Povežite se s nama

Život i društvo

INTERVJU Dr. Siniša Car: Odlazak na Mljet bio je misija. Razmišljao sam o povratku u varaždinsku bolnicu, no sada radim s ljudima koji rade čuda

Objavljeno:

- dana

Nakon uspješne dubrovačke promocije, omiljeni varaždinski kardiolog dr. Siniša Car posjetio je rodni Varaždin kako bi predstavio knjigu „Mljet, Sadržaj sreće“.

Dr. Car je mnoge iznenadio kada je 2016. zamijenio užurbanu varaždinsku okolinu otokom Mljetom. Sljedećih pet godina, radeći kao liječnik opće medicine, dr. Car je pisao i tjedne kolumne za DuList pod nazivom „Život na jugu“. Iako kolumne nisu pisane da bi u konačnici bile ukoričene, njegovu mljetsku priču DuList je odlučio sačuvati trajno te je tako početkom prosinca nastala knjiga „Mljet, Sadržaj sreće“.

U knjizi dr. Car opisuje otočku svakodnevncu, dijeli svoje najintimnije misli, raspravlja i filozofira o životu i vjeri. Podijelivši knjigu u sedam poglavlja, dr. Car predstavlja isto toliko razloga za sreću svakog čovjeka.

– Godinama sam dolazila na odmor na Mljet, a 2016. do mene je stigla informacija da su Mljećani dobili novog liječnika. Isplati se upoznati ga, rekli su mi, i nisu pogriješili. I tako smo počeli surađivati. Nisam postavljala uvjete, a jednom tjedno od njega bi stizale kolumne. Već tada sam znala kako ću mu se odužiti, zahvaliti za našu dugogodišnju suradnju. I tako je nastao „Sadržaj sreće“! – rekla je urednica DuLista, ujedno i urednica knjige, Barbara Đurasović.

Dr. Car sada radi u Zagrebu kao kardiolog u KBC-u „Sestre milosrdnice“. U Zagrebu će 21. siječnja uslijediti i treće predstavljanje njegove knjige.

S omiljenim varaždinskim kardiologom razgovarali smo prilikom njegova boravka u Varaždinu te u velikom intervjuu donosimo što dr. Car kaže o tome kako je donio odluku o odlasku na Mljet, što je tamo naučio, zašto se vratio i mnogo drugih zanimljivosti.

Većina ljudi, kada se odluči na promjenu i odlazak iz rodnog mjesta ili grada, ode raditi u veći grad ili u inozemstvo. Kako ste donijeli odluku da odete raditi baš na Mljet?

– Danas iz ove perspektive sve to izgleda drugačije nego tada, ali tada mi se činilo da je to jedina mogućnost da se smirim na neki način i da prekinem jedno razdoblje. Školovanje mi je kao liječniku trajalo tako dugo, tek s 40 i kusur godina sam završio edukaciju, položio subspecijalistički ispit iz kardiologije te sam odradio i doktorat. Sve se vuklo jedno za drugim i učinilo mi se da, ako ovako nastavim, uopće me više neće veseliti taj posao koji radim. To je bio jedan loš moment u životu kad sam shvatio da moram napraviti promjenu. Nije da nije bilo razmišljanja o tome da bi negdje van Hrvatske bilo bolje, ali sasvim iznenada došao je taj poziv doktorice Nardelli-Kovačić koja je prije mene radila na otoku. Vidio sam napise u medijima kako nitko ne želi doći raditi na taj lijepi otok i tad se meni u glavi dogodio klik „Aha, to je tvoje sljedeće mjesto“. Stvarno je bila igra slučaja u kojoj sam osjetio da me ovakav život zove. Kad sam došao s time doma, nastala je tarapana jesam li normalan, zašto na Mljet, a s druge strane, puno kolega me jako dobro razumjelo. To je meni bilo jako razumno, a cijelom svijetu je bilo totalno nerazumno. Sad kad gledam, to je bilo malo ludo i avanturistički, ali u konačnici je definitivno bilo na moju korist.

Osim što ste tamo radili kao liječnik opće medicine, što ste naučili u toj zajednici, drukčijoj od one na koju ste dotad navikli?

– Naučio sam živjeti u jednoj zajednici koja je meni trebala jer sam došao tamo potpuno sam, nemam obitelj. Trebala mi je socijalizacija, čisto da se osjećam koristan izvan tog vremena koje sam provodio na poslu. Tamo je posla bilo neusporedivo manje nego ikada prije u mojem životu, tako da je ostalo puno vremena koje sam morao osmisliti. Onda su ideje i izazovi dolazili same po sebi. Pozvali su me u klapu, shvatio sam da je to otok koji nema liturgijsku glazbu, a ja dolazim iz grada u kojemu svaka crkva ima zbor… Bilo je jasno da moram nešto napraviti oko tog crkvenog zbora i tako sam krenuo u avanturu koja je dovela do toga da su me educirali učitelji klavira putem Skypea. Taj zbor nekako doživljavam kao svoj najveći doprinos toj zajednici. Ostao je tamo i nakon mog odlaska, vidim da i dalje pjevaju svake nedjelje. Zapravo, i ovo pisanje i knjiga koja je izašla iz svega toga. Tamo sam upoznao Barbaru Đurasović, urednicu DuLista, ona me pozvala da pišem kolumne za DuList. To je isto velika stvar jer me prisiljavalo da iz tjedna u tjedan promatram taj svijet u kojemu živim i donosim nekakve slike tog života, unutarnjeg, ali i života u Varaždinu. Čitatelji će vidjeti da u toj knjizi ima i puno života i prijatelja iz Varaždina. To je meni osobno jedan vrijedan dokument. Volio bih da sam uspio prenijeti ljudima sve što se, recimo tako, intimno događalo u tom periodu sa mnom. Osim toga, glavna intencija pisanja je bila: ajde da pokušam s tim tekstom pomoći nekome tko se nalazi u sličnoj situaciji kao ja, ne na način izoliranosti, nego pričajući im svoje priče i doživljaje iz unutrašnjosti otoka.

Sam naziv knjige „Mljet, Sadržaj sreće“ govori da je riječ o pozitivnom iskustvu i da ste tamo tražili ili pronašli sreću. Rekli ste i da, iako je mjesto geografski izolirano, ljudi i zajednica nisu nimalo izolirani, otuđeni ili usamljeni.

– Ne, to definitivno ne postoji, oni su posvećeni jedni drugima. Možda upravo iz razloga jer, mali broj stanovnika i način na koji se tamo živi, taj jedan, recimo to tako, ruralni život, povezan s prirodom i međusobnim pomaganjem je doveo do toga da su zapravo manje otuđeni nego se to viđa u gradu. U ovom slučaju, konkretan tekst „Sadržaj sreće“ je kolumna koja se bavi odgovorom na jedno pitanje koje su mi postavili, a to je jesam li ja sretan na tom otoku. Pokazao sam to tim tekstom, gdje sam napisao sedam razloga za sreću. To su bazični razlozi za sreću – da imaš zrak koji je čist, prirodu koja je čarobna, vremena na pretek, da jedeš zdravu hranu, dakle nekakve temeljne stvari koje čine sreću i da više od toga ne bi trebalo. Ja ne mislim da je život u gradu i život, kojem sam se vratio, manje sretan. Zvučat će jeftino, ali činjenica je da mi sreću sami gradimo, ali treba imati zadovoljene ove osnovne uvjete. To je jako malo i to nije nešto što se kupuje novcem. Shvatio sam također koliko je Varaždin divan tek kad sam se vratio ovdje.

Je li Vam nedostajao Varaždin tijekom boravka na Mljetu?

– Kad sam se odlučio vratiti u Varaždin, brat me pitao: „Pa čekaj, nisam te nikad pitao, ti nisi osjećao nikakvu nostalgiju?“. Ja sam jako osjećao nostalgiju, ali sam tip osobe koji ne dozvolim sebi i svojim emocijama da me preplave. Ja sam tu prepoznao Mljet kao svoju nekakvu misiju. Recimo, ja sad u ovim trenucima više uopće ne razmišljam o Mljetu. Kad bi mi postavili pitanje u obrnutom smjeru, da li mi nedostaje Mljet, rekao bih da sve ono što je bilo tamo je bilo lijepo, ali ja ne dozvoljavam da me ta emocija obuzme. U suprotnom smo stalno u nekakvom međuprostoru tih krajnosti, nismo fokusirani na ovaj život koji je sada.

Kako Vam je sada raditi u Zagrebu, kakva je razlika u odnosu na Mljet?

– To je potpuna razlika. Sve ono što sam imao na Mljetu, sada više nemam. Ali to je drugačije iskustvo, koje je opet jako ispunjujuće. Nekad razmišljam jesam li trebao ostati tamo, ali ima trenutaka kada uhvatim samoga sebe s jasnim zaključkom: „Aha, to je trenutak zbog kojeg sam ja sada opet ovdje“. Ne mogu točno reći koji su to trenuci, ali i drugi, s kojima pričam, vide da nisam više mogao ostati tamo. Bilo je to jedno razdoblje života kada dobiješ ono što ti treba i život te tjera dalje, u nove izazove. Sada nemam više toliko vremena, skoro ničega više nema što sam imao tamo, od čitanja, pisanja, meditacije, sviranja… toga je jako malo, ali su došle neke druge stvari koje su jednako tako kvalitetne i potrebne ljudima s kojima radim i zbog kojih radim taj posao, tako da mislim da je sve tako kako treba biti.

Jeste li razmišljali o povratku u Varaždin?

– Uh, to je teško pitanje. Moram priznati i reći kako je izgledala ta priča oko povratka… Ja sam se nakon osam mjeseci izolacije zbog korone vratio prvi put u Varaždin. U tih osam mjeseci nisam se maknuo s otoka, osim u Dubrovnik na dežurstvo jer sam bio vezan i uz dubrovačku bolnicu. Onda sam vidio konačno svoje roditelje i nećake. Taj dolazak je bio jako intenzivan i kad sam se morao vratiti ponovno na otok, za vrijeme tog putovanja sam razmišljao kako je došlo vrijeme da to prekinem, da nešto napravim sa svojim životom i tada sam razmišljao o tome da bih se mogao vratiti u varaždinsku bolnicu. I u roku od dva dana od svega toga dobivam poziv iz zagrebačke klinike da dođem raditi. Sve se poklopilo, sad sam tamo gdje jesam i jako sam zadovoljan jer mi u ovoj fazi treba baš jedna „nabrijana“ atmosfera gdje sam s ljudima koji rade čuda u medicini. Ja ih pokušavam slijediti, što je jedan veliki izazov za mene, vratiti se u kardiologiju, i to top kardiologiju. Ne bih govorio o budućnosti jer tako sam mislio i za Mljet, preselio sam se tamo s idejom da ću ostati cijeli život. Sad je ovo jedna faza života, ja se u njoj pronalazim, a život će pokazati kako dalje.

Stječe se dojam da ste, osim što ste radili kao liječnik opće prakse i sada kao kardiolog, na ljude s kojima ste pričali, djelovali pomalo i psihoterapeutski.

– Da, to jesu nekakva moja intimna razmišljanja, puno se bavim pitanjima, a u knjizi se to i vidi, ne samo filozofskim pitanjima čovjeka, života, religije i vjere, što je sastavni dio mojega života, već puno preispitujem i medicinu na način da pokušavam vidjeti što medicina jest, gdje su problemi u medicini, kako ih na neki način pokušati riješiti… Bilo je situacija u kojima sam osjećao da sam više od liječnika opće prakse, ali mislim da je najveće poslanje bilo upravo kroz glazbu. Mislim da je to što smo se mi stvarno predali Bogu i svako naše pjevanje nedjeljom, ono što smo mi nematerijalno dijelili s ljudima, bilo terapijski. Pored toga, svakako da je bilo razgovora u kojima nekome pomogneš jer kažeš pravu riječ u pravo vrijeme. To i jest posao liječnika opće medicine, tako da sam tu dao maksimalno od sebe.

U srijedu, 15. prosinca, predstavili ste knjigu „Mljet, Sadržaj sreće“ u Dubrovniku. Promocija je bila vrlo emotivna, stiglo je puno publike i ljudi su Vam zahvalni što ste na otok donijeli glazbu, pjevali ste u klapi, oformili crkveni zbor i zalagali se za otvaranje podružnice Glazbene škole na Mljetu.

– Apsolutno je bilo emotivno i s pozitivnim reakcijama. Dobivao sam pozitivne povratne informacije od ljudi koji su bili spomenuti u tim kolumnama. Recimo, neki od pisaca koji se tamo pojavljuju su mi se javili da su došli u kontakt s kolumnama, bilo je naravno i negativnih komentara jer sam nekim političarima stao na žulj, ali sve u svemu, čitalo se. I kada su došli na promociju, shvatio sam da je to bio jedan lijepi kontingent ljudi koji su pratili to što sam objavljivao svaki tjedan.

Podružnica Glazbene škole nažalost nije realizirana, bilo je razgovora o tome, ali COVID nas je u tome zaustavio. Sada je ostalo posijano sjeme za koje se nadam da će se u jednom momentu razviti. Ima jako puno talentirane djece, da pokušam ilustrirati zašto je to sve jako važno… Ako se rodite na otoku, u srednjoj školi odlazite u Dubrovnik. Čak i ako odete u Glazbenu školu u Dubrovnik, teško je jer niste dobili osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje. To je jedan veliki hendikep, ljudi u Varaždinu ne mogu ni shvatiti kada imaju u gradu ovako veličanstvenu Glazbenu školu s brojnim profesorima i mogućnostima. Tamo su djeca osuđena samo na učiteljicu glazbe u osnovnoj školi, a daljnja edukacija je gotovo nemoguća.

Kako ste se odlučili zaokružiti kolumne, ukoričiti ih i izdati knjigu „Mljet, Sadržaj sreće“?

– To je dobro pitanje, to uopće nije bila moja ideja. Mene je samo jedan dan dočekala poruka s poglavljem knjige. Urednica Barbara je donijela odluku, krenula sređivati tu knjigu i uradila sav posao. Došao sam na gotov čin, ona je prepoznala da bi bila velika šteta da se to sve skupa ne objavi kao knjiga jer je smatrala da bi bilo vrijedno složiti kolumne na tematski način, što je uspjela. S obzirom na afinitete, skupila je više od 130 kolumni. Nisam htio urednički prolaziti kroz sve te kolumne jer ih ne mogu sagledati objektivno, ni s odmakom od nekoliko godina jer kolumne prikazuju mene u onom trenutku. Teško bi mi bilo ponovno i emocionalno ući u te tekstove i razlučiti što je od toga vrijedno staviti pred čitatelja. Jedino što je novo u knjizi je zadnje poglavlje, koje je neobjavljena kolumna, odnosno koja je izašla za potrebe knjige. U njoj se objašnjava i moj povratak i ono gdje sam ja sebe pronašao u novim uvjetima. Knjiga se ne mora ni čitati od korice do korice, može se čitati i na preskok, ono što te privuče. Mislim da knjige dolaze u naše živote, barem tako u moj, onda kada nam trebaju, tako da se nadam da će ljudima ova knjiga doći onda kada će im biti potrebno nešto od onoga što sam napisao.

Koju biste poruku uputili čitateljima?

Čitajte i slušajte pametne ljude, mislite svojom glavom i ne dajte se dati zavesti nekim jeftinim promidžbama. Treba život i naše poslanje shvatiti ozbiljno. Svaki čovjek treba na neki način nekome ispričati svoju priču koju mora tražiti u sebi i živjeti svoj život koji mu je dan za ovaj zemaljski život.

Život i društvo

FOTO Zapovjednici 104. brigade HV-a o oslobađanju prvoga okupiranoga grada (2. dio)

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U iznimno teškim uvjetima za borbu bilo je nužno organizirati prehranu i odmor za vojnike te im osigurati odjeću, sokove, tople napitke, cigarete i ostale potrepštine. Logističku potporu organizirao je bojnik Ivan Sokač, tada zamjenik zapovjednika 104. brigade ZNG-a Varaždin. Kada je postrojba bila u neposrednom borbenom djelovanju na nepristupačnom terenu, u takvim uvjetima nije bila moguća dostava kuhane hrane.

To bi predstavljalo izlaganje opasnostima, ali kad su borbena djelovanja prestala ili pak su bila smanjenog intenziteta, obavljana je dostava toplih obroka. U gradu Varaždinu i okolici građani su sve to vrijeme organizirano prikupljali različite potrepštine za pripadnike ZNG-a na bojišnici. Listopad i studeni 1991. godine bili su posebno teški za hrvatske vojnike i civile na području Pakraca.

Zaštitili mještane

Podsjećamo, komunikacija koja je vodila od Gaja – Brekinjske – Tornja – Banovca – Batinjana do Omanovca imala je značajnu ulogu u opskrbi Pakraca i Lipika. Stoga ju je neprijatelj namjeravao presjeći i staviti pod svoju kontrolu.

– Nakon našeg dolaska u ovo područje i stabiliziranja bojišta, lokalno stanovništvo se osjećalo sigurnije i počelo se vraćati. Među prvim hrvatskim obiteljima koje su bile protjerane iz svojih kuća od četnika vratili su se Jozo i supruga Bec Ružica te njihov malodobni sin Robert. Pristigla je i obitelj Schmidt Stjepana i Mirjane s dvjema malodobnim kćerima (Manuela i Mihaela), a uz njih još Keč Josip, Behar Željko, supružnici Krenek Franjo i Julijana, Tot Stjepan i Marica te Đeuš Stevo, mještanin srpske nacionalnosti. Zbližili smo se s navedenim mještanima i cijelo su vrijeme bili uz nas. Razumljivo je da smo im pomagali u svemu što je trebalo – ističe Marijan Kos.

Ulazak 2. satnije 1. bojne ZNG-a Varaždin u područje sela Toranj prethodio je dolasku cijele 104. brigade na Zapadnoslavonsko bojište. Dolaskom na Lipičko-pakračko bojište u jesen 1991. godine, zapovjednici, stožerno osoblje i vojnici varaždinske, 104. brigade HV-a bili su suočeni s mnogim izazovima. Štoviše, umirovljeni pukovnik mr. sc. Marijan Kostanjevac tvrdi da su ih šokirali razgovori s domaćim ljudima.

– To ne čudi jer su svjedočili o okrutnosti i brutalnosti sukoba. Naime, dojučerašnji susjedi – Srbi, s kojima su mnogi Hrvati bili i u kumskim vezama – počeli su ih ubijati. Činili su zločine koje je teško opisati i nemoguće razumjeti. Pored mnogih obveza koje smo imali kao zapovjednici, sjećam se da sam dio vremena potrošio na razgovore sa svojim vojnicima i domaćim ljudima nastojeći ublažiti strah i popraviti moral. Taj strah smo vidjeli i u očima ljudi tijekom kratkog boravka u selu Ploštine, u kojem su živjeli pripadnici talijanske manjine. Rekli su nam: “Ako vi odete, i mi moramo napustiti svoje selo.” No mi smo išli naprijed, prema Batinanjima i u Lipik – prisjeća se Kostanjevac.

Kuća puna strave

Došao je na bojište iz Varaždina u skupini ljudi od kojih većina još nije osjetila miris baruta, niti su iskusili eksplozije granata ili zvižduk metaka tik uz glavu!

– Razmjestili smo se u selu Batinjani kod Lipika, a vidljivih tragova nedavnih borbi bilo je doslovno na svakom koraku. Tada sam bio zamjenik zapovjednika satnije. Jednog dana pojavili su se naši tenkovi T-55, koji su podržavali naše snage u obrani. Kratko su se zadržali kod naših položaja ispalivši nekoliko granata prema četnicima i krenuli dalje. Međutim, neprijatelj nas je uočio i počeo zasipati zauzete položaje granatama. Stoga se povlačimo u kuću koja je imala podrum. Detonacije projektila bile su sve jače i bliže. Sve oko nas se treslo, a žbuka i komadi cigle letjeli su po nama. Strah se vidio u ljudima i započeo je nemir. Tada ustajem i govorim ljudima da smo ovdje sigurni jer je kuća čvrsta i dobro građena. Uvjeravao sam ih da nam u tom podrumu detonacije ne mogu ništa. Moramo izdržati, biti mirni i prisebni. U ovoj situaciji ne smijemo izlaziti i tražiti neki sigurniji zaklon jer bit ćemo pokošeni – rekao je naš sugovornik, od kojeg doznajemo da situacija nije bila nimalo bezazlena.

Nakon izlaska iz podruma utvrdili su da se pogođeno krovište kuće urušilo, probijena je tavanska ploča (deka), a ozidani bunar u dvorištu kuće je netragom nestao.

– Ostala je samo rupa bunara te kamioni izrešetani gelerima i praznih guma. Nikomu od nas nije se ništa dogodilo. Moja prisebnost i reakcija u onom trenutku umirile su ljude koji su bili u podrumu (oko 40 pripadnika voda). Mogu samo zamisliti što se moglo dogoditi da je netko ranije u panici pozvao kolege na bijeg i traženje drugih zaklona. Ubrzo stiže i Hitna pomoć te pripadnici susjednih postrojbi. Govorili su nam kako su gledali snažne eksplozije i dim iznad naših položaja, misleći da smo stradali. Na kraju su ostali u čudu spoznavši da nitko nije ozlijeđen – veli Kostanjevac.

Potom je zapovjednik satnije, vidno potresen, otišao do zapovjednika 104. brigade pukovnika Ivana Rukljića i ispričao mu ovaj događaj. On više nije želio biti zapovjednik satnije te za tu dužnost predlaže Kostanjevca.

Ratovao s prof. Cingulom

– Ubrzo postajem zapovjednik postrojbe koja je imala itekako stresno vatreno krštenje na bojištu. Tu, između ostalih, ponovno susrećem profesora Marijana Cingulu, zapovjednika koji je vodio obranu u selu Majur (profesor na varaždinskom FOI-ju i zagrebačkom Ekonomskom fakultetu). Iznimno sam ga cijenio jer je bio moja veza sa Zapovjedništvom obrane grada Varaždina pri osvajanju vojarne u Optujskoj ulici, prethodno u rujnu 1991. godine. U obrani Lipika ostajem do 6. srpnja 1992. godine, a o predstojećoj vojnoj operaciji oslobađanja Lipika i ulasku u selo Klisa bit će govora u nekoj novoj priči – zaključio je Marijan Kostanjevac.

Nastavite čitati

Život i društvo

Iznenada preminuo Aki Rahimovski

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Pjevač Parnog valjka Aki Rahimovski preminuo je u dobi od 66 godina, objavila je grupa na svojoj službenoj stranici na Facebooku.

– Dragi prijatelji, s neopisivom tugom u srcu vam javljamo da je danas, 22.1.2022. zauvijek zaspao Aki Rahimovski – napisali su u kratkoj objavi, uz koju su stavili i sljedeće stihove:

“Za malo nježnosti

na sve ću pristati

za malo nježnosti

da mogu zaspati”

Aki Rahimovski rođen je 1955. godine u Nišu, a kako piše Index, preminuo je u slovenskom Novom Mestu.

U Skoplju je proveo djetinjstvo i završio glazbenu školu, odsjek klavir i pjevanje, te je kao tinejdžer bio član nekoliko sastava, od kojih su neki Grupa Vakuum, Krvna braća i Grupa Torr.

Godine 1975. upoznaje gitaristu i skladatelja Huseina Hasanefendića Husa i Juricu Pađena, te u suradnji s menadžerom Vladimirom Mihaljekom Mihom osnivaju prvu postavu Parnog Valjka.

Parni Valjak tijekom svoje dugogodišnje karijere redovito je punio dvorane i druge velike prostore u Varaždinu, gdje su posljednji puta nastupili u kolovozu 2021. godine, a Akija je varaždinska publika posebno voljela.

Legendarni Aki ostat će u sjećanju mnogim generacijama.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje