Povežite se s nama

Ljudi i priče

Karolina Perec ne vidi, jedva čuje i hoda, ali stvara pjesme i rukotvorine

Objavljeno:

- dana

BITAN JE DUH

Zbirka pjesama “Budi mi prijatelj” Karoline Perec (32) bit će predstavljena ovaj četvrtak, 24. svibnja, u varaždinskoj knjižnici u 19 sati. Dođite i dajte joj podršku! 

Kada ste zadnji put sreli osobu koju tišti mnoštvo problema, ali je nasmiješena? Upravo je takva Karolina Perec, slijepa osoba koja ima 80-postotno oštećenje sluha, pati od epilepsije, a u posljednje vrijeme jedva može samostalno hodati. 

Pas Dream

Ova 32-godišnja Varaždinka osvaja iznimnom životnom energijom, a oko sebe širi vedrinu i optimizam. 
– Nemam kolica! Ma kakvi, neću ih tak dugo dok mogu stajati na nogama – odgovorila nam je energično odmahujući glavom. Posjetili smo je zbog važne stvari: u Gradskoj knjižnici i čitaonici “Metel Ožegović” Varaždin ovaj četvrtak, 24. svibnja, u 19.30 sati počet će promocija njezine prve zbirke pjesama “Budi mi prijatelj”. 
– Zbirka se zove po mojem nerazdvojnom prijatelju Dreamu, psu vodiču s kojim sam provela devet godina. Bio je pravi vražićak, po karakteru sličan meni. Bilo mi je teško kad je preminuo prije tri godine. Sada imam kuju Mimi, ali ona vam je mamin pas koji meni mora pomagati – rekla nam je. 
Pjesme piše od svoje 16. godine, ali dugo nitko za to nije znao. – Skrivala sam ih, jer sam mislila da će me špotati kakve mi se to gluposti motaju po glavi. No kad je netko pjesme slučajno našao, ipak sam bila špotana, ali zato što sam ih skrivala. E, onda sam im rekla da kad me već tako hvale, nek se izvole potruditi da za pjesme svi čuju – sa smiješkom priča Karolina. I tako je nastala zbirka, čiji je urednik Stanislav Šmaguc, a nakladnik Tiva Tiskara Varaždin. 

Ukleti broj…

Nisu pjesme jedino čime se bavi. Karolinine ruke su od vune stvarale neodoljive anđele, krunice, crviće, točno prema zamislima koje je vidjela, kaže, u svojoj glavi. Od toga je, nažalost, morala odustati, jer joj ruke drhte i sve su slabije. Ipak, prošli tjedan smo je zatekli kako od običnog papira za poklone stvara šarmantne ukrasne kutijice.
– Čujte, gnjavim mamu da pomogne tak dugo dok ne popusti – sliježe ramenima vrckava Karolina, koja bez pomoći mame Đurđe više ne može u šetnju. S bolestima, koje su samo stizale jedna za drugom, bori se od osme godine života. Tada joj je dijagnosticiran tumor na mozgu u predjelu očnog živca i morala je na operaciju. No tumor je opet rastao i osam godina kasnije morala je na još jednu operaciju, ali i zračenja. Posljedice su teške: izgubila je vid, gotovo i sluh, dobila epiletičke napadaje, sve teže hoda, a umalo je ostala i bez glasa. U svojem stilu, kaže da je za sve kriv – broj osam.
– Broj osam mi je ukleti broj. Rođena sam u osmom mjesecu. Na prvoj operaciji sam bila s osam godina u osmom mjesecu, a osam godina kasnije opet, ponovno u osmom mjesecu! U osmom mjesecu mama i ja imale smo i lakšu prometnu nesreću – ispričala nam je Karolina. Protiv svih nedaća uspješno se bori – osmijehom.

Podržite Karolinu kupnjom knjige!

U teškim financijskim prilikama živi obitelj Perec. Majka Đurđa dobila je status roditelja – njegovatelja, jer stalno mora biti uz teško bolesnu Karolinu. Međutim, tih 2.500 kuna mjesečno “ode” za lijekove koje Karolina mora uzimati. Za hranu, režije i sve ostalo ostane im 1.250 kuna osobne invalidnine koju prima 32-godišnjakinja.
– Ne znam kako bismo uspjele da nam ne pomažu moji roditelji, Udruga sv. Vinka Paulskog, župa, dobri ljudi. Uz to i ja svašta radim kako bismo preživjele – kaže Đurđa, koja ima i mlađu kćer Tanju, europsku prvakinju u gađanju iz zračne puške. 
– Tanja studira, a sreća je da dobiva stipendiju – kaže Đurđa, koja je sretna i što njezin sin uspijeva zaraditi za svoje potrebe.
Možete im pomoći kupnjom zbirke “Budi moj prijatelj” ili kupnjom Karolininih rukotvorina u cvjećarnici Diva u Varaždinu, čija im vlasnica Ruža Horvat na taj način nesebično pomaže. Imate li mogućnosti, možete pomoći i uplatom na Karolinin broj računa 2360000-3100034245 otvoren kod Zagrebačke banke.

Izvor:
Foto:

Ljudi i priče

Zlatni pir Ivana i Anke Čurila s Halića: Oduvijek i zauvijek

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kad su se Ivan i Anka Čurila prije 50 godina međusobno obvezali na vjernost, ljubav i poštovanje, bili su mladi i zaljubljeni i nisu znali što je ispred njih.

Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.

Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno

Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.

– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”

Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.

Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.

Nastavite čitati

Ljudi i priče

Obrtnici priuštili pravo sajmeno raspoloženje

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

SAJAM

Da su varaždinski obrtnici žilava „sorta“, unatoč svim nedaćama koje su ih snašle zadnjih osam godina, pokazali su ovog vikenda na Obrtničkom uličnom sajmu. Izlagalo se na 50-ak štandova, atmosfera je bila prava sajmena, puna dobrih vibracija.

Jedni su šišali, drugi prodavali svoje originalne proizvode, treći održali modne revije vlastitog dizajna… Svi su imali zajedničko jedno – tvrdoglavost i kretivnost. Onu tvrdoglavost koja koja im je trebala zadnjih osam godina kako bi opstali i danas mogli pokazati tu svoju kreativnost. Frizerke je taj dan podsjetio na subote otprije desetak godina, kad su mušterije kavom „mitile“ mjesto za frizuru prvog dana vikenda. Neki od onih koji su sjeli u frizerski stolac priznaju da nije bilo slučajno. – Pročitala sam da će biti besplatno šišanje i frizura, pa sam odlučila iskoristiti priliku. Kad plaćam, ne mogu si priuštiti eksperimente, idem na sigurno. Ovako riskiram i lani nisam požalila. Evo me opet… – veli Marina dok sjeda u frizeraj na Korzu.

Viktor Plavec

Zadovoljan je i Viktor Plavec, vjerojatno najstariji varaždinski obrtnik, kako po godinama tako i po više od pola stoljeća obrtničkog staža. Vjeruje da će obrtništvo opstati, ali, kaže, ne bi bilo loše kada bi država pripomogla. – Unatoč svemu, obrtnici se ne daju. No, neki su zanati, poput recimo postolar, s dozvolom jeftinog uvoza gotovo pa nestali. Država bi trebala uvesti red na tržištu, čuvati tradiciju i efektnim mjerama pomoći obrtnicima da opstanu – govori Viktor Plavec, umirovljeni vlasnik fotografske radionice. Plavec zna o čemu govori, jer upravo je njegova obitelj vjerojatno najdugovječnija varaždinska obrtnička familija – njegova unuka je sad četvrta generacija koja vodi obiteljsku fotografsku radnju. Korzom je prošetao i kalifornijski bračni par iz San Francisca, Doug i Jane, čija je radoznalost dovoljno govorila o zanimljivosti tradicijskih zanata turistima. Sve ih je zanimalo – ručni radovi, veseli kišobrani oslikani anđelima i gradskim motivima Suzane Bernat, srednjovjekovne krinoline i odore Udruge Potkalničkih plemenitaša, proizvodi opojnog mirisa lavande Jadranke Lili Plešnar, savršeno očuvani oldtimeri, domaći med, bučino ulje… Doug veli da se osjeća kao da su ga „anđeli spustili na Korzo“, a ne da je usputni putnik koji je s crusera kojim krstari jadranskom obalom – od Albanije do Grčke – na nekoliko sati stigao u Grad. – Anđeo me spustio u svoju anđeosku ulicu – veli Doug i dodaje da je iznimno vidjeti lokalne ljude koji rade ono u čemu uživaju. Sreća pa ne znaju sve probleme s kojima se susreću ti lokalni ljudi kako bi opstali i radili baš to u čemu uživaju. 

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje