Pčelari neprestano upozoravaju o velikoj količini patvorenog meda koji se pojavljuje na domaćem tržištu. Upravo iz tog razloga potrošače zanima kako prepoznati pravi med. No, činjenica je da u moru informacija koje se mogu pronaći u medijima i na društvenim mrežama, neke od njih su netočne pa potrošače dovode u nedoumicu.

Stoga je u glasniku Hrvatskog pčelarskog saveza „Hrvatska pčela“ iz travnja 2020. godine objavljen tekst „Istine i zablude o medu“ autorice dr. sc. Gordane Hegić, predsjednice Hrvatskoga apiterapijskoga društva.

Donosimo neke od najčešćih zabluda i njihova objašnjenja.

Zabluda: Med se mora uzimati drvenom žlicom.

Istina: Med se može uzimati i jesti i običnom metalnom žlicom. Ova zabluda potječe iz vremena kad nije postojalo nehrđajuće posuđe, odnosno kad su žlice bile aluminijske. S obzirom na kiselost meda (3,5 do 5,5 pH), organske su kiseline otapale dio metala iz aluminijskih žlica, ali i aluminijskih posuda općenito. Tada se preporučalo med grabiti drvenom žlicom da metal ne bi promijenio njegov sastav. Danas se med čuva i skladišti u bačvama od nehrđajućeg čelika, a vrca u nehrđajućim vrcaljkama.

Zabluda: Pravi je med samo onaj koji je kristaliziran.

Istina: Pravi med može biti u tekućem, ali i u kristaliziranom stanju. Kristalizacija je prirodno svojstvo meda i svaki će se med s vremenom kristalizirati ili, kako se zna reći, „ušećeriti”. Brzina kristalizacije meda ovisi o njegovoj vrsti, o sadržaju šećera, o peludnim zrncima, o temperaturi čuvanja te o stresnim čimbenicima koje je med prošao prilikom vrcanja. Neki će se prirodni medovi kristalizirati već u saću, poput nekih vrsta meduna ili meda od uljane repice, a neki se neće kristalizirati godinama, primjerice bagremov med.

Zabluda: Pravi se med prepoznaje po tome što pecka u ustima.

Istina: Pravi medovi imaju različite okuse – slatko, kiselkasto, gorko – i to različitih intenziteta i harmoničnosti. Peckanje u ustima subjektivan je osjećaj koji ovisi o tome koliko određena osoba ima razvijeno osjetilo okusa i što je jela prije meda. Ako je prije meda u ustima bio ljuti feferon ili blagi biljni čaj, doživljaj okusa meda bit će sasvim drugačiji.

Zabluda: Med mora biti sladak.

Istina: Neki medovi nisu slatki. Primjerice, kestenov je med gorak. Ni med od planike ne bismo nazvali slatkim. Štoviše, u Italiji je taj med jako cijenjen i skup, a prodaje se pod nazivom „miele amaro”, odnosno „gorki med”.

Zabluda: Ako žlicu meda spustimo u vodu, pravi će med pasti na dno čaše, a lažni će se početi rastapati.

Istina: Ovisno o količini vlage u medu, neki će se med rastopiti, a neki neće.

Zabluda: Čovjek i sam može napraviti med potapanjem ili kuhanjem cvjetova maslačka, odnosno zasipavanjem grančica ružmarina šećerom.

Istina: Med može napraviti samo medonosna pčela. Često se objavljuju i dijele recepti za izradu vlastitog „meda”. Čovjek ne može napraviti med. Potapanjem ili kuhanjem biljaka u šećeru može se dobiti šećerni sirup.

Zabluda: Pravi med nije ljepljiv kad se protrlja među prstima. Ako se lijepi, to pokazuje da sadržava šećer ili umjetni zaslađivač.

Istina: Med je prezasićena otopina šećera i zato je svaki med ljepljiv. Ne postoji med koji nije otopina šećera, ni vrsta meda koja ne bi bila ljepljiva. Prosječni sadržaj šećera u medu iznosi 80 grama na 100 grama ukupne mase meda.

Zabluda: Prirodni med ne privlači mrave.

Istina: Prirodni med u svom sastavu sadržava šećer i privlači mrave.

Zabluda: Kad se staklenka s medom okrene, zračni mjehur koji krene prema gore svojom brzinom upućuje na to da je riječ o medu jer u prirodnom medu taj mjehur putuje sporije, a ako ide brzo, to nije med.

Istina: Brzina kretanja zračnog mjehura ovisi o količini vlage u medu, odnosno govori nam o viskoznosti/gustoći tvari kroz koju zračni mjehur prolazi, a ne kakav je med. Svaki med može imati različitu količinu vlage, pa će i brzina kretanja mjehura biti različita.

Zabluda: Med ne sadržava vodu. Ako se nakapa na papirnati ubrus, neće probiti na drugu stranu.

Istina: Med sadrži vodu. Ako se nakapa na papirnati ubrus, probit će na drugu stranu, a brzina toga ovisi o količini vode u pojedinome medu. Med u prosjeku sadržava od 15 do 29 posto vlage, što je navedeno i u Pravilniku o medu.

Zabluda: Ako se vrh šibice ili štapića s vatom namoči u med i zapali, neće gorjeti ako je posrijedi pravi med.

Istina: Vrh šibice neće gorjeti ako je namočen u med, kao ni u druge otopine šećera u vodi.

Zabluda: Ako med stavimo pod jezik, pravi se med osjeća kao tvrda tvar.

Istina: Med pod jezikom može se osjećati i kao tvrd i kao mekan, ovisno o količini vode u njemu.

Zabluda: Kad se malo meda zagrije na visokoj temperaturi u mikrovalnoj pećnici, prirodni će se med karamelizirati, a lažni će biti pun mjehurića.

Istina: Svaki će med kad se zagrije na visokoj temperaturi biti pun mjehurića. Med se na visokoj temperaturi topi. Kad prijeđe u tekuće stanje, proključat će i biti pun mjehurića.

Zabluda: Med nema rok trajanja.

Istina: Med traje tri godine. Nakon tri godine med je i dalje jestiv, ali u njemu raste udio hidroksimetilfurfurala (HMF-a), čiji udio ne smije biti viši od 40 miligrama po kilogramu meda. Čak i u idealnim uvjetima čuvanja (temperatura od 5 do 25 °C, na suhom i tamnom mjestu) ta razina postaje veća nakon tri godine. Nakon toga med je i dalje jestiv, ali je lošije kvalitete te se prema direktivi Europske unije i nacionalnom Pravilniku o medu smije upotrebljavati samo u industrijskoj proizvodnji. Ni pčelama se takav stari med ne smije dati za prihranu jer zbog visokog HMF-a ugibaju.

Originalni tekst može se pronaći u časopisu „Hrvatska pčela“ (4/2020) ili na internetskim stranica Hrvatskoga pčelarskog saveza.

Izvor: knjiga “Pčelarstvo, apiterapija, apiturizam” dr. sc. Gordane Hegić i suradnika