Povežite se s nama

Ljudi i priče

Čija je Varaždinska ulica?

Objavljeno:

- dana

PARADOKSI – Desna strana ulice pripada općini Martinkovec, a lijeva Varaždinskim toplicama

Varaždinska ulica službeno ne postoji – nije zabilježena na niti jednoj karti niti u katastru Varaždinskih toplica ili Martinkovca.Tabla s natpisom postavljena je tek nakon tužbe povratnika iz Njemačke kojemu je trebala osobna karta, ali….njegova ulica „nije postojala.

Jednoga je dana povratnik iz Njemačke poželio izvaditi osobnu kartu. Ne samo što mu je  trebala iz nekog razloga već je čovjek, provevši veći dio života u zemlji u kojoj su zakoni svetinja, znao da po hrvatskom Zakonu, nakon 15. godine života ne smije bez osobne na ulicu. Uputio se on u nadležnu instituciju i saznao da njegova ulica- ne postoji. Zna gospodin gdje živi, zna da ima susjede, zna da ulicom ide doma, ali sada je saznao da ta ulica nikada službeno nije postojala. Bezimena – čardak ni na nebu ni na zemlji. Naučen da se sve rješava zakonskim putem, podnio je tužbu i ulica je dobila ime – Varaždinska ulica. Sad ima i ime, ali lokacijski ne postoji. Doslovno- lijeva strana ulice širine nekoliko metara pripada selu Martinkovcu, a desna Gradu varaždinskim toplicama. Teško je provjeriti, ali vjerujemo da je to presedan u Hrvatskoj. Unatoč tabli na početku makadama koji vodi uzbrdo i koji je jedina neasfaltirana ulica u Varaždinskim toplicama, Varaždinska ulica nije upisana u niti jednu kartu – u katastru ulicu ne priznaju. Kao da je ulica dobijena „u paketu“ s osobnom kartom.

Gastarbajter

Nameće se logično pitanje – što su čekali ostali stanovnici Varaždinske i zašto je trebao stići gastarbajter doma kako bi njihova ulica dobila ime? Iako žive ondje nije im, kako nam priča jedna stanarka – Viktorija Bahunek – zapravo nikada palo na pamet „bosti se s rogatima“. To su radni ljudi, seljaci koji žive od komada zemlje…i jednostavno nisu znali niti imali vremena za „ganjati“ proceduru oko adrese.- Svi smo mi ovdje doselili od negdje. Nije ovo nova ulica, ali niti da se tako izrazim, oduvijek ovdje. Mislim da se vodi pod vikend naselje, barem nam tako piše na uplatnicama koje plaćamo za komunalni doprinos. To je doprinos za vikend kuću. Bilo bi logično da nam nije u interesu tražiti „legalnu“ ulicu jer to za sobom povlači i sve ostale obaveze kao što su plaćanje redovnih komunalija…, ali i prava, govori gospođa Bahunek. Svi stanovnici osim „Nijemca“, prebivališta i boravišta u osobnim kartama imaju na nekim drugim adresama. Vjerojatno je to protuzakonito, ali greška nije njihova. Kako da se prijave, kad ulica „ne postoji“? Da podignu kolektivnu tužbu? Za to nemaju niti znanja niti novaca. No, u tom slučaju, gotovo sigurno ne bi sami morali financirati, primjerice javnu rasvjetu – Kad smo sami stavili prve dvije „lampe, onda su „oni“ stavili pet rasvjetnih stupova, također smo sami ponudili sufinanciranje ceste budući da „oni“ navezu zemlju i izravnaju makadam, ali sa svakom kišom posao se pokaže uzaludnim troškom, priča gospođa Bahunek. Baš su sada to poravnali, nakon što je zbog vodenog tijeka, voda ostavila velike grabe na ulici.

Tko su “oni”?

Riječ „oni“ stavljena je pod navodne znakove budući da su radovi vjerojatno obavljeni o trošku Varaždinskih toplica. Uglavom su, naime, urgirali stanovnici desne strane ulice budući da je od 12 kuća većina njih s desne strane. – Najgore je kad vas službene osobe, uglavnom komunalni redari, traže dokumente, a vi ih kao neki kriminalci, nemate. Pravilnije rečeno – imate, ali na drugu adresu. Jer na ovu ih ne možete dobiti. .Ako ovo nije ulica neka bude makadam, ali budući da na tabli vrlo vidljivo piše Varaždinska ulica, bilo bi valjda normano da dobijemo cestu kao i sve ulice u Gradu, kaže. Samo, niti njoj nije jasno što bi bilo kad bi Grad pristao, a Martinkovec ne? – Valjda pola asfaltirane ulice, u svojim je nedaćama ironična gospođa Bahunek.

Komunalci traže svoje

No, možda riječi gospođe Bahunek i nisu baš ironične koliko ona to misli. Kako saznajemo, Martinkovec je predao zahtjev za asfaltiranje jednog kilometra – dakle, pola ulice. Budući da sumnjamo kako misle asfaltirati jednu stranu veste, vjerojatno su razgovarali s Toplicama da cestu asfalriraju pola – pola. Premda nitko ne zna zašto jedna strana pripada jednoj, a druga drugoj lokalnoj samoupravi.
Problema u Varaždinskoj ima još. Primjerice kad bi i kamioni željeli proći da se nešto napravi – ne mogu, jer je susjed gospođe Bahunek registrirao zapuštenu šikaro kao vinograd. Granje koje iz šikare visi nad cestom onemogućava prolaz večim vozilima – Dakle, niti kamioni za skupljanje smeća ne mogu proći. Zašto bismo plaćali komunalnu naknadu ako se, na primjer, ne odvozi smeće?, pita se Veronika Bahunek na čija su vrata baš na dan našeg posjeta pokucali komunalni redari sa tiskanicama za prijavu podataka za komunalnu nadoknadu. Ne znam samo koju su adresu naveli na tiskanicama

Gradonačelnica Goranka Štefanić:

“Desna strana ulice pripada naselju Varaždinske toplice i nosi ime Varaždinska ulica, dok lijeva strana nosi ime naselja Martinkovec.Neposredno prije popisa stanovništva 2011. godine Ured za katastar u Novom Marofu dodijelio je adrese i kućne brojeve te su granice naselja definirane prema katastru. Na zboru građana 8. studenoga 2013. godine koji je održan u Martinkovcu, na kojem su bili gradonačelnica i zamjenik gradonačelnice Grada Varaždinskih Toplica, razmatralo se između ostalog i pitanje navedene ceste, te će se istaknuta dionica ceste uvrstiti u Plan prema prioritetima i jednog i drugog naselja. Grad Varaždinske Toplice brine se o svojim naseljima koja mu pripadaju te o istaknutim dionicama ceste čiji će se problemi u dogledno vrijeme riješiti”.  

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Ljudi i priče

Zlatni pir Ivana i Anke Čurila s Halića: Oduvijek i zauvijek

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kad su se Ivan i Anka Čurila prije 50 godina međusobno obvezali na vjernost, ljubav i poštovanje, bili su mladi i zaljubljeni i nisu znali što je ispred njih.

Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.

Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno

Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.

– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”

Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.

Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.

Nastavite čitati

Ljudi i priče

Obrtnici priuštili pravo sajmeno raspoloženje

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

SAJAM

Da su varaždinski obrtnici žilava „sorta“, unatoč svim nedaćama koje su ih snašle zadnjih osam godina, pokazali su ovog vikenda na Obrtničkom uličnom sajmu. Izlagalo se na 50-ak štandova, atmosfera je bila prava sajmena, puna dobrih vibracija.

Jedni su šišali, drugi prodavali svoje originalne proizvode, treći održali modne revije vlastitog dizajna… Svi su imali zajedničko jedno – tvrdoglavost i kretivnost. Onu tvrdoglavost koja koja im je trebala zadnjih osam godina kako bi opstali i danas mogli pokazati tu svoju kreativnost. Frizerke je taj dan podsjetio na subote otprije desetak godina, kad su mušterije kavom „mitile“ mjesto za frizuru prvog dana vikenda. Neki od onih koji su sjeli u frizerski stolac priznaju da nije bilo slučajno. – Pročitala sam da će biti besplatno šišanje i frizura, pa sam odlučila iskoristiti priliku. Kad plaćam, ne mogu si priuštiti eksperimente, idem na sigurno. Ovako riskiram i lani nisam požalila. Evo me opet… – veli Marina dok sjeda u frizeraj na Korzu.

Viktor Plavec

Zadovoljan je i Viktor Plavec, vjerojatno najstariji varaždinski obrtnik, kako po godinama tako i po više od pola stoljeća obrtničkog staža. Vjeruje da će obrtništvo opstati, ali, kaže, ne bi bilo loše kada bi država pripomogla. – Unatoč svemu, obrtnici se ne daju. No, neki su zanati, poput recimo postolar, s dozvolom jeftinog uvoza gotovo pa nestali. Država bi trebala uvesti red na tržištu, čuvati tradiciju i efektnim mjerama pomoći obrtnicima da opstanu – govori Viktor Plavec, umirovljeni vlasnik fotografske radionice. Plavec zna o čemu govori, jer upravo je njegova obitelj vjerojatno najdugovječnija varaždinska obrtnička familija – njegova unuka je sad četvrta generacija koja vodi obiteljsku fotografsku radnju. Korzom je prošetao i kalifornijski bračni par iz San Francisca, Doug i Jane, čija je radoznalost dovoljno govorila o zanimljivosti tradicijskih zanata turistima. Sve ih je zanimalo – ručni radovi, veseli kišobrani oslikani anđelima i gradskim motivima Suzane Bernat, srednjovjekovne krinoline i odore Udruge Potkalničkih plemenitaša, proizvodi opojnog mirisa lavande Jadranke Lili Plešnar, savršeno očuvani oldtimeri, domaći med, bučino ulje… Doug veli da se osjeća kao da su ga „anđeli spustili na Korzo“, a ne da je usputni putnik koji je s crusera kojim krstari jadranskom obalom – od Albanije do Grčke – na nekoliko sati stigao u Grad. – Anđeo me spustio u svoju anđeosku ulicu – veli Doug i dodaje da je iznimno vidjeti lokalne ljude koji rade ono u čemu uživaju. Sreća pa ne znaju sve probleme s kojima se susreću ti lokalni ljudi kako bi opstali i radili baš to u čemu uživaju. 

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje