Marko Hrastić, Jura Šincek i Josipa Papec predškolski su odgojitelji i odgojiteljica, zaposleni u Dječjem vrtiću Varaždin u sklopu kojeg djeluje osam objekata. Marko u vrtiću radi 9, Jura 17, a Josipa 12 godina te od jeseni 2022. godine provode program sportskih aktivnosti za djecu DV-a Varaždin stariju od četiri godine.

Njih troje je završilo dodatni kineziološki program na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, uz predavanja i vježbe izvanrednih profesora s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, te su osposobljeni za obavljanje poslova voditelja/ice posebnih programa kinezioloških aktivnosti u predškolskom odgoju i obrazovanju. Imaju višegodišnje iskustvo iz područja sportskih aktivnosti te se i sami profesionalno i rekreativno bave sportom.

Odgojitelji su nam ispričali više o samom sportskom programu, kako je on prihvaćen kod djece te koje su njegove dobrobiti, ali i općenito o odgojiteljskom pozivu.

Dobrobiti sportskog programa

– Razgovarali smo o tome kako osam objekata gradskih vrtića nemaju ništa takvo ponuđeno izvan radnog vremena. Ono što imamo unutar redovnih aktivnosti nije dovoljno, a neki objekti nemaju ni dvoranu. Počeli smo s tim programom najesen i jako smo zadovoljni, a i djeca te roditelji. Drukčije se osjećaju kada dođu u dvoranu, imaju posebne patike pa se sami obuvaju, tada su ponosni. Imaju dres, donesu si svoju bočicu s vodom i osjećaju se važnije. Mislimo da je to jako važno za razvoj djece, time usvajaju i kulturu dvorane, ponašanja, paze jedni na druge te ih kasnije većina počne nešto trenirati – rekao nam je Jura Šincek koji trenutno radi u objektu Biškupec.

Treninzi se održavaju dva puta tjedno, ponedjeljkom i srijedom, u trajanju od 45 minuta u dvorani u objektu Trakošćanska u Graberju.

– Ako sad usvoje ljubav prema treniranju, onda će to njegovati. Ali važan je i utjecaj od kuće. Ako roditelji ništa fizički ne rade i ne potiču djecu, ne može se od djece očekivati da će sami nešto rekreativno htjeti raditi i da će s guštom ići na trening. Važno je da i roditelji s djecom idu prošetati, uzmu loptu i pokažu interes. To je ujedno učenje odgovornosti prema sebi i drugima – dodao je Hrastić koji je trenutno zaposlen u objektu Aleja.

Josipa Papec ističe da je pravi užitak vidjeti kada djeca drugi dan dođu u vrtić, pokazuju vježbe koje su naučila i pitaju za trening.

– U tim godinama se razvijaju svi mišići pa je dobro da su treninzi i vježbe bazni, a ne neki sport koji izolira određenu grupu mišića. Osim toga, od jednog sporta u tako maloj dobi brzo može doći zasićenje. Trenutno je zbog gripe i drugih sezonskih bolesti manje djece u programu, no to je tako uvijek tijekom zime, a inače je odaziv jako dobar. Baš su se dobro prilagodili i vesela smo ekipa – navodi Papec, zaposlena u objektu Koprivnička.

Sportski program trenutno pohađa 35 do 40 djece, raspoređene u dvije grupe, a na treningu je uvijek dvoje voditelja. Bazične vježbe koje rade uključuju prirodne kretnje te atletiku i gimnastiku.

– Svaki sat nam je drugačiji, a ako imaju posebne želje, da bi, recimo, igrali graničar, onda im nekad pustimo da igraju graničar. Sad treniraju već tri i pol mjeseca i vidi se veliki napredak. Primjerice, opće pripremne vježbe bi oni sad već mogli sami raditi, bez da ih se vodi. Kad se trči, nema više sudaranja, sve znaju – rekli su odgojitelji i dodali da će na proljeće imati treninge i vani, na vrtićkom igralištu, te da su predviđene šetnje na Stari grad i druge lokacije. Ako se poveća interes i pokaže potreba, otvorit će još jednu grupu.

Malo muškaraca

Odgojitelje smo upitali kako su se uopće odlučili za to zanimanje s obzirom na to da je prava rijetkost u dječjim vrtićima naići na muške odgojitelje. Uglavnom se žene odlučuju za to zanimanje, a u Dječjem vrtiću Varaždin je, uz Marka i Juru, zaposlen kao odgojitelj još jedan muškarac pa su tako ukupno trojica, dok žena ima, kako kažu, oko 100.

– Nikada nisam razmišljao zašto sam se odlučio za to. Kada sam upisivao predškolski, bili smo četvorica prijatelja na upisu, no jedino sam ja ostao. Nisam previše razmišljao o tome, no znao sam da imam osjećaj za djecu i da želim s njima raditi. Kada sam bio mlađi, mislio sam da ću raditi u školi i na kraju sam završio u predškolskom odgoju. Velika je odgovornost raditi sa živim bićima, tako malim, svaki dan se može dogoditi neka nezgoda. Potrebne su i dobre komunikacijske vještine za razgovor s roditeljima, oni mogu biti osjetljivi jer djeca su njihovo najveće bogatstvo – rekao nam je Marko Hrastić koji se među drugim odgojiteljima još ističe po tome što na tijelu ima mnogo tetovaža, no, kako kaže, zbog toga nikada nije imao problema.

– Zbog mojih tetovaža nije bio ni jedan upit ili pritužba, ni od ravnateljice, ni od roditelja. Klincima je to u redu, oni vide, pitaju: “Kaj to imaš?”, oni su iskreni i direktni, a ponekad postave takvo pitanje da uopće ne znaš što bi im odgovorio. Kažu što misle i nemaju predrasuda. Predrasude jedino mogu imati roditelji ili drugi odrasli. Mislim da sam u ovoj maloj sredini porušio nekako te granice. Ne vole svi to, ali zasad nije bilo nikakvih problema – dodao je Hrastić.

Nakon gimnazije lutao je i Jura Šincek te, kako kaže, nije znao što će dalje. Odlučio se za Učiteljski fakultet, završio, odradio praksu i ostao u vrtiću, a to mu se naposljetku i svidjelo.

– Što više radiš, manje znaš jer stalno učiš nešto novo. Novi ljudi imaju nove metode rada, a ti pokušavaš pronaći svoj stil, no stalno se moraš prilagođavati. Važan je dogovor i koordinacija između odgojitelja jer djeca točno znaju koga mogu “preveslati” pa to pokušavaju i s drugima. Ponekad nešto planiraš, pripremaš, ali onda se dogodi neka situacija i sve ode u drugom smjeru, nastaviš raditi po njihovom interesu jer će ih duže “držati” njihov interes, nego naš. Mi ustvari ne radimo, mi se igramo, tako oni kažu. Znali su nas pitati idemo li poslije našeg druženja na posao. A najbolja je stvar kada sretnete dijete koje ste imali od jaslica i sada krene na faks. To je dobro jer to znači da sad konačno možemo na piće – govori Šincek uz smijeh i nastavlja: – Ponekad ih teže prepoznajemo jer se jako promijene, pogotovo dečki s bradama i brkovima. I kada te vani nakon toliko godina lijepo pozdrave, to znači da si dobro obavio posao i onda si zadovoljan – istaknuo je Šincek.

S druge strane, Josipa Papec je već odmalena znala što želi biti po zanimanju kada odraste.

– U mojem prvom školskom sastavku na temu “Što želiš biti kad odrasteš” je odgovor bio – teta u vrtiću. To je poziv, meni je to ostvarenje sna. Svaki dan imaš nove izazove i to je super, svaki dan učiš nešto novo i od djece dobiješ sve. Meni je najteže kada vidiš dijete i njegovu tugu, a ne znaš zašto. Kasnije kad se otvori, kada riješite problem, onda je lakše. Različiti su, neki su otvoreniji, neki više zatvoreni, tko zna kakve probleme nose u glavi. To nije posao koji pospremiš u ladicu nakon radnog vremena, mi s tim poslom idemo doma – rekla je Papec i dodala da je odgojiteljski poziv podcijenjen.

Podcijenjen poziv

– Kada muškarac ide za učitelja ili profesora, to je u redu, ali kada ide za odgojitelja, to je čudno. Podcijenjene su same odgojiteljice, a odgojitelji još i više. A daješ sebe djeci – ističe Josipa, a s njome su se složili i naši muški sugovornici.

– Muškarcima je taj faks uglavnom rezerva. I dalje ima predrasuda kod ljudi, govore za muške odgojitelje da su “tete” u vrtiću. To je posprdno, podcjenjivački. Svatko bira, a najčešće očevi pitaju kako to da sam se odlučio za ovaj posao. Mogao bih ja pitati – a kako ste se vi odlučili biti otac? Zašto bi bilo čudno da muškarac odgaja djecu u vrtiću? Nema baš puno ni učitelja, pogotovo razredne nastave, dok profesora već ima više – navodi Šincek.

Hrastić dodaje da je taj balans muškaraca i žena u vrtiću ustvari jako dobar.

– Vidim razliku između odgojitelja i odgojiteljica. Recimo, meni je jako važna fizička aktivnost i u tome sam dobar, a nekome je možda važniji likovni ili glazbeni. Nekome ide bolje nešto drugo i nadopunjujemo se. Dobar je i balans muških i ženskih emocija, a s druge strane, to je dokaz da svi mogu sve i da ne postoje muški i ženski poslovi – govori Marko.

Za djecu se, kažu, itekako emocionalno vežu i svaki rastanak je tužan. Kada radiš s djecom od jaslica do odlaska u školu, bude ti žao, ističu.

– Petu godinu imam sad, najesen odlaze u školu i već sad mi je žao. Poznajemo svako dijete u vrtiću, a pogotovo onu djecu koja su u mojoj grupi godinama. Tek je veljača, ali znam da će to brzo proći, vežeš se za mališane. A i roditelji su već svjesni da je uskoro gotovo i polako se opraštamo – zaključio je Marko Hrastić.