Jasna Babić: najveća

Desetak dana prije nego nas je jučer napustila, Jasna Babić – bez sumnje najveća hrvatska istraživačka novinarka ikada – , sebi je dala u zadatak skinuti stigmu s novomarofske bolnice, kao mračne tamnice za umiranje.

– Zainteresiranim čitateljima: Ovdje sam već neko vrijeme i ništa se ružno ne događa u Novom Marofu, u sobi caruje svjetlo, a ljubazne sestre ispunjavaju želje. Danas su poništena sva loša mišljenja o ovoj bolnici, o stereotipima da ne zborimo, to su fake news. Uz pozdrav s ploče istaknute na zgradi bolnice u parku Erdödy: “iz smrti za slobodu, sloboda uvek niče” – napisala je na svom Facebook profilu 12. listopada. 

Jasnu u Marof nije nitko poslao, sama je odlučila doći malo osnažiti bolešću shrvani organizam. Osim ponovnog uspostavljanja kakve – takve sposobnosti za samostalno funkcioniranje nakon lošeg liječenja u zagrebačkoj bolnici, cilj joj je bio dobiti finu motoriku u desnoj ruci, kako bi mogla raditi ono što najviše voli i čime se bavila cijeloga života – pisati. 

Sunce, ljepota i pisanje

Nije da nije došla sa skepsom.

– Nisam imala pojma što me čeka, ali baš i nije bilo bolnice u Hrvatskoj koja bi me primila pa sam bila sretna kad su mi rekla da ipak postoji mjesto gdje se mogu dovesti malo u red – ispričala je prije dva tjedna u svojoj sobi na odjelu palijative u marofskoj Specijalnoj bolnici za kronične bolesti.

Uskoro je na svom Facebook profilu počela objavljivati postove i fotografije iz Bolnice i crtice iz povijesti Dvorca,  a bilo joj je žao što iz etičkih razloga nije objavljivala fotografije zaposlenika, jer je rekla da tako mažena i pažena nije „valjda nikad bila“. 

U dvokrevetnoj sobi okupanoj sunčevim zrakama, smijala se plazmi na zidu „kakvu nemam niti doma“ i voljela je s mnogobrojnim prijateljima koji su svakodnevno dolazili, sjediti u parku Dvorca Erdödy.

– Pogledaj ljepotu. O tome treba pisati – govorila je.

“Oni su svi tako dobri. Pogledaj koliko se trude moje cure” 

Njezin istraživački duh kopkalo je zašto je „ovo predivno mjesto“ ozloglašeno, sa zanimanjem je čitala knjigu o Bolnici, koju je dobila na dar od socijalne radnice Miljenke Šimec, žene koja se cijelog života zdušno bori za pravo na dostojanstvo najteže oboljelih. Njih su se dvije brzo „našle“ – dvije tvrdoglavo borbene osobe koje će i glavom kroz zid ako treba za pravdu.

Ali u Bolnici niti nije bilo osobe na koju bi se Jasna požalila.

– Oni su svi tako dobri. Pogledaj koliko se trude moje cure – govorila je tonom, koji glavni akteri njezinih tekstova ne mogu zamisliti.

Njeno zanimanje za Bolnicu bilo je jednako kao i zanimanje za sve na što se fokusirala, s jednom razlikom: ovdje je vidjela samo dobro dok je u svojim pričama razotkrivala najveće kriminalce, ratne zločince, pohlepne poslijeratne tajkune. Za to je ove godine u svibnju nagrađena Nagradom za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva. Nagrada joj ne bi bila draga da ju dodjeljuju komisije, povjerenstva, stručni sudovi…. čije odluke je nerijetko osporavala. Ovu su joj nagradu dodijelile  njezine kolege.

Jasna Babić je postigla u Hrvatskoj gotovo nemoguće: voljeli ju ili mrzili, svi su ju poštivali kao novinarsku veličinu.

I velikog čovjeka. Svo osoblje u Marofu – liječnice, sestre, fizioterapeuti, čistačice…- za nju je bilo jednako, ako su bili dobri ljudi. A iz Marofa je otišla bez ijedne riječi zamjerke na bilo koga i bilo što.

– Jel’ ti znaš zašto je Bolnica ozloglašena? Ne? E, pa onda istraži i piši o tome. To datira iz povijesnih zgoda  – rekla mi je Jasna Babić. U četiri godine našeg zajedničkog rada u Nacionalu nikad nije pogriješila s dobrom temom. Pa kad najbolja hrvatska novinarka  kaže da je Bolnica u Marofu „sjajno mjesto“ za dobru temu, o tome se ne premišlja.  

Priča slijedi uskoro. 

 

 

 

Izvor:
Foto: Facebook