Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Jasminka Bijelić Ljubić: Uvijek sam željela, ali još nisam uspjela ispeći međimursku gibanicu!

Objavljeno:

- dana

Sudjelovala je u nastanku 130 ŠAF-ovih filmova, realizirala više od 50 radionica animiranog filma za djecu i mlade u Hrvatskoj, Europi i SAD-u, radila kao animatorica i snimateljica u nekoliko profesionalnih filmova, a već tri desetljeća pomaže mladim animatorima oživjeti njihove likove i stvoriti crtiće koji su osvojili brojne nagrade na domaćim i međunarodnim revijama i festivalima animiranih filmova.

Riječ je o Jasminki Bijelić Ljubić, od 1998. godine voditeljici, a od 2014. godine i tajnici Škole animiranog filma (ŠAF) te djelatnici Centra za kulturu Čakovec.

Holivudski glamur

Sve je počelo sa stripovima, s kojima je ova svestrana Čakovčanka s varaždinskom adresom i majka dvoje djece još od malih nogu.

Nisam rob modnih trendova, kupujem ono što mi stoji i ide s karakterom

Diplomirana informatičarka i nastavnica informatike prve stripove crtala je još u osnovnoj školi iz hobija, a oduvijek ju je privlačio film i filmska umjetnost. No, tek nakon završetka varaždinske Gimnazije i FOI-ja profesionalno se počela baviti animacijom.

“Za 10 godina vidim se na relaciji Čakovec – Varaždin i obrnuto. To je moj život, sažet u 14 kilometara.”

Selektorica je retrospektivnih projekcija ŠAF-a u Hrvatskoj, Slovačkoj i SAD-u, više je godina bila asistentica u radionici animacije Škole medijske kulture, a sudjelovala je i kao predavačica na stručnim skupovima nastavnika vezanim uz medijsku kulturu u Hrvatskoj i Portugalu. Suautorica je knjige i istoimene izložbe “Stoljeće filma u Čakovcu”, a tekstove o ŠAF-u redovito objavljuje u mjesečniku „Cooltura“ te na kulturnim portalima. Zašto više voli kino od kazališta, je li romantična, prati li modne trendove i što je može izbaciti iz takta otkrila je za Male ženske razgovore.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Aktivna, znatiželjna, introvertirana.

Što je za vas uspjeh u životu?
Vjerovati u sebe.

Kad biste mogli, što biste promijenili na sebi?
Imam slonovsko pamćenje i pamtim gomilu detalja, događaja, situacija. Reducirala bih tu količinu informacija, a i voljela bih biti manje tvrdoglava.

Vaš moto u životu?
Dokle god imam volju da naučim nešto novo, živim.

Vaš uzor u životu?
Moja majka. Živjeti za druge i živjeti živote drugih, to je umjetnost.

Koji odjevni stil njegujete?
Casual odjeću za posao, najčešće hlače u kombinaciji s majicama. Volim i haljine, pa i njih ponekad “prošvercam” na sebe. Valjda je to dašak holivudskoga glamura kod nas filmaša.

Što nikad ne biste odjenuli?
Odjeću za posao u kombinaciji s tenisicama, pa bile to i traperice. Nikad se nisam navikla na baloner.

Pratite li trendove u modi?
Često kupim nešto što mi zagolica znatiželju a možda i nije trendovsko, i onda to dođe za godinu dana u modu. Zapravo, kako se trendovi vraćaju, uvijek imam nešto što se čini novo. Inače nisam rob trendova, kupujem ono što mi stoji i ide s karakterom.

Najskuplji komad odjeće u vašem ormaru je…
Jedna dizajnerska haljina Igora Dobranića. Nosim je ponekad, u posebnim prilikama. Zanimljiva je jer nosi print vjenčane fotografije Igorovih predaka otprije 70-ak godina.

Crtanje, pisanje, učenje…

Kazalište ili kino?
Kino.

Film ili sapunica?
Film.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
„Sto godina samoće“ Gabriela Garcíje Márqueza, imam je kod kuće. U njoj mi je jedna prelijepa, davna, rođendanska posveta jedne Čakovčanke Jelene. Pišu li se još uvijek takve posvete prijateljima?

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Ewanom McGregorom vjerojatno na neki fast food oblik večere, a na večeru sa svijećama s s Gregoryjem Peckom, kad bi bio živ. E, tada bih odjenula Dobranićevu haljinu i crvene cipele.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Jednom tjedno idem na tečaj španjolskog. Ako imam slobodni vikend, odem s obitelji na kakav izlet, izložbu i slično. S obzirom na to da navečer dolazim s posla, moram hobije ukomponirati u svakidašnje obveze, uglavnom kod kuće. Crtanje, pisanje, učenje… Volim te aktivnosti!

Vjerujete li u horoskop?
Vjerujem da ima nečeg u dijelu godine u kojem smo rođeni što utječe na naš karakter. Povremeno čitanje horoskopa mi je zabavno. Veselim se svake godine eri blizanaca i svibnju, mome mjesecu.

Što vas može rasplakati?
Nasilje nad bilo kojim živim bićem. Stvarno, medijsko, virtualno, verbalno, svakakvo.

Omiljena životinja?
Mačka. Ruska, plava.

Omiljeni lik iz crtića?
Zekoslav Mrkva.

Svibanj i mak

Jeste li romantični?
Jako.

Najromantičniji trenutak u životu?
Način na koji me zaprosio suprug. Na moj rođendan, u svibnju, kad sam navečer došla s posla, dočekao me stan pun latica makova, koje obožavam. Ubrati makove tog dana nije bilo lako, padala je kiša, a oni su osjetljive biljke. Iako je to bio intiman trenutak, željela sam ga podijeliti s vašim čitateljima. Htjela bih da svatko ima priliku osjetiti nešto tako lijepo u vezi.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Da.

Što prvo primijetite kod muškarca?
Ruke.

Što je najvažnije u vezi?
Međusobno poštovanje i činjenica da vezu treba njegovati, što nije lako.

Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Nasilje u vezi.

Što mislite, tko je ljubomorniji, žene ili muškarci?
Žene.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Međimursku gibanicu.

Čupavci i Rogla

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Jesti.

Omiljeno jelo?
Mahune s vrhnjem.

Omiljeni kolač?
Čupavci.

Omiljeni način opuštanja?
Glazba.

Moj idealni odmor je…
Ljetni odmor na Rogli. Planine ljeti, zelenilo, šetnje.

Svaka prava žena nikad ne smije…
Zaboraviti da je jednako vrijedna kao i muškarac.

Iz takta me može izbaciti…
Nekultura i primitivizam.

Gdje se vidite za 10 godina?
Na relaciji Čakovec – Varaždin i obrnuto. To je moj život, sažet u 14 kilometara.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje