Naslovna fotografija: Josip Balog mlađi iz Romske udruge Međimurja

Javnost je nedavno zgrozio slučaj pijanog muškarca iz Piškorovca koji je metalnom šipkom tukao suprugu i bebu starosti od 20 dana. Pritom je suprugu udarao po glavi i rukama, dok je djetetu nanio duboku ranu na glavi. Majka i beba, srećom, samo su lakše ozlijeđene. Žena je u naručju držala dvoje djece, pri čemu starije nije ozlijeđeno.

– Počinitelj je prisilno uhićen i uz kaznenu prijavu predan pritvorskom nadzorniku PUM-a. Protiv njega podnesena je kaznena prijava Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu – objavila je PU međimurska. Slučaj je očekivano izazvao mnoge reakcije pojedinaca, institucija i drugih organizacija. Indikativan je za sustav koji ne funkcionira, smatraju neki od komentatora.

Najvažnija – volja!

Za Regionalni tjednik slučaj je komentirao i međimurski župan Matija Posavec.

– Vladi i ministarstvima slali smo dopise o problemima još prije tri godine. Kad kažem “problemi”, mislim na učestalo narušavanje reda i mira, ponekad i uz upotrebu oružja, javno alkoholiziranje, zastrašivanje većinskog stanovništva, divljačku vožnju… Osim toga, Vladi smo ukazali i na lihvarenje, nenamjensko trošenje socijalnih naknada te ispadanje djece iz sustava obrazovanja. Sustav reagira samo kratko kad nešto završi u novinama, a zatim se situacija primiri i više se ne rješava – ništa! – smatra Posavec.

Dodaje i da postoji veliki problem socijalne službe: naime, brojke kažu da je djelokrug jednoga socijalnog radnika raspoređen na čak stotinu obitelji, što je previše. O toj je temi Posavec, kaže, razgovarao i s ministrom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Josipom Aladrovićem na nedavnom sastanku Vlade RH sa županima, predstavnicima Udruge gradova u Republici Hrvatskoj i Hrvatske zajednice općina u Bjelovaru.

– Važno je da za obitelji postoji adekvatna skrb, a ministar mi je rekao da će se ići u tom smjeru. Je li trošenje sredstava socijalnih pomoći namjensko ili nenamjensko treba utvrđivati Centar za socijalnu skrb. Potrebno je uvesti videonadzor i vaučere, o kojima je već više puta bilo riječi. Ni socijalna skrb, ni represivni aparat nisu u nadležnosti lokalne, odnosno regionalne samouprave, no tražimo pomoć od države, za što mora postojati volja – zaključuje župan.

“Želimo suradnju!”

Potaknut napisima o incidentu kontaktirao nas je Josip Balog iz Romske udruge Međimurja, ujedno i član Europskog internacionalnog romskog & Sinti demokratskog centra. U javnosti se ne javlja stvarna slika svega što se događa, smatra Balog.

– I sam sam bio članom inicijative “Želim normalan život”, nakon koje se svašta obećavalo, no sve je ostalo isto. Nakon prosvjeda koji je održan 1. lipnja 2019. bili smo i na sastanku s predstavnicima Vlade na kojem je dogovoreno da će se prihvatiti sve točke koje smo tražili. Naravno, to se nije dogodilo. Želimo biti aktivno uključeni u rješavanje problema – kad smo posumnjali u financijske malverzacije među romskim udrugama, uz pomoć Ivana Pernara sazvali smo konferenciju za medije – započinje Balog s objašnjenjem situacije u kojoj se međimurski Romi nalaze.

Navodi da su on i mnogi drugi Romi izrazito nezadovoljni radom saborskoga zastupnika Veljka Kajtazija, koji bi trebao štititi i interes svekolike romske nacionalne manjine, a ne samo svojih “probranih pristalica”. Osim toga, Kajtazija optužuje i za miješanje privatnih interesa s profesionalnima, osobito što se tiče veze sa Savezom roma u RH “Kali Sara”, te navodi mogući sukob interesa.

– Navedeni saborski zastupnik kad iskrsne problem dođe na fotografiranje, a ne želi se sastati. Međimurce optuži za rasizam i diže tenzije, a mi nakon njegova odlaska s tim moramo živjeti. Situacija je katastrofalna – samo policija donekle poduzima konkretne mjere, a to nije dovoljno. Premalo se ulaže u obrazovanje i projekte, treba pojačati predškolski odgoj kako bi djeca mogla sudjelovati u obveznom obrazovanju, jer nisu pripremljena za školu.

Narkotici su postali dostupnima poput kruha, što je postao veliki problem mlađe populacije. Centar za socijalnu skrb reagira samo kad se nešto dogodi. Svi se ograđuju, a mi samo želimo suradnju. Jako smo ogorčeni: Republika Hrvatska je prekrasna zemlja i mi želimo ovdje osigurati normalan suživot s većinskim stanovništvom – poručuje Josip Balog, kojeg ljuti što se govori da su “Romi većinom obiteljski nasilnici”. Navodi da to nikako nije istina, već da se radi isključivo o pojedincima čije postupke ostali Romi nedvosmisleno osuđuju.

Što je rješenje?

Prisjetimo se i slučaja s kraja studenoga, u kojem je maloljetnica u Kotoribi djelatnice preloške Podružnice Centra za socijalnu skrb napala sjekirom. Tada, srećom, nitko nije ozlijeđen, već je došlo samo do materijalne štete. No, i taj napad, do kojega je došlo prije samo mjesec dana, pokazuje koliko je nasilje zapravo učestalo, osobito u međimurskim romskim naseljima.

– Tijekom naizgled rutinskog smještaja djece u udomiteljsku obitelj, reagiralo je maloljetno dijete iz iste obitelji. Za smještaj djece zahtjev je dala majka, svjesna da ne može brinuti o njima. Dijete koje je branilo svoju braću odrastalo je u uvjetima ekstremnog siromaštva, izloženo situacijama nasilja u obitelji.

Bila je uključena u školski sustav koji ne prepoznaje njenu različitost, a onda i kažnjena od sustava socijalne skrbi koji još manje prepoznaje njene stvarne potrebe. Maloljetnica je branila svoju mlađu braću i sestre od odvajanja. Reagirala je na izrazitu nepravdu koju je doživjela, a to je da joj se uskraćuje život sa vlastitom obitelji – svoje je mišljenje tada iznijelo Društvo socijalnih radnika Međimurja.

Centri za socijalnu skrb na području Međimurske županije rade podjednako sa svim obiteljima u riziku. U takvom načinu rada se ponovo ogleda nepravda prema tim obiteljima i romskoj zajednici, a onda i stručnim radnicima, jer raditi s obiteljima u kojima se ekstremno siromaštvo prenosi generacijama predstavlja strukturalno nasilje.

– Nepravda prema ovoj obitelji sastoji se od toga što sustav socijalne skrbi nema kapaciteta raditi s korisnicima na tome da oni postignu stvarnu kvalitetnu promjenu u svojim životima. Od roditelja se očekuje se da se u neadekvatnim uvjetima dovoljno dobro brine o djeci.

I ona to mora, a alternativa je i da odluči da djeca odrastaju u drugoj obitelji ili domu. Pruža joj se pomoć u vidu mjera usmjerenih podršci, koje bi trebale učiniti da roditelj izađe iz začaranog kruga siromaštva i deprivacije – što je nemoguće – dodaju iz Društva socijalnih radnika, čija predsjednica Renata Sever, dipl. soc. radnica, ističe da je u romskim naseljima potrebno povećati broj programa, osobito za djecu i muškarce.

– Muškarci gotovo uopće ne sudjeluju u javnom životu, a obiteljsko je nasilje tamo svakodnevna pojava. Od obitelji kojoj je dijete oduzeto zbog neadekvatnih uvjeta nije realno očekivati da se oni promijene preko noći. S druge strane, Ministarstvo se opire pojačavanju smještajnih kapaciteta za djecu.

Socijalne radnike ne sluša se o realnim potrebama. Unatoč svemu, dio lokalnih zajednica ima sluha za stvari na koje upozoravamo. Svijetao primjer na području Međimurja je Orehovica, u kojoj postoji kvalitetan suživot većinskog stanovništva i romske manjine – naglašava predsjednica Sever.

– Nužno je da svi dionici u lokalnoj zajednici prepoznaju svoj interes u smanjivanju rizika u romskim naseljima – jer sve je jasnije da dosadašnji zastarjeli sustav socijalne skrbi, kao i postupanja ostalih dionika, dovodi do novih gubitaka i žrtava.

Maloljetnica, počiniteljica ovog djela nije “maloljetni delinkvent” – ona je nedužna žrtva zastarjelog, rigidnog sustava koji je ne vidi. Svi smo svjesni da su napadnute kolegice u tom trenutku utjelovile sustav koji ignorira djecu i na koje se sručio sav jad i nemoć, ali i očajni poziv u pomoć – zaključili su iz Društva socijalnih radnika.

Vidljivo je da, među ostalim, valja promijeniti sustav, ali i pristup rješavanju navedenih problema, jer dosadašnji, u kojem se svi dionici pozivaju samo na ograničene ovlasti kojima barataju, nije polučio rezultate.