukirani. Rijedak primjer međusobne suradnje u kojoj svi profitiraju.

Iz FINA-e do pasa

„Nina“ ima kapacitet za šest pasa, ali trenutno ih je ondje deset. Nenadano je, za vrijeme boravka u hotelu, prijevremeno na svijet došlo pet psića. Majku Trudi porodila je sama Nina jer nije stigla pozvati veterinara.
– Uspješno sam odglumila babicu. Prva dva sam čak sama morala vaditi van, iduća dva su se isto malo opirala, a peti je samo iskliznuo, pa smo ga i nazvala Supermen. Sveukupno je to trajalo oko pet sati – dogodovštine iz svog hotela priča nam Nina, koja inzistira da ju zovemo nadimkom.
Nikolina Perkušić radila je u FINA-i. Ono što bi, opet, prosječan Hrvat zamislio kao dobar zgoditak – posao u državnoj firmi, ona je bez previše razmišljanja napustila. – Jednostavno sam osjećala da ću, nastavim li sjediti osam sati na jednome mjestu – puknuti. Što vrijedi i državna firma i redovita plaća, ako izgubimo zdravlje, a vjerujem da bih ondje psihički prolupala. Čim se počeo provoditi program samozapošljavanja HZZ-a vidjela sam svoju šansu da nešto promijenim.
Tako sam 2011. prvo otvorila salon za uljepšavanje pasa. Potom, kako sam uviđala sve probleme s kojima se susreću moje „mušterije“ kad im gazde odlaze na put, shvatila koliko i jedni i drugi pate u nemogućnosti alternativnog smještaja – priča Nina.

Moglo bi Vas zanimati:

Gradi se pročistač za Aglomeraciju Ivanec, a radovi bi trebali biti gotovi do kraja lipnja 2025.

Na ogromnom gradilištu otvorenom na prostoru ispod pruge (obuhvat sjeverno od Poslovne zone Ivanec-istok i istočno od Industrijske zone) u...

“Inače, kad se vrati uloženo, od tog se posla može normalno živjeti”

Tijekom cijelog postupka susrela se s još jednim od „bespuća hrvatske zbilje“. – Hotel sam htjela otvoriti odmah, ali jednostavno nigdje u domaćim zakonima i propisima nisu postojala pravila. Slali su me od Varaždina do Zagreba i natrag. Na kraju sam otvorila hotel samo s obavezom da boksovi ne smiju biti manji nego u azilu za napuštene pse. Vjerojatno bi sada netko rekao kako bih trebala biti sretna samo s tim uvjetom, ali za mene je to nevjerojatno – da se nitko ne brine tko će, kada, kako, gdje otvarati hotele za životinje. Očigledno toliko malo znače u ovome društvu da smo ih zaboravili u pravilnicima, zakonicima… Sjetimo se tek kada dođe ljeto i odjednom sve više pasa završi na ulici jer se neodgovorni gazda odlučio za odlazak na more, a „ljubimac“ mu se nije uklapao u planove. Znam da takvi vlasnici ne bi ionako dali niti lipu za smještaj psa u hotel, ali isti problem – kamo sa psom – imaju i oni koji se ne žele odreći ljubimca. Hotel je idealna solucija. Košta 50 kuna na dan, hrana je vlastita. Ne procjenjujem je li to jeftino ili skupo, ali cijena je određena prema troškovima. Inače, kad se vrati uloženo, od tog se posla može normalno živjeti – govori Nina, koja namjerava proširiti hotelske kapacitete. O tom potom jer sve će, kako veli, ovisiti o financijama.
Pravila, kao uostalom u svakome hotelu, moraju postojati. Psi moraju biti socijalizirani, imati knjižicu u kojoj se vidi da su cijepljeni… – Kad stigne novi pas prvo dva sata ode u boks gdje sam i ja cijelo vrijeme s njim. Cilj je da osjeti okoliš i upije mirise. Nakon dva sata izlazi van i preko ograde se „šnjofa“ s drugima. Odmah uočim s kim će se slagati, s kim neće. Prema tome napravim i raspored puštanja van i igre – govori Nina svoje metode.

Zaljubljenost

Klasika – mužjaci se rijetko slažu međusobno, ženke jednako tako. Znači, društva su uvijek mješovita. Najsimpatičniji je maleni Vesti bezgranično zaljubljen u najvećeg psa, pirinejsku planinsku udomljenicu Belu.
Polako se stvara skupina redovitih gostiju. Kao zlatni retriver Heni čija je gazdarica često poslovno odsutna i Nina joj je umnogome olakšala život. Heni se i ponaša kao doma, no stanovnica Mrvica kao da osjeća da je „različita od drugih“. – Joj, prava je razmaženka. Rijetko ili gotovo uopće se ne želi družiti s ostalima. Točno zna da je ona tu doma, a oni u prolazu. Imamo mi još udomljenih pasa, ali za razliku od nje, oni ne žive u kući. Napušteni psi kao da se „lijepe“ za mene. I što ću – dovedem ih doma. Neke udomim, neki ostanu. Lijep je to posao. Radiš s prekrasnim stvorenjima koja ne traže od tebe ništa osim malo pažnje. Zauzvrat ti daju veliku ljubav. Naravno da ima i dosta posla – čišćenja, svakodnevnog češljanja…
Evo, osim što sam ovih dana bila babica, trenutno sam i medicinska sestra bullmastifu Enzu. Enzo je na oporavku poslije operacije jer gazda radi i nema vremena 24 sata brinuti se za njega. Operirao je kuk – govori nam Nina pokazujući psa od kojega bi i najveći ljubitelji „zbrisali“ glavom bez obzira. Enzo vam, valjda primjereno poslovici „u strahu su velike oči“, djeluje ogroman. Oko vrata ima zaštitu da ne može gristi ranu, oko kukova je previjen. Profesionalno. A previla ga je Nina. Uvjerivši nas da mu priđemo bez straha, još jedna poslovica se pokazala točnom:
– Otrov se krije u malim bočicama. Enzo je ogromna dobričina. Bez obzira na sve, za vašu novinarku Ninin posao djeluje kao posao iz snova. Za to je dovoljno jedno – voljeti pse.

Dnevni boravak – 50 kvadrata

Kompleks hotela smješten je na 250 četvornih metara. U njega su ukomponirana tri velika boksa od kojih svaki tijekom ljeta ima svoj bazenčić. Dnevni boravak je veličine stana prosječnog Hrvata, 50-ak kvadrata.
Dnevni boravak mediteranskog je ugođaja – svugdje uokolo košare, ležaljka, stolac za ljuljanje, vesele boje.  Ukoliko se, pak, žele osvježiti gosti mogu skoknuti i do bazena u dvorištu “ljetnikovca”.

Vrtić

Osim hotela i salona, Nina ima i takozvani dnevni boravak ili vrtić za pse. Ljudi koji rade, a ne žele da im životinje pate zbog toga, bez pitanja plaćaju 30 kuna dnevno kako bi mirno sjedili za radnim stolom, znajući da njihov pas nije zatvoren u kući ili stanu.
Pogodnosti vrtića trenutno koristi Vesti koji je na čuvanju od 8 ujutro do tri poslijepodne. Teško mu je otići i ostaviti Belu…

Izvor:
Foto:

Izložba malih životinja

– Uzgojem ptica bavim se prvenstveno iz ljubavi. Obožavam papige, prvenstveno zbog njihove zanimljive naravi, jer baš one po ćudi su najsličnije ljudima. Otvoreno pokazuju ljubav, ali i zlobu, zavist, ljubomoru, a nije im strana ni nevjera!

Gay ponašanje među papigama nije ništa neobično! Ako mužjake na vrijeme ne razdvojim i ne preselim ih u odvojene kaveze, izgube svako zanimanje za ženke, ma neće ih ni pogledati – simpatične zanimljivosti iz ptičjeg svijeta otkrio nam je uzgajivač ptica Dražen Ferenec kojeg smo sreli kod žičanog kaveza u kojem je zaglušnu buku dizala svadljivo raspoložena skupina nimfi, rozenkolisa, tigrica i drugih papiga.

Zanimljive ptice

To je tek djelić atmosfere s 29. međudruštvene i 6. međunarodne izložbe malih životinja što ju je od 3. do 5. siječnja u ivanečkoj osnovnoškolskoj sportskoj dvorani priredilo Društvo uzgajivača malih životinja Fauna.

Moglo bi Vas zanimati:

Stižu dva milijuna eura za izgradnju i opremanje vrtića u općinama Petrijanec i Trnovec Bartolovečki

U Varaždinsku županiju stižu još dva milijuna eura bespovratnih sredstava i to za izgradnju dva nova vrtića. Županijska Javna ustanova...

Među izlagačima bio je i golubar Franjo Peček iz Ivanca. Budući da se uzgojem golubova bavi 40 godina, kaže da svoju okućnicu bez golubove “peruti” ne može ni zamisliti.

– Nakon što sam godinama uzgajao rimske golubove djevičanski bijela perja, ponovno sam se vratio engleskim gušanima. Golubovi me oduševljavaju, to su posebne ptice – tvrdi Peček i ponosno pokazuje bijeloga gušana kojem je prosudbena komisija dodijelila šampionsku titulu.
Uspjehom izložbe zadovoljan je bio i predsjednik Faune Branko Lončar.

– Kako i ne bih! Izlagači su pokazali 180 golubova, 130 ptica, 67 kunića, 46 primjeraka razne peradi, 15 zamoraca i drugih životinja. Djeci smo podijelili 500 besplatnih ulaznica – kaže Lončar.

I sam je uzgajivač, već desetljećima bavi se uzgojem orijaških kunića šaraca.

– Na žalost, od toga mi, uzgajivači, nemamo velike koristi. Nabava kvalitetnih rasplodnih primjeraka vrlo je skupa, a meso kunića, premda vrhunsko, na tržištu se teško prodaje, naprosto zato jer je preskupo – ističe Lončar.

I HVO kunići

Izložba malih životinja pokazala se kao veselje djeci i zanimljivost njihovim roditeljima koji su sa zanimanjem razgledavali golubove paunaše, sontinete, prevrtače, grlice, kovrčave golubove, gušane, listonoše… Zanimljivo je bilo i na raskokodakanom i raskukurikanom “odjelu” peradi, gdje su izlagači pokazali raskošne primjerke kokoši hrvatica, bantama, viandota i drugih vrsta, kao i dravske guske, zlatne fazane te kočoperne đureke i kate. Među kunićima, za najdopadljivije su konkurirali belgijski orijaši, dugouhi ovnoliki, bečki, hototi, tirinški kunići, belgijski orijaši, pa čak i HVO kunići.

Izložba je održana pod pokroviteljstvom Grada Ivanca i Varaždinske županije, a njeno je održavanje pomoglo mnoštvo uglednih sponzora.

Izvor:
Foto: