Analiza

Ivan Čehok je bio varaždinski gradonačelnik od  2001.do 2011. godine. Politički komentatori su ga nazvali majstorom samopromocije.  Kompliment ili…?

Bivši gradonačelnik je Varaždince uspio uvjeriti u svoju reformatorsku karizmu. I nakon što su potvrđene dvije optužnice za korupciju i povedena nova istraga on je nastavio predavati etiku srednjoškolcima.  

Hrvatska Varaždin nije percipirala po Baroknim večerima ili Špancirfestu nego po dugokosom gradonačelniku koji se na posao vozi biciklom. Tako je djelovao kao jedan od njih, a pritom i skroman.

Je li Čehok uistinu bio skroman reformist, koji je za Varaždin izgradio stepenice za nebo ili samo perfidan majstor promocije?

Aleluja

Činjenica je da se u vrijeme Čehokove vladavine u Varaždinu zaposlilo puno tekstilnih radnika, koji su izgubili posao u Varteksu.  Nije bilo nezaposlenih, gradile su se poslovne zone, rješavalo se pitanje odlagališta smeća, plaće su bile pristojne, energija vibrantna. 

Nakon podizanja optužnica protiv njega, 2011. godine je dao ostavku. Uskoro je u Varaždinu loše krenulo: investitori više ne hodačaste u grad, bale sa smećem zagađuju vodu, plaće su mizerne, a energija letargična.

Iz zagrebačke perspektive je promjenu nebo – zemlja u Varaždinu lako pripisati odlasku karizmatičnog gradonačelnika.

Ali što govore činjenice?

Umjesto zarade – odšteta

Čehoku se može komplimentirati do besvijesti, može biti simpatičan i „običan“, ali u povijest će ući kao čovjek zbog kojeg Varaždin danas na ulazu u Grad ima preko stotinu tisuća tona smeća. I to je činjenica.

Gradu je  2005. godine država darovala preko 800 tisuća kvadrata zemljišta za razvoj  nove poslovne zone na ulazu u grad, ali gradonačelnik je odlučio da će se na tom zemljištu, vodozaštitnom području u Brezju odlagati smeće. Premještanje ili obrađivanje smeća nije uspio riješiti. Tako i 12 godina kasnije Varaždinci žive s tonama smrdljivog  smeća u susjedstvu i bojazni da piju zatrovanu vodu. Nikakva simpatija ili duga kosa i bicikl to ne mogu promijeniti.

Ivan Čehok danas u svojoj kampanji za gradonačelnika opet najavljuje uklanjanje bala. Onih koje su tu baš zahvaljujući njemu.

Bale su blokirale planiranu izgradnju Biotehnološkog parka. Umjesto projekta vrijednog 50 milijuna eura. Grad je stranom investitoru platio 5,3 milijuna kuna odštete.

Investitori se nisu pomamili za zemljište sa zagađenom vodom i pogledom na balirano smeće. Grad je primio zemljište na poklon pod uvjetom da do 2008. godine na njemu bude razvijena poslovna zona. To znači da država u bilo kojem trenutku može uzeti zemljište natrag, čime bi grad indirektno ili direktno pretrpio štetu od najmanje 200 milijuna kuna.

Država je, fala Bogu, zasad zaboravila na neispunjeno obećanje. Ali ugovor i obaveze koje proizlaze iz njega su vrlo jasne. Zbog neispunjavanja sličnog ugovora o darovanju, grad je već ostao bez vojarne u Optujskoj. 

Meka jeftine radne snage

Da, u vrijeme Ivana Čehoka su otvorene tri poslovne zone. Došli su investitori, otvorene su tvrtke i zaposlili se radnici. I svi bi danas živjeli sretno da plaća nije manja od 3.000 kuna.

Svoju meku jeftine radne snage tu su pronašle industrije koje zapošljavanju nekvalificiranu radnu snagu i minimalno ju plaćaju.  Na zapadu – a Hrvatska se može popeti na glavu da ju EU počne tretirati kao ravnopravnu članicu – plaća od 350 eura ne bi prošla. To je cifra socijalne pomoći.

Kad mu se spomene da je u zonama plaća 40 posto manja od hrvatskog prosjeka., Čehok izvuče asa iz rukava: Solvis. Na njegovu žalost, čak niti ova tvrtka nije izuzetak ,jer prosječna plaća u Solvisu je točno toliko, 40 posto,  manja od hrvatskog prosjeka. 

Bapski razvod

U međuvremenu su se prijatelji i suradnici, župan Radimir Čačić i gradonačelnik Ivan Čehok, razišli. Razvod je bio bapski. Svadili su se oko svega i svačega i građanima priuštili žutilo uživo. I tako punih šest godina.

Varaždinci su to s mirom promatrali. Živjelo se dobro, bale se još nisu raspale pa se moglo disati bez smrada i plaća je još mogla pokriti režije, hranu, registraciju auta i kekse za psa.

Ali bila su to zlatna vremena za svjetsko gospodarstvo. I za one koji nisu imali Čehoka za gradonačelnika. Čijim ulicama nije zujao gradonačelnik na biciklu. A ipak su bili sretni. Jednostavno – svjetsko gospodarstvo je cvjetalo. S Čehokom ili bez njega. Nekako je teško povjerovati, ali vjerojatno bi čak i Habuš u to vrijeme imao pristojne rezultate.

Neoprostivo – Goran Habuš

O jednoj stvari Ivan Čehok nije razmišljao: o Varaždinu nakon Čehoka. Baš kao da će uvijek biti tu. Nije stvorio nasljednika i to mu danas jako zamjeraju. Kako je nedavno rekao Davor Patafta, “dobar gazda treba imati takve suradnike da je on u tvrtki višak.”

Čehok o tome nije razmišljao pa je gradu priskrbio Gorana Habuša. I odveo zlatni Varaždin u povijest. Taman da i ništa nije zgriješio, od toga se ne može iskupiti. Habuš je grijeh koji mu Grad ne može oprostiti. Plaće su ostale iste ali više nisu bile dovoljne za režije i hranu, a pas ima sreću ako danas uopće dobije jesti. Bilo bi možda i keksa da je Čehok mislio. Da mu nije bila mrska pomisao da će i nakon Čehoka biti Varaždina. Ego zna biti gadna stvar.

Jednom samouvjeren, uvijek takav. Evo ga na izbornoj listi za gradonačelnika. Njemu ne treba program. Istina, to i nije baš čitano štivo ali je stvar izborne kulture. Ne trebaju mu niti zamjenici s barem tri čiste o gospodarstvu.

Dosta je biti Ivan Čehok, imati dugu kosu i bicikl pa objaviti nekoliko kratkih stranica programa. Ne treba ti program kad si Ivan Čehok. Ne trebaš se truditi pokazati da ti je stalo jer će ti vjerni podanici, ostavljeni na milost i nemilost Habušu, ionako dati povjerenje. Varaždinci lutaju kao guske u magli i čekaju vidjeti dugi čuperak na vjetru i pohrliti mu ususret.

A možda i ne.

Izvor:
Foto: ARHIVA/RT