Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Iva Kožnjak: Vjerujem u kemiju pri prvom susretu, ali ljubav je nešto što dolazi kasnije

Objavljeno:

- dana

Iva Kožnjak odrasla je u Donjem Kraljevcu, gdje je provela djetinjstvo okružena neizmjernom toplinom roditelja i mlađeg brata. Školovanje je započela stopama pokojnog oca građevinara upisavši Graditeljsku školu u Čakovcu, gdje se zaljubila u povijest umjetnosti.

Na Sveučilištu u Zadru završila je diplomski studij povijesti umjetnosti uz radišne i uporne kolege koji su joj uvijek davali vjetar u leđa i dodatnu motivaciju.

Stručno osposobljavanje obavljala je u Galeriji starih i novih majstora u Varaždinu, gdje su joj mentorice bile muzejska savjetnica Mirjana Dučakijević i viša kustosica Elizabeta Igrec, koje iznimno cijeni i poštuje.

Trenutno je zaposlena na mjestu ravnateljice i kustosice Muzeja „Croata insulanus“ Grada Preloga.

Svakodnevno radi na širenju suradnje s ustanovama, udrugama i pojedincima uz popularizaciju muzejske djelatnosti te se trudi oblikovati nove ideje i usluge kako bi Muzej bio još dinamičniji pokretač kulture u Prelogu.

– Najviše me veseli kada vidim radosne mališane koji izlaze iz Muzeja nasmijani, punih srca, te se vraćaju s roditeljima, bakama i djedovima. Oni su ti koji će u budućnosti prenositi kulturu i baštinu, stoga je važno da usvoje kulturne navike od malih nogu – govori Iva Kožnjak.

Redovito pohađa tečajeve stranih jezika i sudjeluje na stručnim skupovima i kongresima, a u sklopu doktorskog rada istražuje kulturnu baštinu Međimurja. Veseli je stalno učenje i otkrivanje novih spoznaja o kulturi i tradiciji rodnoga kraja.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Vesela, uporna, ljubiteljica umjetnosti.

Što je za vas uspjeh u životu?
Srce puno ljubavi, posao koji volim, da sam radosna i da sam nekomu radost.

Vaš moto u životu?
Kod svih je stvari za uspjeh presudan pravi trenutak.

Vaš uzor u životu?
Moja malena i snažna obitelj, koju čine mama, brat, baka i djed, dragi prijatelji, uspješni kolege iz struke, hrabre žene i mali ljudi velikog srca.

Koji odjevni stil njegujete?
U poslovnim prilikama nastojim biti elegantna, dok se privatno odijevam ležerno.

Što nikad ne biste odjenuli?
Odjeću žute i narančaste boje jer ne pristaju mojoj svijetloj puti. Nikad ne bih obula tenisice na petu i „kroksice“.

Pratite li trendove u modi?
Volim prolistati modne časopise, ali ne robujem trendovima. Ne sviđa mi se nužno sve što je trenutno u modi.

Najskuplji komad odjeće u vašem ormaru je…
Najviše novaca odvojim za kožne i tople zimske čizme. Povremeno zakoračim u dućane hrvatskih dizajnera i priuštim si pokoji nesvakidašnji komad odjeće.

Kazalište ili kino?
U kazalištu balet, u kinu znanstvena fantastika.

Film ili sapunica?
Draže mi je pogledati dobar film, no trenutno s nestrpljenjem iščekujem nove epizode serije „Sluškinjina priča“.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
Kad knjige ostave jako dobar prvi dojam, ne želim ih ponovno čitati da ne pokvarim taj osjećaj zadovoljstva. Vjerujem da ću još nekoliko puta morati pročitati knjigu Anđele Horvat „Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međimurju“ u svrhu doktorskog studija, što mi u ovom slučaju nije mrsko.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Louisom Garrelom, da se uvjerim je li istinit francuski šarm.

Što vas može rasplakati?
Jedna sam od onih koja plače od sreće na vjenčanjima dragih mi ljudi.

Omiljena životinja?
Odrasla sam uz kućne ljubimce i ne mogu zamisliti život bez psa ili mačke.

Omiljeni lik iz crtića?
Profesor Baltazar.

Jeste li romantični?
Nisam romantična u smislu latica, cvijeća i svijeća. Romantiku vidim u lijepim nematerijalnom znacima pažnje, primjerice finom zajedničkom obroku (tko god ga je pripremio).

Najromantičniji trenutak u životu?
Bilo je romantičnih scena u mom životu, no da je život film, najromantičnija scena mi je u filmu „Love, Actually“ kada se Andrew Lincoln pojavi pred vratima Keire Knightley s natpisima i božićnim pjesmama.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Vjerujem u kemiju pri prvom susretu, ljubav je nešto složenije što dolazi kasnije.

Što prvo primijetite kod muškarca?
Osmijeh, oči, stas, ali fizički izgled ne smatram presudnim. Dobar humor i čvrst karakter je ono što me može zainteresirati.

Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Partnerovu nevjeru. Ostavila bi neizbrisiv trag u vezi.

Što ste oduvijek htjeli učiniti, a niste?
Još uvijek nisam naučila znakovni jezik, ali planiram upisati tečaj i steći tu vještinu.

Omiljeno jelo?
Losos, međutim, kao prava Međimurka, jako volim krvavice i krpice sa zeljem. Volim kušati inozemnu kuhinju, najdraža mi je indijska, u kojoj obožavam curry.

Omiljeni kolač?
Desert ne bih odbila, ali bi ga teško izabrala. Julka šnite i Sacher torta.

Omiljeni način opuštanja?
Uz prijatelje. Povodeći se za time da su prijatelji obitelj koju sami biramo, okružila sam se predivnim ljudima koji čine sreću i život, vraćaju srce na mjesto, razlog su za osmijeh i toplinu oko srca. Oni su moja antistres terapija.

Svaka prava žena nikada ne smije…
Biti nedosljedna, zlonamjerna i okrenuti leđa drugoj ženi.

Koji je najbolji savjet koji ste ikada dobili i tko vam ga je dao?
Najupečatljiviji savjet, kojeg se često sjetim, je rečenica moje prabake „Kaj je suđeno, nije izgubljeno.“

U kojoj stvari iz djetinjstva još uvijek uživate?
Svakog Božića veselim se gledanju filma „Sam u kući“. Nijedan Božić u našem domu ne prođe bez gledanja Kevina.

Kada bi se snimao film o vašem životu, koga biste odabrali da vas glumi?
Jennifer Lawrence bi se dobro snašla u ulozi kustosice.

S kojom povijesnom osobom biste otišli na večeru?
S radošću bi se odazvala pozivu Andyja Warhola na zalogaj s nogu u njegovu newyorškom studiju „The Factory“, u rasplesanoj atmosferi s njegovim prijateljima Davidom Bowiem, Mickom Jaggerom, Madonnom, Lizom Minnelli i ostalima koji su pohodili njegove zabave u tom okupljalištu umjetnika.

U kojem biste povijesnom razdoblju najradije htjeli živjeti?
U Parizu, na Montmartreu početkom 20. stoljeća gledajući kako nastaju djela Moneta, Toulouse-Lautreca, Renoira i drugih. Uživala bih u pogledu na Pariz s toga divnog brežuljka s raskošnim šeširom na glavi.

Dvije stvari za koje vam nije teško izdvojiti novac su?
Putovanja koja obogaćuju kulturama, ispunjavaju srce radošću, pune dušu pozitivnim emocijama. Također mi nije teško izdvojiti novac za finu hranu u omiljenim restoranima.

Gdje se vidite za 10 godina?
Naučila sam da nikad ne možemo znati što nam donosi sutra.

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

Čuvarica tradicije Marija Novak: “Što sam starija, sve više otkrivam potencijal u sebi!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Mnogi su je prozvali čuvaricom narodne tradicije iz Turčišća. Iza sebe ima dvije objavljene knjige, a slobodno vrijeme najčešće provodi s iglom i koncem u ruci ili pišući. Veseli je i vrijeme koje odvoji da bi se posvetila unukama.

Marija Novak rođena je 1956. godine u Domašincu kao drugo dijete u obitelji Hamer, od oca Mije i majke Barbare r. Furdi. U Domašincu je odrasla i završila osnovnu školu, a u životu se bavila poljoprivredom, radila je kao krojačica u vlastitoj radionici te šivala odjeću po mjeri.

Danas i dalje radi u vlastitoj kući te kao udomitelj brine o četiri odrasle osobe koji su korisnici Centra za socijalnu skrb Čakovec.

– Budući da je moj posao vezan uz kuću, posao je to koji traje 24 sata na dan, mogla sam se posvetiti pisanju knjiga i izradi rekonstrukcija starinske oprave, čija je izrada zahtijevala jako puno vremena – priča nam Marija Novak, koju su mnogi prozvali čuvaricom narodne tradicije.

Ponosna je vlasnica dviju knjiga posvećenih malome međimurskom čovjeku, očuvanju sjećanja na nekadašnji način života te prigodama u kojima se ta oprava nosila.

Njezina prva knjiga nosi naziv „Trgam od zaborava“, a u drugoj knjizi naslova „Priče iz življeja međimurskoga čoveka“ opisuje život maloga čovjeka u poznatim povijesnim događajima, kako je preživljavao i kako se nosio s nedaćama i na kraju kako se, unatoč svemu, ipak znao veseliti.

– Željela sam prikazati život međimurskoga čovjeka onako kako je to doživljavao mali čovjek, seljak – objašnjava Marija, koja je ujedno i članica Udruge žena „Potočnica“ iz Domašinca.

Na koji ste uspjeh u životu najviše ponosni?
Ponosna sam na mnogo stvari koje sam realizirala u životu, no trenutno sam izuzetno ponosna na dvije objavljene knjige, jer prije deset godina još nisam mogla ni sanjati da ću jednog dana objaviti makar i jednu knjigu.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Uporna, energična i osjećajna.

Što vam prvo padne na pamet kada čujete riječ Međimurje?
Slika zelenih livada i polja omeđenih Murom i Dravom, kakva je bila u vrijeme mog djetinjstva.

Prozvali su vas „čuvaricom tradicije iz Turčišća“. Kako to doživljavate?
S ponosom, ali osjećam i još veću obvezu prenijeti svoje znanje na mlade generacije.

Biste li htjeli da ste neku stvar ranije napravili u životu i koja je to stvar?
Ne, za sve u životu dođe vrijeme.

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Uspomena na djetinjstvo.

Najljepše mjesto na svijetu je…
…moje Međimurje.

Tko vas najbolje poznaje?
Moj muž, mada ponekad pomislim da ni sama sebe ne poznajem dovoljno: što sam starija sve više otkrivam potencijal u sebi! Na primjer, kada sam radila na prvoj knjizi, tada sam otkrila da imam i pjesnički dar, tako da sad već imam dovoljno pjesama za zbirku…

Tko vam je uzor u životu?
Svatko od koga imam što naučiti.

Volite li kuhati?
Volim!

Najdraže jelo?
Nemam neko posebno jelo, ali jako volim gibanicu sa sirom i perece.

Kada biste mogli otići na večeru s bilo kojom osobom iz prošlosti ili sadašnjosti, tko bi to bio?
Morala bih razmisliti…

Omiljeni glazbenik?
Krunoslav Kićo Slabinac.

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Jednu staru međimursku koja govori kako se nekada putovalo vlakom iz Kanjiže i Sombotelja, a zove se „Alj s Kaniže ali Sombotelja“.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Kada uspješno privedem kraju ono što sam započela.

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
„Budi svoja i samo tako nastavi!“ Savjet sam dobila od svojih prijatelja.

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Razne igre koje sam igrala sa svojim vršnjacima kojih se rado sjećam te ih prenosim svojim unukama. Kad god se ukaže prilika odem na radionice te ih tako prenosim dalje na način kako su stariji prenijeli na mene. Odnosno, znanje se prenosilo s koljena na koljeno pa tako i razne igre.

Što biste promijenili na sebi?
Ništa. Tada onda više ne bih bila ja.

Što još niste napravili, a želite?
Puno toga… Nadam se da ću još stići puno toga napraviti.

Kako provodite slobodno vrijeme?
S iglom i koncem u ruci ili pišući.

Prava žena nikad ne smije…
… zaboraviti na sebe.

Najdraži odjevni predmet?
Haljina.

Što vam se više sviđa – današnja moda ili moda iz vašeg djetinjstva?
Lijepa je ona stara, a lijepa je i današnja. Moda se oduvijek mijenjala, ali mogu primijetiti da se dosta toga kroz neko vrijeme ponavlja – samo se ubace novi detalji i opet je nova moda.

Što uvijek nosite u torbici?
Kišobran.

Za što vam nije teško izdvojiti novac?
Za svoje unuke i laneno platno od kojeg će nastati nova replika međimurske prepoznatljive narodne nošnje.

Što je za vas uspjeh u životu?
Sačuvati zdravlje, a uspjeh će doći ako čovjek nešto istinski želi. Da bi čovjek uspio, potrebno je puno truda i rada!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje