Politolog Darko Petričić

Jedni ga zovu političkim diletantom željnim medijske pozornosti, a drugi politologom koji se nikome ne libi zamjeriti. I koji ne odustaje od onoga što je naumio. Petričić je, sudeći prema trilogiji njegovih knjiga, uporan u onome u čemu je većina odustala – razotkrivanju malverzacija u pretvorbi i privatizaciji. Ne samo da su odustali, već su te pojmove „pospremili“ u rječnike devedesetih. I žele da ondje i ostanu, pa ignoriraju Petričićeve knjige. Bez obzira na političku opciju.

O Petričiću će se često čuti da u svemu vidi “teoriju zavjere”, dok će on reći da je riječ o teoriji činjenica.

Teorija zavjere ili teorija činjenica? Ovisi o kreatoru i sudionicima. Kako kome paše. Likovi Petričićevih knjiga iz svojih će se menadžerskih fotelja prikloniti teoriji zavjere dok zdravoseljačka logika nalaže vjerovati u teoriju činjenica.

Darko Petričić mršav je muškarac koji dječački izgled na fotografijama pokušava “uozbiljiti” mrkim izrazom. Dok priča, politolog Petričić odaje sasvim drukčiji dojam – vrlo je usredotočen i ma koliko ga puta prekinuli, posluša vas, ali nastavlja gdje je stao.

Nedavno je izašla njegova druga, a za koji mjesec se očekuje i treća knjiga iz trilogije. O knjizi koja još nije gotova Petričić ne želi govoriti. Reći će samo da u njoj razotkriva “prave gospodare Hrvatske”. Također je analizirao stanje u hrvatskoj politici, poznato u svjetskoj političkoj teoriji – zove se anokracija. Radi se o rotaciji političkih stranaka na vlasti bez stvarnih promjena u društvu. Dolazi do smjene opozicija – pozicija.

Uloga SDP-a u pljački Hrvatske kroz pretvorbu je velika Dok su se radile najveće pretvorbene pljačke, bili su izrazito pasivni

Ovo me malo podsjeća na Orwelovog „Velikog brata“? Teorije zavjere… nadgledanja svakog koraka…
Mi koji pratimo zavjere ne govorimo o teorijama, nego o činjenicama zavjere. Jer, na kraju krajeva, teorije kojima se oficijelna politika ruga, izlaze kad-tad na vidjelo i pokazuju se istinitima. Od uzroka nekakvih sukoba, pa do napada na blizance, rata u Iraku ili… uvijek na kraju ispadne da je više istine bilo u napisima nezavisnih medija nego u službenim priopćenjima državnih službenika i njihovih glasnogovornika. Velika je zabluda kod novinara što misle da kad objave neku aferu ili skandal misle da je to dovoljno da državne institucije pohitaju pokrenuti postupak po tom pitanju.

Takve ljude obično pokušavaju ismijati… Pa i za vas vele: „Ah, ma Petričić“.
Postoje određene metode kako neutralizirati negativne članke. Napadnu novine ili medij koji to objavi deklarirajući ga kao petoparački, žuti tisak. Ili diskreditiraju autora. Sasvim je svejedno gdje je neka vijest objavljena – bitno da je istinita. Međutim, bez velikog stimulansa i pritiska, USKOK neće napraviti ništa.
Malo se objavi ovdje, malo ondje… ljudi zaborave. Zato sam sve objedinio u knjizi. Ako danas-sutra nekoga bude zanimalo, može pronaći unutra sve aktere kriminala u pretvorbi. Koji nisu bili sankcionirani.. Jednostavno – namjera mi je bila da najveća pljačka hrvatske države ne završi u zaboravu.

Iskreno, ne znam koliko je vaša namjera uspješna…
Radi se na tome da se to gurne pod tepih i gotovo.

Danas, primjerice, pretvorbu rijetko tko uopće spominje.
Pretvorba je izuzetno zahvalna tema pred izbore. Jer ona je producirala ovo današnje stanje s gotovo pola milijuna nezaposlenih. Firme su ugašene, ljudi na cesti. Političari, kad se god spremaju izbori, pokreću pitanje pretvorbe. SDP je 2000. godine dobio izbore zahvaljujući obećanju da će donijeti zakon o reviziji. Na zadnjim izborima opet isto – rečeno je da pretvorbu treba proglasiti ratnim zločinom, da nema zastare… Prije godinu dana donjet je Zakon o nezastarijevanju, međutim, po pitanju revizije apsolutno se ništa nije napravilo.

Je li moguće uopće sada, nakon toliko vremena, uopće išta postići? Glavni akteri su ili u bijegu ili preprodali poduzeća, neke firme su propale. Kako je sada moguća revizija?
Moguća je – jednostavno, ne može se promijeniti trenutno vlasništvo, ali može se oduzeti protuzakonito stečena imovina. Ljudi koji su prodali, prodali su imovinu koja im nije pripadala. Dakle, njima treba oduzeti imovinu. Ono što se može poništiti – poništiti. Oduzeti – oduzeti. A, ono što se ne može, treba vratiti u društveno ili državno vlasništvo. Država je napravila veliku grešku. Prodavala je društveno vlasništvo koje nije njezino. Pretvorba je od početka do kraja bila protuzakonita i protupravna.

Pretvorba – zahvalna tema pred izbore

Fond je, koliko se prisjećamo, prvo tvrdio da tomu nije tako da bi potom bile podignute tisuće tužbi protiv nezakonite pretvorbe ovog ili onog poduzeća…
Bila su samo dva modela. Prvi model je bila podjela firmi koje su trebale u pretvorbu po političkom ključu. Tu je HDZ a firmama nagrađivao svoje simpatizere, one koji su mu pomagali doći na vlast. Također su kupovali opoziciju i politički mir u Saboru. To je bio politički model, a drugi je bio putem menadžerskih kredita. Ljudi su bez novca zahvaljujući kreditima banaka kupovali poduzeća. Banke su odobravale te kredite jer su dobile politički mig. Za takvo što nije postojala nikakva ekonomska zakonitost. Bilo je dovoljno da „prava“ osoba nazove banku i veli: „Daj kredit ovom Peri ili Marku“.

Napisali ste da su građani kreditirali tajkune za kupovinu poduzeća koja su sami stvarali.
Tako je – to je bilo preko banaka. Banke su zahvaljujući tim kreditima imenovale novog vlasnika, oduzimajući to vlasništvo od radnika koji su to sagradili. Stanovi su, također, posebna priča. Nitko ne zna gdje je završio novac od prodaje stanova. U svakome segmentu su rađene nepravde.

Dakle, država je pokrala vlastite građane?
Čim vidi nekakav izvor velikih sredstava, država će napraviti sve da se dokopa tog novca. Država jednako stranka na vlasti. To je nova politička paradigma. S pobjedom, stranka zapravo postaje vlasnik države na određeno vrijeme.

Kad stranka na vlasti primijeti određenu količinu novca, sve će napraviti da ga preseli na svoj račun

Što je s imovinom prebačenom u inozemstvo. Niti to se više uopće ne spominje.
Prebačeno je imovine nešto malo manje od hrvatskog inozemnog duga. Mislim da je između 40 i 50 milijardi eura na privatnim računima.

Imate li neke dokaze za takve tvrdnje. Izvore?
To su podaci inozemnih tajnih službi. Njihove procjene.

Odakle oni vama? Znam da mi nećete reći izvor, ali kako to da ih je taj netko rekao baš vama?
S obzirom na to da ljudi znaju čime se bavim, vide da sam uporan i ne odustajem ni pod koju cijenu, dostavljaju mi podatke. Jednako kao što i novinari imaju svoje izvore. A. po svojim osobnim analizama vidim da su podaci točni. Taj inozemni hrvatski dug jednostavno bi morao biti vidljiv. U Hrvatskoj. Ako je Hrvatska posudila deset milijardi, pa moralo bi se vidjeti na što je to potrošeno. Nekakva zgrada, grad, umjetni otok… nemam pojma, most do Italije. Ali taj je novac jednostavno nevidljiv. Možda je na ceste potrošeno 10-20 milijardi dolara, više nije, a gdje je ostalo?

Sjećamo se također podizanja sudskih sporova zbog malverzacija u pretvorbi – koje je Hrvatski fond za privatizaciju nazvao „nepodopštinama“ (baš se ta fraza uvijek koristila). Danas ništa. U kojoj su fazi ti sporovi?
Od tih tisuću-dvije tužbi, prijava, ne znam čega, mislim da je jedva doneseno četiri–pet pravomoćnih presuda.

To je ono što „izluđuje“. Primjerice, sjećam se da smo mi novinari gubili vrijeme, zdravlje, živce, primali prijetnje kad smo otkrili neku „nepodopštinu“, a potom se ama baš ništa nije dogodilo – „pojeo vuk magare“.
Puno očekujem od zakona o nezastarijevanju za kriminal u pretvorbi i privatizaciji. Međutim, politička garnitura na vlasti – bez obzira radi li se o HDZ-u ili SDP-u – po tom pitanju neće napraviti ništa konkretno. To može napraviti jedino neka treća opcija koja nije umrežena. Sve više vidim izuzetno veliku ulogu SDP-a u pljački Hrvatske kroz pretvorbu. Nije dao zeleno svjetlo, ali dok su se radile najveće pretvorbene pljačke, bili su izrazito pasivni. U to ste vrijeme mogli primjetiti da u Saboru, u odnosu Tuđman – Račan, nije bilo apsolutno nikakvih prijetnji s druge strane. Bilo je teatralnih prepucavanja u sabornici, ali apsolutno nikakve odlučnosti SDP-a da stane na stranu obespravljenih radnika, malih dioničara. Jednostavno su dali HDZ-u odriješene ruke.

Dakle, smatrate da je svejedno – HDZ ili SDP. Sve ostaje isto?
U zadnjoj sam knjizi analizirao stanje u hrvatskoj politici koje je poznato u svjetskoj političkoj teoriji – zove se anokracija. Radi se o rotaciji političkih stranaka na vlasti bez stvarnih promjena u društvu. Dolazi do smjene opozicija – pozicija. Međutim, konkretnih promjena nema. Mislio sam da je to samo hrvatski fenomen, ali nije. Ona je već zabilježena u ovim, kako ih nazivamo „banana“ državama.

A što je s državama koje su u tranziciju ušle paralelno s Hrvatskom? Ili s državama u okruženju?
Niti jedna nije napravila toliko loših poteza kao Hrvatska. Pretvorba u drugim zemljama nije bila po istome modelu jer se radilo o bivšim komunističkim zemljama gdje je vlasništvo zaista bilo državno, pa ga je država imala pravo prodavati kako je htjela. Kod nas je bila, pak, riječ o društvenom vlasništvu s kojim je država mešetarila bez da je ikoga išta pitala.

Hrvatska neprestano želi ostaviti dojam „najciviliziranije“ zemlje od svih o kojima razgovaramo, a u praksi ispada dijametralno suprotno?
Istina, na prostoru bivše Jugoslavije situacija također nije bila i nije blistava. I tamo su stvoreni tajkuni bliski političkoj vlasti. Međutim, razmjeri štete kojoj su pridonijeli nisu bili niti približno ovima u Hrvatskoj. Kao parametar dobre i loše pretvorbe uzimao sam broj (ne)zaposlenih koji je uslijedio. Na početku pretvorbe, devedesetih godina, bilo je nešto manje od stotinjak tisuća nezaposlenih. Nako pretvorbe ta se brojka popela na preko 300 tisuća. To je najfrapantniji podatak. U vrijeme Jugoslavije, kad se broj nezaposlenih popeo iznad 150 tisuća govorilo se o izuzetno velikom ekonomskom i socijalnom problemu. Za Jugoslaviju. Sad je samo u Hrvatskoj preko pola milijuna i to nikoga konkretno ne zabrinjava.

Uopće ne sumnjam da svi bivši ministri, bez obzira na stranačku pripadnost, imaju vani tajne račune

Je li kriminal u pretvorbi napokon završio?
Nije. Sada dva nova momenta dolaze do izražaja. Kroz stečajeve se pokušava uništiti svaka mogućnost da se bilo što vrati državi ili radnicima. Namjerna stečajna rasprodaja imovine. Očigledno je zašto. Da bi se kroz stečaje i prodaje zagubili tragovi svih kriminalnih radnji. Drugo: nikada ne znate što će napraviti tajkun koji je preuzeo firmu – kad će mu na pamet pasti ideja da to proda jer ima dobru ponudu. Što se dalje ide, kasnije je teže pratiti tragove „nepodopština“.

Ta kvalifikacija “nepodopštine” zvuči kao ruganje?
Oni moraju braniti pretvorbu jer obranom pretvorbe brane svoju ulogu u tom kriminalu. Da bi se i po tom pitanju eliminirao trag novca ili odgovornosti ljudi i državnih institucija došlo je do transformacije Fonda. Prvo je bio Fond za privatizaciju, pa Agencija za restruktuiranje i razvoj, nakon toga osnovana je nova firma koja se zvala Agencija za upravljanje državnom imovinom pa je pored nje formiran još i Državni ured za upravljanje imovinom. Dakle i na taj se način pokušavaju zamesti tragovi i prekinuti nekakvo pravno sljedstvo tih institucija. Time će u eventualnim tužbama biti vrlo teško naći odgovornost i poveznicu među tim institucijama – prebacivat će se i nikad kraja. Lako je kad je jedna institucija prodavala firmu koju nije smjela i vi tužite tu instituciju i odgovorne u njoj. Međutim, kad se to ime promijeni tri puta, izmijeni se deset predsjednika – to se pravno komplicira, a suci koji bi trebali odlučivati o tome ne raspolažu tim ekonomskim znanjima da bi to razumjeli. Situacija je dosta ozbiljna. Afere kao da su zaboravljene, nitko više ne spominje pretvorbu i privatizaciju. Optuženičke klupe što se tiče malverzacija u pretvorbi su prazne.

Niste li izgubili entuzijazam?
Ovakvo stanje je dugoročno neodrživo i prije ili kasnije će se morati položiti računi. Pa vidite da se imovina iduzeta prije 40-50 godina ipak vraća.

Je li ovo sada inat ili upornost?
Vidim da pojedinci raspolažu imovinom koja im ne pripada i ne mogu samo sjediti i gledati.

Pa vide to i drugi, ali su, izgleda, pesimistično odustali od istjerivanja pravde?
Čekamo da se promijeni klima pa da svatko odgovara za svoje postupke. Narodna poslovica kaže: Vrati koko što si pozobala. To vrijeme mora doći jer Hrvatska bez toga nema persektivu.

VAMA, VARAŽDINKA…

APN se našao u jako teškoj situaciji. Očekuju da će ih netko kupiti što bi moglo biti rješenje. Imaju koncesije, imaju ljude… Uništena je VAMA, pa Varaždinka, Vineta…Uglavnom te igre s tajkunima u Varaždinu potpuno su iste kao i u ostatku Hrvatske. Varaždin je imao neprocjenjivi potenijal, a nekolicina ljudi je uništila gradsko gospodarstvo. Nitko nije kažnjen. Najveći igrači svakako su bili Drk, Čačić i Hudoletnjak. Hudoletnjak je bio trgovac oružjem i onda ga je Tuđman naravno nagradio s firmama, dobio je dvorac i Stubičke toplice koje je doveo do propasti i navodno ih prodaje. Sve do jedne varaždinske pretvorbe bile su političke. U Varaždinu je od tih „igrača“ opstao samo Drk i to zahvaljujući malnim plaćama, posebnim uvjetima… Njegove eventualno povoljne cijene i profit nadoplaćuju se iz radničkih džepova. U tome, naravno, nije usamljen.

CONING

U pretvorbi Coninga također se služilo protuzakonitim radnjama. Jednako kao i u slučaju Vindije, nije sva imovina ušla u procjenu. Neki radovi izvršeni u inozemstvu također nisu „ušli“ u temeljni kapital, nego je sugerirano tim ljudima naknadno plaćanje kako bi se tim novcem moglo otkupiti imovinu. Mnogi su zaboravili Čačićev skandal kad je za dlaku uništio firmu Zagorje-Tehnobeton, koja se danas diže iz pepela. On ih je doveo do stečaja svojim poslovima u Izraelu gdje je izvukao i naplatio novac bez završenih radova. Zbog toga su zaplijenjeni strojevi Zagorja, a radnici su ostali bez plaće i jedva se vratili doma. To je bila katastrofa. Čačić se ne ponaša ništa drukčije nego Kutle – radi po modelu „kad jedna firma ima velike obaveze, osnuje drugu… Coning alfa, beta, delta, gama… Dakle – model Kutle. Njemu se po tom pitanju ništa ne događa. Mislim da je čak imao neki porezni dug od nekoliko stotina milijuna kuna koji mu je oprošten. Ne razlikuje se od njih niti Todorić kojemu država jednako tako oprašta dugove. Međutim, zbog te njegove suradnje sa strankama na vlasti – bilo HDZ-om ili SDP-om, on na neki način kupuje taj svoj mir i amnestiran je od progona.

Protiv Čačića se ne vodi niti jedan postupak za godpodarski kriminal ili zloupotrebe poslovanja! On je, jednostavno, imovinu prebacio na članove obitelji ili odvjetnički ured. To su gluposti. Možda je to formalno tako, ali svi znaju tko je vlasnik i s kime rade. Tko odlučuje. Metode prepisivanja firmi su one koje kod nas još uvijek funkcioniraju. Tko će dokazati je li to samo fiktivno ili doista?! Nezadovoljstvo je i u Koprivnici, zbog poslovanja Podravke. Pretvara se sve više u multinacionalnu kompaniju kojoj domaća proizvodnja više uopće nije u interesu. Kad kupujete njihove konzerve, to je sve iz uvoza. Jer menadžment više zarađuje na uvoznim provizijama i nagradama nego na stimuliranju domaće proizvodnje. Umjesto da to bude firma koja će biti generator poljoprivrednog razvoja, ona se pretvara u trgovačko poduzeće.

VINDIJA

Varaždinske pretvorbe po ničemu se ne razlikuju od ostatka Hrvatske – tajkunska privatizacija i devastacija nekad velikog industrijskog potencijala grada, koji je prije rata bio izuzetno značajan i zapošljavao ne samo Varaždince. Moram se osvrnuti na privatizaciju Vindije. Dragutin Drk bio je politički miljenik HDZ-a. Napravljeni su brojni, brojni propusti u privatizaciji Vindije. Najvažnije – sva imovina nije ušla u temeljni kapital, stanovi nisu ušli u temeljni kapital, bilo je velikih knjigovodstvenih propusta. Vjerujem da čak 30 posto imovine nije ušlo „unutra“. Neki stanovi nisu ulazili u procjenu, a kroz otkup stanova neki su plaćali svoje dionice… Bila je to jedna vesela situacija. Tijekom samog poslovanja izvlačio se novac. Drk ima “svoju” imovinu koja glasi na Vindiju… O svemu tome bila je obaviještena i policija, ne znam je li obaviješten i DORH. Radili su neke izvide, no s obzirom na to da Drk kontrolira cijeli Varaždin, jednostavno je ta istraga bila obustavljena. To je bilo prije dvije godine.

VARTEKS

Za lošu poziciju Varteksa kriva je i država. I sami znate da je bilo poslova koje je Varteks izgubio, a da se pravovremeno reagiralo, do toga ne bi došlo. Država nije zaštitila domaću tekstilnu industriju od cijenama konkurentnog uvoza. Varteks sada, budući da je u predstečaju koji ima svoja pravila, a jedno od njih je i redovito isplaćivanje plaća, obveze ispunjava rasprodajom imovine. Prodaje se trgovina po trgovina. Obećanih kredita nema niti se iz ZABA-e može dobiti odgovor što je uopće s njima. Neće proći mnogo, sve će se rasprodati, a ukoliko ne bude kredita, što kaže i Zoran Košćec, Varteks opet odlazi u stečaj. Ako obveze postanu veće od imovine, stečaj je neminovan. Ako se već pomagalo Varteksu na sve načine velika je greška što ti koji su pomagali nisu kontrolirali trošenje uloženih sredstava. Čudno je da nisu imenovali nekog supervizora nego je Uprava – ista koja je dovela firmu do ruba – koristila nekad izuzetno dobar varaždinski brend da bi izvlačila novce, a realno ne radila ništa. Ne kažem da su na tržištu cvale ruže, ali oni su se definitivno morali prilagoditi novonastalim situacijama.

Izvor:
Foto: Višnja Gotal