Povežite se s nama

Kultura

Katarina Arbanas: Ona je Rutvica i Hasanaginica, želi biti Lady Macbeth i zaljubljena je u Clinta Eastwooda

Objavljeno:

- dana

Sve što treba reći o Katarini Arbanas kao glumici, rekla je ona sama u ulozi Hasanaginice u izvedbi Gllugl teatra.

Iznimno krhka Osječanka u vrlo zahtjevnoj je verziji drame prema tekstu Milana Ogrizovića i u režiji Tamare Kučinović uvjerljivo odigrala svu silu emocija: ranjivost, snagu, tugu, nadu, čežnju, očaj, posrnuće, odlučnost… Petar Eldan je kao Hasanaga koji se umjesto riječi služi glazbom, onako fizički miran za klavirom, ostavio prostor silini emocija koje razdiru mladu ženu. I razotkrio je svu veličinu glumice Katarine Arbanas.
Ako zvuči kao da smo se zaljubili u glumicu Katarinu Arbanas, jesmo.

Sveta stvar

Katarina Arbanas je u sat vremena monologa pokazala koliko velika glumica može biti bez obzira na veličinu scene i teatra. Ona je danas, bez sumnje, ravnopravno u rangu s najvećim imenima suvremenoga hrvatskoga glumišta. Ali Katarina Arbanas nikad nije glumila na televiziji, pa je, kao i neka druga velika imena domaće kazališne scene, ostala nepoznata široj publici. No, s renesansom kazališta, kojoj svjedočimo, sve je više onih koji su upoznali nju, ali nažalost, ne i Hasanaginicu.

“Hasanaginica” nije nova predstava, premijera je bila prije nešto više od godinu dana, u prosincu 2016. godine. Međutim, ova predstava izvrsnoga, maloga i nezavisnoga Gllugl teatra – koji su osnovali otac Petar i sinovi Nikša i Filip Eldan – nije obišla velike scene, što je šteta za ljubitelje kazališta.


Iznimno krhka Osječanka u vrlo zahtjevnoj je verziji drame prema tekstu Milana Ogrizovića i u režiji Tamare Kučinović uvjerljivo odigrala svu silu emocija: ranjivost, snagu, tugu, nadu, čežnju, očaj, posrnuće, odlučnost…

– “Hasanaginica” je prekretnica u mom radu. Od prve izvedbe sam se počela osjećati zaista kao glumica, vjerovati u sebe kao glumicu. Po prirodi sam sramežljiva osoba. Kazalište smatram smislom života, suštinom i, ne znam drukčije reći a da ne zvuči pretenciozno, sve drugo je u mom životu tome podređeno. Kazalište je za mene sveta stvar i uvijek sam se osjećala poniznom pred tom umjetnosti. S Hasanaginicom sam počela osjećati hrabrost da mogu iznijeti veliku rolu, imati povjerenje u sebe da ću moći priču iznijeti do kraja, da mogu igrati protagonističke uloge – govori Katarina Arbanas, koja je sama napravila i dramaturgiju zahtjevne predstave.

Hasanaginicu je počela raditi četiri godine prije premijere i s vremenom se profilirala u predstavu koja se učestalo izvodi. – Predstavu sam radila kao završni rad iz govora na Akademiji. Bile su tu razne varijante, koje su proizlazile iz komunikacije Perine glazbe s mojim monologom. Odlučili smo to razvijati i nakon tri godine smo dobili varijantu u kojoj ja kao glumica i Pero za klavirom svatko sa svojim instrumentom možemo međusobno razgovarati. To pokazuje suštinu problema Age i njegove supruge, ali i muškaraca i žena općenito: često govore različitim jezicima i ne mogu se razumjeti.

Rutvica i Jaglenac

Tko je Katarinu Arbanas prvi put gledao u “Hasanginici”, teško će glumicu smjestiti u lutkarsku predstavu. A ona jako voli lutke, piše tekstove za lutkarske predstave i redovito igra u njima. Nije to slučajno – na osječkoj Umjetničkoj akademiji je uz glumu diplomirala i lutkarstvo. Ona nije jedna od onih koji nisu uspjeli upisati Akademiju u Zagrebu pa su pribjegli manjoj sredini s manjom konkurencijom. Katarina Arbanas nije ni željela studirati u Zagrebu. Zaljubila se u osječku Akademiju.

– Akademija se otvorila taman kad sam ja upisivala fakultet. Budući da sam oduvijek znala da je kazalište jedino čime se želim baviti, otišla sam na prijemni i nisam prošla. Međutim, srela sam profesore koji su počeli raditi ondje i to je za mene bilo to. Prepoznala sam njihov rad, prepoznali smo se. Bili su to sve realizirani umjetnici, ljudi koji su me toliko fascinirali svojim zanatom da sam htjela raditi tamo s njima. Nisam htjela drugdje. Na Akademiji sam počela otkrivati lutkarstvo, koje je jako široko područje i nipošto nije samo za djecu. U Glluglu se pokušavamo baviti lutkarstvom i za odrasle i za djecu.

Nemirna i radoznala kakva jest, Katarina je na drugoj godini prekinula studij i otišla u Italiju, gdje je radila u World centru Jerzy Grotowski, Međunarodnoj instituciji fizičkog teatra.

U Italiji je ostala dvije godine, vratila se na studij i na četvrtoj godini, 2013., u varaždinskom HNK-u odigrala svoju prvu predstavu – “Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica” prema priči Ivane Brlić-Mažuranić, u režiji Dubravka Torjanca.

S istim je redateljem surađivala na cijelome nizu lutkarskih predstava, a uvježbavaju i novu, “Jaje”. U međuvremenu je u Varaždinu radila na sedam predstava, lutkarskih i dramskih.

Ili, ili…

Katarina Arbanas je ovih dana još jednom pokazala da njezina izjava o glumi kao smislu života nije fraza. Iako nema stalni angažman, učinila je veliku stvar: – Ovih sam dana dala otkaz na mjesto asistenta na osječkoj Akademiji, gdje sam radila pet godina. Pedagoški rad zahtijeva veliki angažman i više nisam mogla “hendlati” svoj rad u kazalištu s poučavanjem. Došla sam do točke kad sam morala izabrati. Kad uđe u pedagogiju, čovjek sve manje počinje igrati u kazalištu, i toga sam se užasno bojala jer bez kazališta ne mogu živjeti. I tako sam dala otkaz. Jednog bih dana voljela biti u angažmanu, ali u ovom trenutku mi odgovara ova varijanta, koja otvara određenu slobodu – kaže Katarina i, na pitanje može li kazališni glumac danas živjeti od kazališta, bez razmišljanja kaže da može. – Ako se puno radi, vjerujem da se može živjeti od svakog posla.

Clint Eastwood

Ona ne dijeli ambiciju velikog broja glumica svoje generacije – raditi na televiziji, u sapunicama, niti je ikad bila na castingu. – Svaki posao je pošten posao, i to je krvavi, nemilosrdni rad, ali mene ta vrsta materijala ne uzbuđuje. Dok mogu i u prilici sam raditi stvari koje me ispunjavaju, nema razloga da činim drugačije. Trenutno su druge stvari prioritet u mom životu, što ne znači da se neće dogoditi: nikad ne reci nikad.

Za razliku od televizije, Katarina Arbanas jako voli film i najdraža glumica joj je Merill Streep, a oduvijek je zaljubljena u Clinta Eastwooda.
– Ne kao u glumca, nego redatelja i muškarca. Kao dijete sam bila zaljubljena u njega kao muškarca i još uvijek sam – ozbiljna je.

Budući da je Clint daleko, Katarina je u sretnoj vezi s dubrovačkim glumcem, ali trenutno žive u različitim gradovima. Zato je s njom, kako kaže, njezina životna suputnica, trogodišnja haskica Bela.

Bela

– Silno sam željela psa, ali mislila sam da bi bio jadan sa mnom zbog moje profesije. I onda se dogodilo. Udruga za zbrinjavanje napuštenih pasa iz Osijeka je tražila nekoga da poveze psa na udomljavanje u Varaždin, a ja sam tad imala veliki auto, pa sam pomislila – „Zašto ne?“ I dogodila se ljubav. Četiri sata od Osijeka do Varaždina su sasvim dovoljna za ljubav. Nakon sedam dana u Varaždinu je više nisu željeli, pa je opet trebala smještaj na nekoliko dana. Ušla je u moj stan i ostala. Nekoliko dana je postalo zauvijek. Kud god je mogu povesti, ide sa mnom. Čak je i glumila.

Katarina Arbanas je velika glumica bez obzira na veličinu scene i teatra

Katarini Arbanas ne idu brojke, međutim, trenutno se bavi njima jer se želi prijaviti u Hrvatsku zajednicu slobodnih umjetnika, za što, između ostaloga, treba nabrojati i naslove koje je igrala, ali ih još nije izbrojala.

Ipak, uspjela je na prste izbrojati da je u ovom trenutku na repertoaru šest predstava, a dvije sprema.

Iako vrlo krhka, sa svega 40 i kojim kilogramom, Katarina Arbanas u drami uglavnom utjelovljuje jake žene tragičnih sudbina.

– Volim igrati tragične, emotivne uloge i jednog bih dana voljela biti Fedra ili Lady Macbeth. Međutim, volim i komediju i baš radim na predstavi Mire Gavrana “Sve o ženama”, čija me premijera očekuje krajem mjeseca u zagrebačkom “Lisinskom”. Svaka od glumica ima pet uloga, jako je zanimljivo.

Tragedija ili komedija? Sve je teško i sve je lako, sve je to kreacija i sve je isto, samo su sredstva različita. U trenutku kad radim neku ulogu, ona mi je najdraža.

Kultura

Denis Peričić u Karlovcu primio svoju 111. književnu nagradu

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ u Karlovcu na pjesnikov je rođendan, 21. ožujka,
održana svečana dodjela nagrada najboljima na drugom Natječaju „Na tragu pjesnika“,
posvećenom velikom hrvatskom književniku Ivanu Goranu Kovačiću, poginulom u Drugom
svjetskom ratu.

Natječaj je organiziran uz potporu Ministarstva kulture i medija RH. Varaždinski književnik Denis Peričić dobio je drugu nagradu za pjesmu „Što je preostalo“.

Prema procjeni stručnog povjerenstva, u kojem su bili Mojca Rapo Waite, Bruno Vojvodić i
Nataša Vojnović, prvu nagradu osvojio je Tin Fresl iz Jastrebarskog, a treću Jelena Stanojčić
iz Zagreba.

Na prošlogodišnjem, prvom izdanju ovog natječaja, prvu nagradu osvojio je upravo – Denis
Peričić.

– Nakon prve i druge, volio bih iduće godine dobiti i treću nagradu! Pa da kompletiram te
svoje ‘male Gorane’… Naravno, šalim se, ali nimalo se ne šalim kad kažem da svaka nagrada
vezana uz Goranovo ime zauzima posebno mjesto u mom srcu. Organizatorima i stručnom
povjerenstvu upućujem svoju duboku zahvalnost na ovom priznanju – ističe Denis Peričić kojem je ovo već 111. književna nagrada.

Nastavite čitati

Kultura

Nagrada Porin za zbor Chorus angelicus i Dječji zbor glazbene škole u Varaždinu

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Foto: Glazbena škola u Varaždinu/Facebook

Dodjela 31. po redu glazbene nagrade Porin održana je u subotu, 23. ožujka.

Dvorana u zagrebačkom HoB-u bila je prepuna velikih, dobro poznatih i priznatih imena hrvatske glazbene scene, kao i onih koji „tek kreću“ na svoj glazbeni put. Crvenim tepihom prošetali su nominirani glazbenici zajedno s brojnim poznatim licima koja su se našla na ovogodišnjoj dodjeli u ulozi gostiju ili uručitelja najpoželjnije glazbene statue.

Veliki uspjeh na ovogodišnjem Porinu postigli su Berislav Šipuš i Vojko V sa suradnicima osvojivši po četiri statue Porina. Tri statue Porina pripale su Letu 3 i Tamari Obrovac sa suradnicima, a još jedna posebnost ovogodišnjeg Porina su i čak tri dobitnika u kategoriji Najbolja izvedba klasične glazbe.

U kategoriji Najbolja izvedba klasične glazbe su čak tri dobitnika, a u ovoj karegoriji nagrade su otišle i u Varaždin.

Među dobitnicima je Chorus angelicus, Capella Savaria, Dječji zbor glazbene škole u Varaždinu, Ivana Lazar, sopran; Tia Pikija, sopran; Sonja Runje, alt; Hugo Hymas, kontratenor; Franko Klisović, kontratenor; Emanuel Tomljenović, tenor; Grga Peroš, bariton; Krešimir Stražanac, bas; Zsolt Kalló; umjetnički voditelj; Capelle Savarie; dirigent: Anđelko Igrec, za skladbu „Johann Sebastian Bach: Muka po Mateju BWV 244“.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje