Povežite se s nama

Međimurje

Knjiga Tatjane Barat i Andreja Proševa: „Upoznajemo djecu s velikanima i razbijamo strah od bijele kute“

Objavljeno:

- dana

„Kad odrastem želim biti liječnik“ naziv je nove knjige dvoje autora, mlade književnice Tatjane Barat i čakovečkog liječnika Andreja Proševa. Ovo zanimljivo, poučeno i zabavno djelo svjetlo dana ugledalo je u izdanju Školske knjige. Šarene ilustracije potpisuje ilustratorica Ana Salopek, dok je urednica Emica Calogjera Rogić.

Izlazak nove knjige valjani je razlog za razgovor s dvoje autora.

Kako se rodila ideja za ovom knjigom i kako se uopće povezalo dvoje autora na ovome projektu?

Tatjana: Andrej i ja zajedno smo pohađali Gimnaziju Josipa Slavenskog u Čakovcu. Povezali smo se godinama kasnije kada sam ja pisala članak o njemu kao primjeru uspješnog mladog liječnika koji je tada počinjao specijalizaciju iz psihijatrije. Spletom okolnosti, nastavili smo suradnju na pisanju zajedničkih članaka o mentalnom zdravlju jer sam i ja oduvijek zaljubljenica u psihologiju te uz pomoć stručnjaka uvijek u javnosti nastojim promicati važnost mentalnog zdravlja. Kada je bila održana promocija moje prve knjige, Andrej se pojavio ondje i odmah kupio nekoliko primjeraka za kolege liječnike. Naime, u knjizi su bile zastupljene tri liječnice koje sam često isticala u svojim tadašnjim medijskim istupima. Razgovorima smo slučajno došli na ideju kako bi bilo dobro da jedna čitava knjiga bude posvećena liječnicima i liječnicama te primjerena osnovnoškolskom uzrastu. Svakako je pripomoglo i to što je Andrej također od malih nogu zaljubljenik u knjige, a s moje strane to što sam donekle imala uvid u medicinu jer u obitelji i među poznanicima imam zdravstvene djelatnike.

Knjiga, osim što čitatelje upoznaje s ličnostima i njihovim dostignućima, na neki način razbija kod djece strah od liječnika.

Tatjana: Tako je. To je bio i cilj knjige. Često liječnike doživljavamo kao svemoguća bića koja su uvijek u pravu i nikada ne griješe. Štoviše, i ja sam imala takvo mišljenje dok prije desetak godina nisam naišla na zdravstvene poteškoće i dobila različite dijagnoze. Tada sam shvatila da su i liječnici samo ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama. I upravo to trebaju shvatiti i roditelji i djeca, a preglede kod liječnika početi doživljavati kao nešto što možda nije ugodno, ali nije ni zastrašujuće.

I tu je, prije svega, važna uloga roditelja. Ako od najranije dobi roditelj predstavi djetetu odlazak liječniku kao sasvim normalno iskustvo, dijete će to tako uistinu i doživjeti. S druge strane, budu li roditelji djecu plašili rečenicama poput „Ako nećeš biti dobar, doktor/ica će ti dati pikicu!“, ona će osjećati visoku razinu straha, koja se može preslikati i na kasniji odrasli život. Baš bi zato roditelji trebali djeci ponuditi ovu knjigu koja je i zamišljena kao šareni spoj priča o velikanima hrvatske medicine i razbijanja straha od bijele kute.

Kako su autori između sebe podijelili poslove na stvaranju knjige? Koji su bili najveći problemi s kojima ste se susreli? Što ste vi naučili prikupljajući podatke?

Tatjana: Prvi je izazov bio napraviti popis. S muškim je imenima bilo lako, tu smo mogli birati koga ćemo staviti, a koga ne, no zadržali smo se na pionirima pojedine grane medicine. Međutim, kada su u pitanju bila ženska imena, situacija je bila potpuno drugačija. Ne samo da se u literaturi jedva spominju nego su jedini izvor podataka o nekima znanstveni radovi pojedinaca. Zato smo morali potražiti pomoć.

Tu vrijedi istaknuti prof. dr. sc. Jasminu Vraneš, prim. dr. med., voditeljicu Službe za kliničku mikrobiologiju pri Zavodu za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ i Tamaru Kukovec Horvat, specijalisticu medicinske mikrobiologije s parazitologijom iz Varaždina koje su nam ukazale na značaj Dore Filipović, kao i prof. dr. sc. Vesnu Jurešu koja nam je otkrila svijet supruge Andrije Štampara, Desanke Ristović-Štampar.

Da bih uopće mogla pisati priče o medicini, prvo sam morala samu sebe naučiti temeljnim znanjima svake od grana medicine koje su zastupljene o knjizi. Čitala sam literaturu i Andrejeve skripte s fakulteta o svemu od povijesti medicine, preko dermatologije, ginekologije, urologije, oftalmologije, mikrobiologije, školske medicine, sve do kirurgije i brojnih drugih.

Kada sam savladala osnove, tek sam tada te podatke mogla upariti s biografijom pojedinog našeg junaka i tako napraviti kosture priča. Andrej je nadgledao pisanje svake priče, zajedno smo dorađivali rečenice i mijenjali dijelove priča.

Mnogo je pomogla i Andrejeva sklonost prema književnosti i činjenica što je od malih nogu zaljubljenik u knjige. Stavio se i u poziciju djeteta i na njima prilagođenom rječniku uz mene pojašnjavao osnove medicine. Moram pohvaliti i ilustratoricu Anu Salopek koja je sama pronašla sve fotografije odabranih liječnika i prema njima napravila vrhunske ilustracije.

Nakon što je pisanje knjige bilo završeno, znala sam u šali reći da bih sada komotno mogla sjesti s brucošima medicine u studentske klupe i otpočeti studij.

Popis liječnica i liječnika koji zaslužuju svoje mjesto u knjizi zasigurno je puno duži. Kako ste se odlučili upravo za ove koji su našli svoje mjesto na stranicama?

Andrej: Nije bilo lako odlučiti se za 20 velikana, popis je zasigurno mogao biti veći, ali kod planiranja smo se složili da bude upravo ta brojka. Na prvoj godini studija slušao sam predmet Povijest medicine te sam i sam bio iznenađen koliko su hrvatski doktori učinili za svjetsku medicinu! Primjerice, Andrija Štampar, rođen u jednom malom mjestu u Slavoniji, predsjedao je prvoj Svjetskoj zdravstvenoj skupštini Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi 1948. godine… Mene je taj podatak fascinirao! Često sam se kod starijih kolega koji su davno studirali znao raspitivati kakvi su neki od velikana iz knjige bili kao stručnjaci, kakvi su bili na ispitu, predavanjima…. Ispiti akademika Perovića i akademkinje Krmpotić i dan-danas se prepričavaju među studentskom populacijom. Možete li zamisliti da su studenti na njegovo predavanje znali doći u 6 ili 7 sati ujutro da uhvate čim bolje mjesto, a predavanje je počinjalo tek u 9 sati?!

Uloga liječnika u društvu danas posebno dobiva na vrijednosti. U kojoj mjeri će ova knjiga pomoći mladim naraštajima da se upoznaju sa svijetom medicine i osobama iz našeg okruženja koje su ga obilježile?

Andrej: Liječnik je osoba koja liječi i pomaže ljudima, ali koja ponekad mora odlučivati o životu i smrti čovjeka, medicina stavlja liječnike pred brojne moralne dileme. Upravo zbog toga često će biti idealiziran, što ne mora uvijek biti dobro. Zbog idealizacije na liječnika se projiciraju visoka (katkad i nerealna) očekivanja, etički standardi i visoki stupanj savjesti. Posljednjih desetljeća se smanjuje idealizacija, tome je sigurno kumovala i tehnologija koja je, koliko god je nužna i neophodna, sve više udaljila liječnike od bolesnika. Samim time pacijenti su s vremenom izgubili idealizaciju liječnika. Uspjesi i neuspjesi liječnika pod većom su, ali i oštrijom opservacijom društva nego u većini drugih profesija. Veći je osjećaj zahvalnosti, ali i veća osuda.

Ipak, uza sve izazove i poteškoće, mislim da ima više razloga zašto izabrati ovaj predivan poziv. Većina ljudi svoje zdravlje cijeni iznad svega. Kad je netko bolestan ili ozlijeđen, narušava se njegov normalan način života i liječnici imaju nevjerojatnu priliku vratiti život tih ljudi u normalu pa čak i neke spasiti od same smrti. Mislim da se malo toga može mjeriti s time. Ovi izuzetni ljudi postavili su visoke kriterije, pokazali su da se može uspjeti, čak i ako su svi izgledi bili protiv njih. Neki od njih liječili su ljude, otkrivali nove metode kako im pomoći, bili su inovatori, vizionari, drugi su odgojili stotine i stotine drugih mladih liječnika koji su to vrijedno znanje koristili u liječenju ljudi. Velika je privilegija biti u medicini.

Knjiga osim što čitatelje upoznaje s ličnostima i njihovim dostignućima, na neki način razbija kod djece strah od liječnika. Što još, osim ove knjige, može pomoći razbijanju tog straha?

Andrej: Kad su djeca zabrinuta zbog odlaska liječniku, često zamišljaju nešto puno gore od onoga što će se zapravo dogoditi. Izbjegavajte korištenje nejasnih objašnjenja prije odlaska liječniku poput: “Liječnik će te sad pregledati.” Treba djetetu jednostavnim rječnikom pokušati objasniti zbog čega je potrebno da ga doktor pregleda. Također, ne treba pretjerivati s obećanjima. Ako se vaše dijete pita hoće li dobiti injekciju, isprva može biti primamljivo razuvjeriti ga i reći da se ne zabrinjava i da sigurno neće biti injekcije. Najbolje je biti iskren prema onome što znate, a što ne. Bolje je reći: “Nisam siguran, ali zajedno ćemo pitati doktora kad stignemo tamo.” Iskrenost će pomoći u izgradnji povjerenja roditelja i djeteta i osigurati da se dijete neće osjećati izdano ako stvari ne budu išle kako mu je obećano.

Ne zaboravite da dijete gleda roditelja kako se on ponaša i kako upravlja vlastitom tjeskobom. Ako se dijete ne osjeća dobro, možda neće biti jedino tjeskobno. Kad su djeca bolesna, prirodno je da su roditelji napeti, nervozni i u strahu, ali važno je upravljati tjeskobom na odgovarajući način. Roditeljska anksioznost lako može prijeći na djecu. Naravno, to ne znači da ne biste trebali zabrinutost izražavati liječniku, već je samo važno pronaći pravo vrijeme i mjesto za to. Ako se osjećate tjeskobno ili imate pitanja koja možda ne bi bilo prikladno postavljati pred djetetom, obratite se liječniku nasamo. Odlazak liječniku možda nikada neće postati nešto u čemu vaše dijete uživa, ali nužan je i sastavni dio odrastanja.

Što ste naučili iz međusobne suradnje?

Andrej: Iz suradnje sam naučio da treba izaći iz zone komfora na način da se odvažim i da budem aktivniji u pisanju, čemu prije nisam baš bio sklon. Posao koji radim doživljavao sam većinom isključivo uz rad s pacijentima u bolnici, dok za ostale stvari nisam baš bio otvoren. Ali promijenio sam mišljenje, jer sam s Tatjanom napisao dosta članaka vezano za mentalno zdravlje za razne portale. Mislim da se korištenje suvremenih masovnih medija može iskoristiti za upućivanje terapijske poruke javnosti, ne moramo medije sagledavati isključivo u negativnom kontekstu, dapače. Sve to može biti dio socijalne psihoterapije koja itekako može pomoći ljudima kojima je teško.

Nakon knjige „Priče o neustrašivim hrvatskim ženama“, ovo je druga knjiga kojom književnica Tatjana Barat nastoji ispraviti neke povijesne i društvene nepravde. Što vas je motiviralo da krenete istraživati osobe i njihove živote čiji su doprinosi razvoju današnjeg modernog društva zanemareni ili čak zaboravljeni?

Tatjana: Otkada znam za sebe, nastojala sam „promijeniti svijet“, bilo to uz pomoć azilima, kupnjom hrane psima lutalicama čim bih ih ugledala, pomaganjem u učenju prijateljima iz razreda, a u odrasloj dobi pišući o sjajnim pojedincima koji odudaraju od prosjeka i mijenjaju društvo. Tako je nastala i inicijativa „Uspješni Međimurci“ kojom sam na lokalnom portalu tijekom gotovo četiriju godina predstavljala visokoobrazovane pojedince koji su korak po korak mijenjali svoju okolinu. Upravo sam tada shvatila da se o ženama nedovoljno piše, a kako sam još tijekom studija naginjala feminizmu, tu sam crtu zadržala i kasnije. Tako se i rodila ideja o knjizi „Priče o neustrašivim hrvatskim ženama“ koja je iznenadno postala hit. Među tim junakinjama bilo je i nekoliko liječnica, što je vodilo i prema nastanku ove nove knjige u izdanju Školske knjige.

U objema knjigama riječ je o ženama koje itekako zaslužuju da se čuje za njih. Što se tiče liječnica, to su žene bez kojih današnja medicina u Hrvatskoj ne bi izgledala jednako. Posebno me iznenadila priča o Desanki Ristović-Štampar, supruzi mnogo poznatijeg Andrije Štampara, za koju nisu čuli ni neki liječnici s kojima sam razgovarala, a utemeljila je školsku medicinu na našim prostorima.

Međimurje

U Međimurju danas 104 novozaražene osobe, ukupno 659 aktivnih slučajeva

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Ilustracija

Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije, u protekla 24 sata obrađeno je 245 uzoraka, od čega je evidentirano 97 pozitivnih nalaza na SARS-CoV-2 virus u Međimurskoj županiji, što je 39,6% pozitivnih od broja testiranih.

U protekla 24 sata oporavila se 71 osoba. Broj pozitivnih osoba u Međimurskoj županiji na današnji dan je 659.

Obavljenim testiranjima brzim antigenskim testovima evidentirana su 2 pozitivna slučaja, epidemiolozi su na temelju kliničke slike dijagnosticirali 1 pozitivan slučaj, dok je iz drugih županija javljeno o 4 pozitivna slučaja osoba s prebivalištem/boravištem u Međimurju. Do danas je u mikrobiološkom laboratoriju Zavoda za javno zdravstvo uzeto 51.675 uzoraka, ne računajući testiranja naših građana u drugim ustanovama unutar i izvan Međimurske županije.

U Županijskoj bolnici Čakovec hospitalizirano je 76 pacijenata pozitivnih na SARS-CoV-2 virus. U protekla 24 sata hospitalizirano je 8 pacijenata, otpušteno je 6 pacijenta, a 3 pacijenta su na invazivnoj respiraciji. U protekla 24 sata nema preminulih osoba.

Od 25. veljače 2020. godine, kada je zabilježen prvi slučaj zaraze u Hrvatskoj, do danas u Međimurskoj županiji bilježimo 13.849 osoba oboljelih od SARS-CoV-2 virusa, od čega se oporavilo 12.931.

Nastavite čitati

Međimurje

FOTO Djeca koja uče ruski u međimurskim školama razgovarala s kozmonautom Sergejom Ryazanskyjem!

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Nedavno se navršila 60. godišnjica svemirskog leta prvoga kozmonauta Jurija Gagarina.

U sklopu proslave velike obljetnice u dvodnevni posjet Republici Hrvatskoj došao je pilot-kozmonaut, heroj Ruske Federacije Sergej Ryazansky. Osim navedenog, Ryazansky je i prvi svjetski znanstvenik – zapovjednik svemirskog broda i doktor bioloških znanosti.

Diplomirao je na Biološkom fakultetu Moskovskoga državnog sveučilišta “M. V. Lomonosov” i proveo 306 dana u svemiru tijekom dvaju svemirskih letova. Pritom je izveo četiri svemirske šetnje, od kojih je jedna postala rekordnom (više od 8 sati neprekidno).

Djeluje kao govornik o vodstvu, motivaciji, izgradnji tima, radu u stresnim situacijama i slično. U subotu, 17. travnja, u Gradskome parku Stara Trešnjevka u Zagrebu održani su ceremonija polaganja cvijeća kod biste Jurija Gagarina i razgovor s djecom ruskih sunarodnjaka koji žive u Hrvatskoj i djecom koja uče ruski jezik u međimurskim školama.

Kozmonaut je odgovarao na brojna pitanja mladih znatiželjnika: koliko je kilometara do svemira te ima li mirisa u svemiru. Djeca su na poklon dobila fotografije iz svemira i autograme kozmonauta.

Nadalje, u Tehničkom muzeju Nikole Tesle u Zagrebu otvorena je izložba fotografija Sergeja Ryazanskog “Nevjerojatna Zemlja”, koja se sastoji od desetaka fotografija koje je kozmonaut osobno snimio tijekom letova u svemir.

Putovanje je omogućila Udruga ruskog govornog područja u Međimurju “Kalinka”.

– Vode se i pregovori da izložba doputuje u Čakovec! – dodaje predsjednica “Kalinke” Tatjana Mikolaj.

Nastavite čitati