Božu Radoša, novoga varaždinskog biskupa, papa Franjo imenovao je 1. kolovoza, a u nedjelju, 24. studenoga, održat će se njegovo ređenje. To je prvo, pa stoga i povijesno biskupsko ređenje u varaždinskoj katedrali. Prije ređenja monsinjor Radoš našao je vremena i spremno odgovorio na nekoliko pitanja. U intervju je ispričao kako je primio svoje imenovanje, kako doživljava novu zadaću, a osvrnuo se i na stanje u Varaždinskoj biskupiji.

Gdje ste doznali da vas je Papa imenovao varaždinskim biskupom? Kakvi su vas osjećaji preplavili?

Kad sam doznao za vijest, moram reći da sam bio jako uznemiren. Gotovo da sam osjetio i doživio stres, pomalo i paniku. Zašto? Kako? Je li to definitivno? Nikada nisam bio u tim kombinacijama – barem sam tako razmišljao. Idem u nepoznato. Hvala Bogu da sam se zatekao pred crkvom svetog Petra u Okovima. Nisam se tamo dugo zadržavao, nego sam odmah ušao u crkvu zajedno sa svojom rodbinom koja je tada slučajno bila kod mene. Na koljenima sam molio Gospodina da to bude san nakon kojeg ću se probuditi, iskreno govoreći. No, malo-pomalo, na koljenima sam došao k sebi i znam da Gospodin uvijek poziva one koji nisu spremni da ih On sprema.

Oduševljenje

Kakve su bile reakcije prijatelja? Spomenuli ste i rodbinu – vjerojatno im niste odmah istog trena rekli?

Ne, morao sam se jako čuvati da ništa ne primijete. Reakcija prijatelja, kad je bilo objavljeno, bila je jedno oduševljenje, radost koju ja tada nisam mogao dijeliti s njima. Bila je tu podrška od prijatelja koji me poznaju i koji imaju bolje mišljenje o meni nego što ja imam o sebi. Zato sam se malo i bojao. Moji najbliži, kad su čuli, i kad smo se mi čuli, htjeli su osjetiti kako ja to doživljavam. Znam da me dobro poznaju i da nisam stremio tomu. Hrabrili su me govoreći da će sve biti u redu.

Moglo bi Vas zanimati:

Što nam je pokazala kampanja? Puno svađa, malo konkretnih programa i velike ambicije pojedinaca

Tri dana dijeli nas od parlamentarnih izbora, birališta se otvaraju u srijedu, 17. travnja, u 7 sati i moći će...

Kako osobno doživljavate ulogu, zadaću i poziv biskupa?

Još uvijek slažem mozaik poziva jednog biskupa, ali uvijek me vodi to da je to poziv od Boga, da me Crkva prepoznala, pozvala i postavila za pastira. Dakle, postavljen sam u Crkvi i za Crkvu. To je svećenička služba u punini. Prva biskupova zadaća je da naviješta svima Riječ Božju. To je zadaća apostola: „Idite po svem svijetu i naviještajte evanđelje.“ To je zadaća biskupa, da okuplja na euharistiju. Gdje je biskup, ondje je i Crkva. Biskup je otac koji se očinski brine za sve, a prvi koji su mu na srcu su svećenici, koji su prva karika do Božjeg naroda. Ako biskup izgubi tu kariku, tada gubi i dodir s onima kojima je poslan. Biskupova je služba da bdije, čuva, sluša i osjeća bilo naroda i da, prije svega, moli da Bog bude onaj koji će intervenirati, po njemu ili po nekom drugom, ali uvijek u korist Božjeg naroda.

Često se Crkvi prigovara u medijima, u javnome mnijenju, da se ponekad bavi i politikom. Gdje je granica? Koliko se zapravo Crkva smije baviti politikom?

Crkva se ne bi trebala baviti politikom, ali bi se uvijek trebala baviti čovjekom. A čovjek je i političko biće, živi u društvu. Crkva je pozvana da se uključi i djeluje u svemu onome što je na dobro čovjeka. Ona ima svoj program. Ima program Evanđelja. Evanđelje je njezin program. Kada su u pitanju Crkva i država, svatko ima svoje područje djelovanja koje valja respektirati i nitko nikomu ne ograničava prostor govoreći: „To je samo vaš prostor.“ Iz perspektive državne vlasti svaki govor Crkve o nekim temama života, škole, djece… doživljava se kao politika. A to zaista nije politika. To je briga za čovjeka. Društvo treba čuti Crkvu, mišljenje Crkve, ono što proizlazi iz Evanđelja. Hoće li po tome postupiti ili ne, to je druga stvar. Ali vjerujem da se stav, mišljenje Crkve mora čuti. Da se mišljenje ljudi koji su vjernici treba čuti. Oni su dio društva. Oni ne mogu ne biti dio društva. Oni zaista jesu dio društva. Crkvu ne vode političke ideje. Crkvu vodi Evanđelje, koje ne može Crkva mijenjati. Ono nam je zadano i uvjereni smo da je to najveće dobro za čovjeka.

Varaždinska biskupija

Koliko ste uspjeli upoznati situaciju u Varaždinskoj biskupiji?

Biskupiju sam djelomično upoznao, neka mjesta sam i posjetio, neke svećenike susreo, ali ne mogu reći da sam dobio pravu sliku. Mogu govoriti o dojmovima. Moram biti fin pa kazati da su dojmovi izvrsni, to kaže mudrost, to kaže finoća. Ali ne zbog toga. Zaista sam ovdje osjetio jednu lijepu atmosferu. Varaždin je lijep grad. Oko kaže da se može lijepo u njemu živjeti. Ali dojam daju i ljudi. Došao sam u kuću u kojoj me primio biskup Josip, tako jednostavno, s radošću dao mi je most da mogu ući u kuću kao u svoju kuću. Jednako sam tako to doživio kod svećenika. I za mene je to velika odgovornost. Ako me tako lijepo primaju, moram biti dobar, puno bolji nego što jesam. Mogu reći da su mi dojmovi doista vrlo, vrlo pozitivni.

Jeste li možda već prepoznali neke konkretne, glavne potrebe vjernika na području Biskupije, zacijelo i iz razgovora s biskupom Josipom?

Mogu reći da dolazim u jednu lijepo uređenu biskupiju. Nema požara koji se treba gasiti, ono što dolazi može se gledati s distance, polako, vidjeti koji su to koraci koji se trebaju činiti. Ne treba srljati, treba ići korak po korak. O prvim potezima još je rano govoriti, oni će doći sami od sebe.

Što biste poručili vjernicima kojima ste poslani i darovani u Varaždinskoj biskupiji?

Poručio bih ono što sam stavio u svoje geslo kao poruku svom životu: „Radosno služiti Gospodinu.“ Možemo služiti radosno Gospodinu samo ako smo blizu Njega, ako osjećamo da je On radost našeg života. Radosno služiti Gospodinu znači radosno služiti i braći. Ptica mora imati dva krila koja su u ravnoteži. Ako služimo samo Bogu i zanemarimo službu ljudima, znak je da nismo razumjeli i nismo radosno služili Gospodinu. Potrebna je ta kršćanska ravnoteža. Dakle, to bih htio poručiti svima: da radosno služe Gospodinu, da radosno služe braći i da kao kršćani mogu na svoj način “letjeti“ – živjeti slobodno i u miru.