SUSRET Dva ratna druga

Anton Jurinec i Čedomil Cesarec, čelni ljudi dvaju susjednih gradova – Čakovca i Varaždina – našli su se nakon demokratskih izbora u velikom problemu, jer već u srpnju 1990. se “šuškalo” da do neovisnosti Hrvatske neće doći bez rata.

Ultimatum JNA

No, zahvaljujući jedinstvu hrvatskih branitelja i građana iz dviju najsjevernijih županija, u kombinaciji s njihovom odlučnošću da s najbližim suradnicima na vrijeme počnu pripreme za obranu od bivše JNA, njezine postrojbe su rujna 1991. položile oružje i zauvijek nestale iz našega kraja.

– Odmah po dolasku posljednjeg generala varaždinskog korpusa JNA Vlade Trifunovića i Berislava Popova, komandanta vojarne Kalnički partizani, “ratnom gradonačelniku“ Stjepanu Adaniću i meni predali su ultimatum s popisom zahtjeva beogradskog generalštaba. Nije nam padalo na pamet da raspravljamo, jer je bilo jasno da će nas slistiti ako ih ne poslušamo – prisjeća se danas Čedomil Cesarec vremena kada je kao predsjednik Izvršnog vijeća (IV) Skupštine Općine Varaždin morao pregovarati s oficirima “Narodne armije“ spremnima da Varaždin sravne sa zemljom i pobiju sve koji ih ne misle slušati.

Njegovu sudbinu u predvečerje rata dijelio je i Antun Jurinec, bivši predsjednik IV Skupštine Općine Čakovec. Naši sugovornici otkrili su nam da su se upoznali još 80-tih godina prošlog stoljeća. Obojica su već tada bila uspješni direktori tvrtki, za razliku od današnjih političara, koji u izvršnoj vlasti obnašaju dužnosti bez ikakvog iskustva u privredi. A baš sva njihova znanja i stečene vještine bila su na velikoj kušnji kada su se u kolovozu 1990. u Hrvatskom saboru sastali svi predsjednici izvršnih vijeća.

– Tu smo prvi put između ostalih uživo s govornice čuli pobunjeničke srpske političare – imenjake Milana Martića i doktora Babića. Njihova retorika je bila ratnohuškačka i tu mi je bilo jasno da nemamo što čekati s pripremom za rat. Ubrzo nakon ovog sastanka, u rujnu je počela i “balvan revolucija“ – ističe Cesarec ,na kojeg se nadovezao Jurinec rekavši da su ubrzo uslijedile prve obrambene pripreme za oslobađanje sjeverozapadne Hrvatske.

Nadmudrili špijune

– Osnovana je Koordinacija Čakovec, Varaždin, Ludbreg, Novi Marof i Ivanec, koja je obuhvatila područje bivše Zajednice općina Varaždin. Baš je ratna 1991. godina najbolji pokazatelj da današnja razdvojenost Čakovca i Varaždina sa svođenjem u lokalne okvire nema smisla. Organizaciju obrane od JNA pripremile su bivše općinske službe kojima je rukovodila legalno izabrana hrvatska vlast. Uspjeli smo jer je ona odlično funkcionirala u Čakovcu i Varaždinu, a obojica smo znala za svaki potez koji povučemo – ustvrdio je Jurinec.

Da smo izgubili bitku, petokolonaši, među kojima je bilo kosovaca, bez milosti bi nas poubijali

Dodao je da članovima Kriznog stožera peta kolona nije predstavljala preveliki problem jer su joj uglavnom pripadali kalkulanti.
– Riječ je o osobama koje su čekale ishod rata kako bi se priklonile pobjednicima. No, da smo izgubili bitku za vojarne, takvi bi nas bez milosti poubijali. U Međimurju smo dobro znali o kojim je ljudima riječ i vješto smo ih obmanjivali lažnim podacima. Čak smo lokalne špijune, suradnike Kontraobavještajne službe nekadašnje JNA, uvjerili da je Hrvatska nabavila ruske dalekometne rakete S-300! Nažalost, s pritajenim pripadnicima pete kolone nitko se nije obračunao nakon Domovinskog rata i oni su se uspješno uvukli u sve ključne sfere društva. Ima ih posvuda, poglavito u tzv. nevladinim udrugama, i vješto se koriste krinkom liberala. Zbog toga smatram da bismo danas pet puta teže ostvarili pobjedu ravnoj onoj iz 1991. – rezolutan je Jurinec, koji nam je otkrio još neka svoja razmišljanja o prohujalim danima rata.

– Zanimljivo je da kada biste danas pitali Međimurce ili Varaždince tko je najzaslužniji za blistavu pobjedu 1991., i jedni i drugi bi vam sigurno rekli isto – mi smo! To ne čudi, jer jedan Ludbreg, koji je bio sporedan tijekom ratnih zbivanja, ima monografiju u kojoj autor piše o velikom značaju grada u oslobađanju SZ Hrvatske. I hvala Bogu, neka svi imaju takav stav za svoje područje, ali da nije bilo zajedništva i vrhunske koordinacije na terenu, teško da bi uspjeh bio takav kakav je.

“Samo neuki danas pokušavaju relativizirati okolnosti tog vremena otprije 26 godina, kada je u Hrvatskoj trebao, između ostaloga, biti izvršen državni udar. Ključno je da usprkos svim rizicima u Čakovcu i Varaždinu nismo stavili glave u pijesak, već smo u izvršnim vijećima dobro procijenili razvoj situacije. Vijećnici su sve svoje zadaće obavljali bespogovorno, a vojni dio priprema odlično su u Varaždinu odradili iskusni profesionalci u policiji i Teritorijalnoj obrani.”
Čedomil Cesarec

Na vrijeme smo počeli pripreme, skoro godinu dana prije početka opkoljavanja kasarni i drugih vojnih objekata. U Međimurju smo imali sreću zbog nacionalnog sastava stanovništva te smo mogli brzo ustrojiti već organiziranu Teritorijalnu obranu iz bivšeg sustava i upotrijebiti njezino ljudstvo – kazao je Jurinec.
Tu je još bila i policija, iz čijeg je sastava svega sedmero pripadnika odbilo staviti hrvatski grb na odoru.

“Domovinski rat nije stvar nekakvog ustaštva”
Nakon međimurskih i varaždinskih dana rata formirane su braniteljske postrojbe koje su upućene na druga područja pod neprijateljskom okupacijom. No, i prije tih dana značajan broj branitelja iz Međimurja uključuje se u Zbor narodne garde, a velik broj policajaca i specijalnih policajaca iznio je teške dane u obrani Vukovara i drugih područja.

– Neki su od njih položili život za oslobođenje Hrvatske, neki su ostali invalidi ili se nose s teškim psihičkim posljedicama, a mnogi pripadnici ponosnih pobjedničkih postrojbi danas žive lutajući ulicama na marginama društva. Jesmo li nakon smrti čelnog čovjeka u stvaranju samostalne Hrvatske i vrhovnog zapovjednika pobjedničke vojske dr. Franje Tuđmana imali ponovno povijesnu nesreću da smo na njegovom mjestu 15 godina imali pogrešne ljude? – pita se Jurinec.
S ideološki podijeljenom Hrvatskom, u kojoj se energija gubi na sporenje oko svega i svačega, ne miri se ni Čedomil Cesarec.

– Sve je to nečiji program kojem je cilj da Domovinski rat postane stvar nekakvog ustaštva, iako s njim nema ama baš nikakve veze. Među nama nije bilo ustaša, a ako netko sumnja, neka mi pronađe primjer rata u kojem je odjednom zarobljeno više od 1200 neprijateljskih vojnika, a potom nahranjeno i obučeno. Našim zarobljenicima dali smo i novac te im još osigurali prijevoz kućama! Ni dlaka s glave im nije otpala, a zaboravlja se da je o njihovoj sudbini snimljen dokumentarni film iz kojeg proizlazi da se sa njima daleko bolje postupalo u “zloglasnom” Varaždinu nego u Srbiji.

Pogledamo li unatrag, razvidno je da se hrvatskim braniteljima godinama skoro planski nastojalo imputirati da su koljači i divljaci. Mnogi su i procesuirani, a hrvatska vlast ništa nije poduzimala da se pravdi privedu zločinci iz redova agresora – ističe Cesarec.
Dodao je da se već 1991. godine vidjelo kako su se u vladajuću stranku uvukli ljudi kojima nije odgovaralo da su gradovi Varaždin i Čakovec uspjeli napraviti ono što cijela Hrvatska nije.

– Tek nakon što je kod nas ostvarena prekretnica u Domovinskom ratu, iz svojih rupa su mogli proviriti mnogi dobro sakriveni “miševi“. Bilo je takvih dosta i u Zagrebu, onih koji su morali priznati da na sjeveru Hrvatske ima razboritih i sposobnih ljudi. Nažalost, za nagradu su neke od potonjih pokušali čak uz pomoć smicalica maknuti iz društvenog života – rekao je Cesarec.

Zajedništvo

– U Međimurju smo na suprotnoj strani imali inženjerijsku postrojbu bivše JNA i karaule. Nakon što smo im tajnim pregovorima i pritiscima omekšali zapovjednike, sve njih bilo je objektivno lakše pobijediti nego silnu Jugovojsku u Varaždinu. Najvažnije je da smo u Čakovcu osigurali oružje i streljivo koje je bilo potrebno Varaždinu. Njega smo uglavnom kamionima prebacivali u noći 17. na 18, rujna 1991. godine. Riječ je o više od 800 automatskih i poluautomatskih pušaka – zaključio je Jurinec.

Izvor:
Foto: