Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Janja Kovač: Na odmoru na dravskom šljunku čak i kava iz termosice ima bolji okus

Objavljeno:

- dana

Janja Kovač rođena je u Čakovcu, a odrasla u Donjoj Dubravi, gdje i danas živi. Nakon završetka Osnovne škole Donja Dubrava, školovanje nastavlja u čakovečkoj Gimnaziji, današnjoj Gimnaziji Josipa Slavenskog.

Put je potom odvodi u Zagreb na Filozofski fakultet, na kojem je magistrirala južnoslavenske jezike i književnosti te etnologiju i kulturnu antropologiju. Po završetku studija vraća se u Međimurje te je od 2015. godine zaposlena u Muzeju Međimurja Čakovec, u kojem brine o etnografskim zbirkama. Trenutno radi na projektu „Dokumentiranje nematerijalne baštine Međimurja“ i stalnom postavu Muzeja nematerijalne baštine – Riznice Međimurja.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Kreativna, vrckava, uporna.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Ljudi i njihova kreativnost i znanje. Posao kustosa obuhvaća kako brigu za materijalne predmete koje čuvamo u fundusu tako i za nematerijalni aspekt baštine – a to su ljudi. Uz ljude na terenu, tu su i ljudi u kući – moji kolege koji sa mnom nesebično dijele znanje i iskustvo. Kad imate takav posao, nije teško ustati u rano jutro i doći u ured.

Biste li htjeli da ste neku stvar ranije napravili u životu i koja je to stvar?
Hm, ne. Što sam starija, sve mi se nekako čini da požurivati stvari nije baš najbolje.

Posjetiti Iran

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Pojedinim trenucima s putovanja. Stalnom povjetarcu na Bosporu, crnom pijesku na vulkanskoj plaži na Azorima, vitrajima Sagrade Familije, ribicama (za koje ni danas ne znam što su) koje su mi ponudile nepoznate žene u vlaku od Beograda do Podgorice.

Kamo biste rado otišli, a niste još?
Popis je dugačak, ali definitivno je prva destinacija na popisu Iran.

Tko vas najbolje poznaje?
Teško pitanje na koje nemam jedinstven odgovor. Uvijek se iznenadim kako me moji najbliži čitaju, ponekad i bolje od mene same.

Kako se rješavate treme prije nekog događaja ili otvaranja izložbe?
Moram priznati da nemam tremu. Za svaki se događaj pokušavam pripremiti što bolje i to mi donosi sigurnost. Improvizacija mi isto tako nije strana, pa sve nepredvidive situacije rješavamo na licu mjesta.

Tko vam je uzor u životu?
Nemam izraziti uzor. Cijenim pojedini aspekt kod mnogih ljudi. Većinom su to nepoznati ljudi, odnosno moji bake i djedovi, roditelji, sestra, prijatelji, no i ljudi koje sam srela samo jednom.

Volite li kuhati?
Ne.

Najdraže jelo?
Jedem sve što mi netko spremi!

Kada biste mogli otići na večeru s bilo kojom osobom iz prošlosti ili sadašnjosti, tko bi to bio?
S nekim tko dobro kuha i ima zanimljive teme za razgovor.

Najdraža pjesma?
Jedna od dražih je “The Sound of Silence” Paula Simona i Arta Garfunkela.

Omiljeni glazbenik?
Nemam omiljenog glazbenika, slušam zaista raznovrsnu glazbu.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Družiti se s nasmijanim ljudima.

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Nedavno mi je jedna profesorica savjetovala da pričekam s jedim projektom, da ga razradim bolje i da onda krenem u njega. Mislim da se to može primijeniti na sve što trenutno radim!

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Posjeti zračnoj luci Pleso i njihovu kafiću – vidikovcu! Još prije no što sam krenula u školu me tamo vodila teta Ruža, pa bismo popile kakao i gledale avione kako slijeću i polijeću.

U kojem biste povijesnom razdoblju najradije htjeli živjeti?
Dolazi li putovanje kroz vrijeme u obzir? U tom slučaju, sve do Krista je primamljivo!

Što biste promijenili na sebi?
Svakog se dana mijenjam, i fizički i psihički. Na neke promjene utječem sama, dok mi se druge jednostavno dogode.

Što još niste napravili, a želite?
Voljela bih naučiti šivati, za početak.

Za što biste htjeli imati više vremena?
Za čitanje! U obiteljskoj kući imamo omanju obiteljsku knjižnicu uz koju sam odrastala. I danas mi je osjećaj doma usko vezan uz knjige uredno posložene na policama. Mnoge još čekaju da se udubim u njih…

Kako provodite slobodno vrijeme?
Volim provoditi vrijeme uz rijeku Dravu, uz koju sam odrasla. Kupanje, šetnja, trčanje, druženje s prijateljima na šljunku umjesto u kafiću. Tamo i kava ima nekako drugačiji okus, makar iz termosice!

Najdraži odjevni predmet?
Marama.

Što uvijek nosite u torbici?
Maramice!

Za što vam nije teško izdvojiti novac?
Knjige, definitivno.

Ponekad ljubomorna

Najdraži suvenir?
Fotografije. Ne samo s putovanja već i različitih svakodnevnih događaja. Podsjete me na neke trenutke koje sam možda zaboravila.

Kino ili kazalište?
Kazalište. Volim čitati drame, a onda i vidjeti njihova uprizorenja.

Koju biste knjigu još jednom rado pročitali?
“Majstora i Margaritu” Mihaila Bulgakova. Volim žanr magičnog realizma.

Što je važno za uspjeh u vezi?
Znati procijeniti kad slušati partnera, a kad ne.

Najromantičniji trenutak u životu?
Teško je odabrati jedan. Romantika po meni nije vezana samo uz ljubav prema drugoj osobi već i uz dobar osjećaj koji osjećam kad sam u dobrom društvu, na zanimljivom mjestu, kad se sama dobro osjećam. A takvih je trenutaka mnogo!

Jeste li ljubomorni?
Ponekad.

Omiljeni način opuštanja?
Volim provoditi vrijeme sama, tako da to može biti čitanje, boravak u prirodi, putovanje, bavljenje sportskim aktivnostima.

Što je za vas uspjeh u životu?
Ostati dijete zauvijek, veseliti se novom danu i ljudima!

Gdje se vidite za 10 godina?
Uopće ne znam, vidjet ćemo dotad! Planovi su tu da se mijenjaju, zar ne?

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje