DONOSIMO
Prvi posao upisan u radnu knjižicu muzikologinje i diplomatkinje Zdenke Weber je recepcionerka hotela Peharček u Njivicama na Krku. Lani u srpnju je u mirovinu otišla kao opunomoćena ministrica za kulturu pri hrvatskom Veleposlanstvu u Beču.
U međuvremenu je stigla ostvariti bogatu karijeru doma i u inozemstvu. I uvijek je, čini se, znala što želi.
Kultura i Hrvatska
U njezinom radnom vijeku nije bilo previše lutanja ili traženja. Kad je vjerovala da bi nešto dobro odradila, potrudila se to i napraviti. Tako je bila prva asistentica ravnatelja Deutsche Oper Berlin, radila u hrvatskim asocijacijama u Njemačkoj, zaposlila se u Odjelu za kulturu Ministarstva vanjskih poslova i bila ministrica za kulturu u Veleposlanstvu u Beču. Studijski i radno je boravila u Parizu, Tokiju i Berlinu, a Francuska ju je odlikovala vitezicom umjetnosti i kulture. U međuvremenu je Zdenka Weber stigla napisati i nekoliko knjiga te objaviti na stotine publicističkih tekstova. – Valjda sam hiperaktivna – smije se.
Zdenka Weber je imala zanimljiv život. Nije tu bilo dramatike, naglih obrata ili nepredvidivih situacija. Ali nije to bio niti klasičan život prosječne Hrvatice. Točku na i svoga službenoga radnog vijeka stavila je na “Srijedi u Muzeju” predavanjem pod nazivom Moj život govori mnoge jezike. Kako je pisalo u najavi događanja, program je zamišljen kao svojevrsna šetnja svijetom.
Ako Zdenka Weber nešto voli, to su kultura i Hrvatska. Imala je sreću, pa je to dvoje uspjela spojiti u svom poslovnom životu. – Znate ono kad se kaže da je nevjerojatna sreća kad ti netko plaća da radiš ono za što bi i sam platio? E, tako je sa mnom. Imala sam privilegij biti na mjestima na koja bih platila da odem, a još su mi to i plaćali – govori.
S miksom zagorskih i slavonskih gena, ona je iz Varaždina otišla u Zagreb kako bi se u prvoj generaciji upisala na studij muzikologije. I majka Anđela je bila talentirana za glazbu, ali u njezino vrijeme se još smatralo da su kazališta i operne kuće samo za žene lakog morala, pa je operetne arije, koje je jako voljela, pjevala dok je radila po kući. – Na teatar i kazalište se gledalo kao na javne kuće. Djevojka iz građanske obitelji nije imala što tamo tražiti – govori Zdenka Weber. Tako je ona bila prva iz muzikalne obitelji koja je svoj talent nadogradila i formalnim glazbenim obrazovanjem. Paralelno s maturom u Gimnaziji, maturirala je i klavir u varaždinskoj Glazbenoj školi.
Nakon studija Muzikologije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i Germanistike i Anglistike na Filozofskom fakultetu 1975. godine, ostala je raditi na Akademiji.
Ni godinu dana poslije je Zdenka Weber otišla na specijalizaciju u Beč, da bi 1978. godine dobila stipendiju francuske Vlade za doktorat na pariškoj Sorboni. – Tema doktorata je bila Prijem glazbe Claudea Debussyja u Hrvatskoj. Taj je rad deset godina poslije tiskan kao njezina prva knjiga – Impresionizam u Hrvatskoj. – Mislim da sam prvi student koji je na Sorboni branio hrvatsku tema. Kad sam došla na referadu u upis i rekla temu, zaposlenica me pitala što je to Hrvatska? Nisu imali pojma – prisjeća se. Vratila se doma i na Akademiji preuzela katedru Povijest glazbe, poslali su je u Osijek i početkom devedesetih je otišla u Berlin na odmor, gdje je prije odradila i dvije tromjesečne stipendije.
Deutche Oper Berlin
– Čula sam da generalni muzički direktor Deutsche Oper traži referenta. Informativno sam se predstavila samo zato da vidim kakve su mi šanse na međunarodnom tržištu. Dobila sam posao – govori Zdenka Weber kako je došla na dva tjedna u Berlin i ostala deset godina. – Puno sam putovala. U životu najviše volim gledanje i slušanje koncerata. Verdijev Krabuljin ples sam gledala sedam puta, Wagnerov Ring, čije sve četiri predstave traju 19 sati, sam gledala četiri puta… – prisjeća se Zdenka Weber tih, kako veli, baš lijepih vremena. Kad je 1996. godine maestro odlazio, prema njemačkom je običaju odlazio i njegov prvi asistent.
S obzirom na to da je cijelo vrijeme surađivala s hrvatskim asocijacijama u Njemačkoj, konzuli su joj sad davali sve više posla i prevodila je za Konzulat. Organizirala je i razne koncerte, između kojih i koncert Zbora hrvatskih liječnika s Berlinskim simfonijskim orkestrom, koji je gledalo oko 1,5 tisuća ljudi. Tadašnji generalni konzul ju je vodio uokolo i predstavljao kao hrvatskoga kulturnog atašea. – Govorila sam pa ja nisam ataše, on je rekao ako nisi, budeš – smije se. Predviđanje konzula Marina Mihanovića se obistinilo. Odlaskom maestra 1997. godine položila je potrebne ispite na Ministarstvu vanjskih poslova i ostala 4 godine na mandatu u Berlinu, kao savjetnica za kulturu. Po povratku u Zagreb radila je u središtu Ministarstva na Zrinjevcu. – S kulturnim programima smo opsluživali sva hrvatska diplomatska predstavništva u svijetu, a bilo ih je 70. Zvali su nas cure iz kulture – smije se.
Kad rezimira, veli da je za vrijeme mandata u Beču najbolje vidjela što znači biti kulturan narod. – Vozim se u tramvaju, a iza mene tri dečeca razgovaraju o Bethovenovim simfonijama, svake večeri je u tri operne kuće svih 3.500 mjesta rasprodano, svi moji susjedi u šesterokatnici su imali pretplate na neki od teatara. To nije samo stvar kulture nego odgoja i obrazovanja. U Austriji je kultura dohodovna ekonomija, a kod nas rashodovna. Samo se priča da kultura košta. Treba mijenjati svijest – kaže i zaključuje: – U Hrvatskoj u svemu, pa tako i u kulturi, kritično nedostaje entuzijazam i fali optimizam.
Kadroviranje i nepotizam ubijaju hrvatsku kulturu
Izvor:
Foto: Andreja Krobot