Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Iva Kožnjak: Vjerujem u kemiju pri prvom susretu, ali ljubav je nešto što dolazi kasnije

Objavljeno:

- dana

Iva Kožnjak odrasla je u Donjem Kraljevcu, gdje je provela djetinjstvo okružena neizmjernom toplinom roditelja i mlađeg brata. Školovanje je započela stopama pokojnog oca građevinara upisavši Graditeljsku školu u Čakovcu, gdje se zaljubila u povijest umjetnosti.

Na Sveučilištu u Zadru završila je diplomski studij povijesti umjetnosti uz radišne i uporne kolege koji su joj uvijek davali vjetar u leđa i dodatnu motivaciju.

Stručno osposobljavanje obavljala je u Galeriji starih i novih majstora u Varaždinu, gdje su joj mentorice bile muzejska savjetnica Mirjana Dučakijević i viša kustosica Elizabeta Igrec, koje iznimno cijeni i poštuje.

Trenutno je zaposlena na mjestu ravnateljice i kustosice Muzeja „Croata insulanus“ Grada Preloga.

Svakodnevno radi na širenju suradnje s ustanovama, udrugama i pojedincima uz popularizaciju muzejske djelatnosti te se trudi oblikovati nove ideje i usluge kako bi Muzej bio još dinamičniji pokretač kulture u Prelogu.

– Najviše me veseli kada vidim radosne mališane koji izlaze iz Muzeja nasmijani, punih srca, te se vraćaju s roditeljima, bakama i djedovima. Oni su ti koji će u budućnosti prenositi kulturu i baštinu, stoga je važno da usvoje kulturne navike od malih nogu – govori Iva Kožnjak.

Redovito pohađa tečajeve stranih jezika i sudjeluje na stručnim skupovima i kongresima, a u sklopu doktorskog rada istražuje kulturnu baštinu Međimurja. Veseli je stalno učenje i otkrivanje novih spoznaja o kulturi i tradiciji rodnoga kraja.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Vesela, uporna, ljubiteljica umjetnosti.

Što je za vas uspjeh u životu?
Srce puno ljubavi, posao koji volim, da sam radosna i da sam nekomu radost.

Vaš moto u životu?
Kod svih je stvari za uspjeh presudan pravi trenutak.

Vaš uzor u životu?
Moja malena i snažna obitelj, koju čine mama, brat, baka i djed, dragi prijatelji, uspješni kolege iz struke, hrabre žene i mali ljudi velikog srca.

Koji odjevni stil njegujete?
U poslovnim prilikama nastojim biti elegantna, dok se privatno odijevam ležerno.

Što nikad ne biste odjenuli?
Odjeću žute i narančaste boje jer ne pristaju mojoj svijetloj puti. Nikad ne bih obula tenisice na petu i „kroksice“.

Pratite li trendove u modi?
Volim prolistati modne časopise, ali ne robujem trendovima. Ne sviđa mi se nužno sve što je trenutno u modi.

Najskuplji komad odjeće u vašem ormaru je…
Najviše novaca odvojim za kožne i tople zimske čizme. Povremeno zakoračim u dućane hrvatskih dizajnera i priuštim si pokoji nesvakidašnji komad odjeće.

Kazalište ili kino?
U kazalištu balet, u kinu znanstvena fantastika.

Film ili sapunica?
Draže mi je pogledati dobar film, no trenutno s nestrpljenjem iščekujem nove epizode serije „Sluškinjina priča“.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
Kad knjige ostave jako dobar prvi dojam, ne želim ih ponovno čitati da ne pokvarim taj osjećaj zadovoljstva. Vjerujem da ću još nekoliko puta morati pročitati knjigu Anđele Horvat „Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međimurju“ u svrhu doktorskog studija, što mi u ovom slučaju nije mrsko.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Louisom Garrelom, da se uvjerim je li istinit francuski šarm.

Što vas može rasplakati?
Jedna sam od onih koja plače od sreće na vjenčanjima dragih mi ljudi.

Omiljena životinja?
Odrasla sam uz kućne ljubimce i ne mogu zamisliti život bez psa ili mačke.

Omiljeni lik iz crtića?
Profesor Baltazar.

Jeste li romantični?
Nisam romantična u smislu latica, cvijeća i svijeća. Romantiku vidim u lijepim nematerijalnom znacima pažnje, primjerice finom zajedničkom obroku (tko god ga je pripremio).

Najromantičniji trenutak u životu?
Bilo je romantičnih scena u mom životu, no da je život film, najromantičnija scena mi je u filmu „Love, Actually“ kada se Andrew Lincoln pojavi pred vratima Keire Knightley s natpisima i božićnim pjesmama.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Vjerujem u kemiju pri prvom susretu, ljubav je nešto složenije što dolazi kasnije.

Što prvo primijetite kod muškarca?
Osmijeh, oči, stas, ali fizički izgled ne smatram presudnim. Dobar humor i čvrst karakter je ono što me može zainteresirati.

Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Partnerovu nevjeru. Ostavila bi neizbrisiv trag u vezi.

Što ste oduvijek htjeli učiniti, a niste?
Još uvijek nisam naučila znakovni jezik, ali planiram upisati tečaj i steći tu vještinu.

Omiljeno jelo?
Losos, međutim, kao prava Međimurka, jako volim krvavice i krpice sa zeljem. Volim kušati inozemnu kuhinju, najdraža mi je indijska, u kojoj obožavam curry.

Omiljeni kolač?
Desert ne bih odbila, ali bi ga teško izabrala. Julka šnite i Sacher torta.

Omiljeni način opuštanja?
Uz prijatelje. Povodeći se za time da su prijatelji obitelj koju sami biramo, okružila sam se predivnim ljudima koji čine sreću i život, vraćaju srce na mjesto, razlog su za osmijeh i toplinu oko srca. Oni su moja antistres terapija.

Svaka prava žena nikada ne smije…
Biti nedosljedna, zlonamjerna i okrenuti leđa drugoj ženi.

Koji je najbolji savjet koji ste ikada dobili i tko vam ga je dao?
Najupečatljiviji savjet, kojeg se često sjetim, je rečenica moje prabake „Kaj je suđeno, nije izgubljeno.“

U kojoj stvari iz djetinjstva još uvijek uživate?
Svakog Božića veselim se gledanju filma „Sam u kući“. Nijedan Božić u našem domu ne prođe bez gledanja Kevina.

Kada bi se snimao film o vašem životu, koga biste odabrali da vas glumi?
Jennifer Lawrence bi se dobro snašla u ulozi kustosice.

S kojom povijesnom osobom biste otišli na večeru?
S radošću bi se odazvala pozivu Andyja Warhola na zalogaj s nogu u njegovu newyorškom studiju „The Factory“, u rasplesanoj atmosferi s njegovim prijateljima Davidom Bowiem, Mickom Jaggerom, Madonnom, Lizom Minnelli i ostalima koji su pohodili njegove zabave u tom okupljalištu umjetnika.

U kojem biste povijesnom razdoblju najradije htjeli živjeti?
U Parizu, na Montmartreu početkom 20. stoljeća gledajući kako nastaju djela Moneta, Toulouse-Lautreca, Renoira i drugih. Uživala bih u pogledu na Pariz s toga divnog brežuljka s raskošnim šeširom na glavi.

Dvije stvari za koje vam nije teško izdvojiti novac su?
Putovanja koja obogaćuju kulturama, ispunjavaju srce radošću, pune dušu pozitivnim emocijama. Također mi nije teško izdvojiti novac za finu hranu u omiljenim restoranima.

Gdje se vidite za 10 godina?
Naučila sam da nikad ne možemo znati što nam donosi sutra.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje