POU

Julian Barnes, Osjećaj kraja, prev. Borivoj Radaković, VBZ, Zagreb, listopad 2013.

Naravno da je objava novog romana Juliana Barnesa hvalevrijedan potez VBZ-a, jer je „Osjećaj kraja“ 2011. godine dobio Bookerovu nagradu, koja kotira gotovo tik do Nobelove, a takve knjige moramo imati u hrvatskom prijevodu (u ovom slučaju – u standardno odličnom prijevodu Borivoja Radakovića). Dobar je to roman, iako ne znam kako će mu vrijeme suditi, ali ima jedan problem: očekivali smo ipak malo – više. A kako i ne bismo očekivali više od romana koji je dobio Bookera i koji slave i hvale kritičari po svijetu i u nas, uspoređujući Barnesov stil s onime Henryja Jamesa?

Supernova

Iako Barnes piše vrlo lijepo, ja tu usporedbu uopće ne mogu razumjeti. „Osjećaj kraja“ je većim dijelom suptilna i sjetna ispovijest jednoga suvremenog Filipa Latinovicza, ispričana baš onako, engleski otmjeno, da u ulozi glavnog lika Tonyja Webstera odmah zamišljate malo postaranog Colina Firtha. Ništa, dakle, osobito novo, a i pitanje je koliko se prosječni intelektualac koji će ovo čitati moći poistovjetiti s egzistencijalističkim (ne i egzistencijalnim) problemima ocvaloga britanskog profesora: čini se da smo u toj sferi već imali znatno životnije (anti)junake.

Problem Barnesovog romana intenzivira se kako mu se približava rasplet – a taj rasplet nije nimalo suptilan ni sjetan, nego se doima upravo nakalemljenim i skoro pa suludim. Procijenite sami. I tu ću zastati, jer prestrog stav prema tako općepriznatom djelu nužno izlaže kritičara, u najmanju ruku, donkihotovskoj poziciji. Ali ne radi se ovdje o kritičaru, nego o Barnesovom romanu, stoga zaključujem: ovaj roman svakako vrijedi pročitati – ali to su vam, ionako, već svi drugi rekli.

Izvor:
Foto:

Komentari

Komentara