U Hrvatskoj je boravio Neal Ascherson, 86-godišnji škotski povjesničar i pisac, čovjek iznimno bogate biografije: bio je vojnik, ljevičarski političar, novinski dopisnik iz Istočne Europe tijekom Hladnog rata, urednik i predavač.
Najpoznatiji je po knjizi „Crno more“, čiji je hrvatski prijevod (VBZ, 2016.) reklamiran kao „jedinstvena priča o Grcima, Skitima, Sarmatima, Hazarima, Hunima, Gotima, Turcima, Tatarima, Rusima, Ukrajincima i Poljacima“.
I kakve to veze ima s nama? Potpune, naravno. Mi Hrvati smo, naime, vjerojatno jedini narod kojeg odviše ne zanima vlastito porijeklo, pri čemu je ovdje posve nebitno koliko su utemeljene ukrajinska, gotska ili iranska teorija o našoj etnogenezi. Bitno je to da smo mi vjerojatno i jedini narod kojeg odviše ne zanimaju ni drugi narodi koji su u prošlosti imali veze s nama i/ili sa sadašnjim hrvatskim prostorom, a to su, između ostalih, Grci, Huni, Goti, Turci, Tatari, Rusi, Ukrajinci i Poljaci, a vrlo vjerojatno i Skiti, Sarmati i Hazari.
Što točno znamo o njima, o njihovoj povijesti? O većini tek ponešto, o drugima pak ništa. To je i logično, jer o samima sebi znamo tek ponešto, ako i to. A malo znamo jer smo ili lijeni ili nas loše uče, pri čemu je ovo potonje definitivno točno.
Stoga će i čitatelji Aschersonove knjige biti, primjerice, zapanjeni njegovim opisima kurgana u crnomorskom prostoru, tih nekoliko tisućljeća starih grobnih humaka neobično nalik tumulu Gomila na lokalitetu Bistričak kod Jalžabeta.
Ti su brojni tumuli na južnoruskim i ukrajinskim stepama još u davnoj prošlosti bili često pljačkani, dok je Gomila kod Jalžabeta opljačkana 12. rujna 2017. godine.
A o počiniteljima se još uvijek ne zna ništa. Jer u nas se o mnogočemu zna tek ponešto, ili pak ništa. Kao da živimo prije nekoliko tisućljeća, a ne u 21. stoljeću.