Priroda u 21. stoljeću diljem svijeta pokušava se očuvati na mnoge načine. Proglašavaju se zaštićenima prostrana područja divljine i strogih rezervata gdje pristup imaju samo znanstvenici.

U nacionalnim parkovima dozvoljeni su rekreacija i posjećivanje, ponegdje čak i u milijunima posjetitelja godišnje, da bi se ljudima približile prirodne vrijednosti, pa da tako inspirirani ljudi onda u svakodnevnom životu budu gorljivi zagovornici očuvanja prirode. Politika poljoprivrednih poticaja uvjetuje provedbu mjera zaštite prirode na razini gospodarstva, s ciljem očuvanja biljnih i životinjskih vrsta u agroekosustavima. Oživljavaju se zaboravljene tradicije gradnje suhozida i sadnje živičnjaka koji estetski i funkcionalno oplemenjuju krajobraz. Međunarodne organizacije poput UNESCO-a pomažu državama da u zaštićenim područjima ostvare koncept održivog razvoja. Privatne zaklade i fondacije ulažu sredstva u kupnju zemljišta koja se onda pretvaraju u rezervate za očuvanje točno ciljanih vrsta. Ukratko, načina je mnogo, mehanizmi su brojni, a izvori financiranja zaštite prirode raznovrsni.

U Međimurju su zaštićena područja proglašena u kategorijama za koje je ljudska prisutnost važna, gotovo pa presudna, za očuvanje povoljnog statusa prirode. To su, dakako, Regionalni park Mura-Drava i Spomenik prirode Bedekovićeve grabe. Tradicionalne prakse u poljoprivredi, šumarstvu i rekreaciji lokalnoga stanovništva ovdje su dio identiteta zaštićenih područja. Zbog velike gustoće naseljenosti malog Međimurja, pritisci na prirodu su veliki. No, često je dovoljno samo poštivanje postojećih zakona i propisa te malo zdravog razuma da se osigura cjelovitost zaštićene prirode.

U svijetu koji se stalno mijenja često se postavlja pitanje: koji je to povoljni status prirode koji štitimo? Je li to onaj kakav su stručnjaci i donositelji odluke o zaštiti zatekli u trenutku proglašenja zaštite s ciljem da se takvo stanje još poboljša u smislu kvalitete uvjeta prirodnih staništa? Je li to neko zamišljeno idealno stanje koje izvire iz definicije određene kategorije zaštićenog područja? Ili je priroda tu da bi je čovjek mijenjao sukladno svojem nahođenju i duhu vremena u kojem živimo? Prema nekim teorijama, današnje mlađe generacije Europljana teško mogu pojmiti što je to vrijedna priroda, jer se naše svakodnevno okruženje nakon II. svjetskog rata toliko izmijenilo da smo izgubili predodžbu što je to priroda i zašto nam je važna. Zato je potreba za novim zaštićenim područjima sve izraženija, jer se upravo u njima reflektira ono što nazivamo zavičajnom prirodom.

Međimurje nema netaknute prirode!

U prostoru javne komunikacije, posebno na društvenim mrežama, uz pojam međimurske prirode često piše – netaknuta! Koliko god to bilo primamljivo i marketinški zgodno, stvarnost je sasvim drukčija. Priroda u Međimurju je uvelike taknuta te između Mure i Drave već barem jedno puno stoljeće nema netaknute prirode, odnosno divljine. Dominacija čovjeka nad ovim prostorom rezultirala je takozvanim „mozaičnim krajobrazom“ u kojem dominiraju oranice, livade i šumarci. No, to ne znači da međimurska priroda nije vrijedna i dostojna zaštite. U užoj zoni korita rijeke Mure još uvijek postoje čovjeku nepristupačna područja, a sezonska plavljenja u određenoj mjeri štite taj prostor od potpune devastacije ilegalnom izgradnjom. U svakom slučaju, pojam „netaknuta“ u kontekstu prirode Međimurja treba koristiti vrlo oprezno i promišljeno.

Loš scenarij je onaj u kojem se proglasi zaštićeno područje, a da se pritom ne naprave apsolutno nikakvi, čak ni početni koraci prema aktivnom upravljanju. Takvi parkovi se zovu „papirnati parkovi“ i postoje svugdje u svijetu. Optimalan scenarij je onaj u kojem je ustanova za upravljanje određenim zaštićenim područjem osnovana, ekipirana i financijski osnažena paralelno s procesom proglašenja zaštićenog područja. To je obično slučaj u državama s razvijenim ekonomijama i razvijenom sviješću o značaju očuvane prirode za sveukupni razvoj društva. U idealnom scenariju formalna zaštita prirode nije ni potrebna, već lokalno stanovništvo zna kakve vrijednosti postoje na njegovu teritoriju pa o tim bogatstvima brine bez zakonske prisile. Iako je takav scenarij rijetkost, ipak postoji.

Nakon deset godina postojanja i rada „Međimurske prirode“ – Javne ustanove za zaštitu prirode, odrađene su sve početne zadaće da bi javnost znala da je u Međimurju od 2001. godine proglašen Značajni krajobraz rijeke Mure, od 2002. godine Spomenik prirode Bedekovićeve grabe, a od 2011. godine pak Regionalni park Mura – Drava. Većina zadaća obavlja se samozatajno, no projekti ipak moraju biti javno vidljivi i prepoznatljivi pa se ponekad može činiti da su čuvari prirode uvijek u medijskom prostoru. No, to i jest jedan od načina da javnost spozna važnost zaštite prirode: naime, da se o zaštiti prirodnih vrijednosti stalno piše, da se ističu vrijednosti, propituju strategije i ukazuje na probleme.

Zato je svrha „Međimurske prirode“, povrh uloga propisanih zakonima, stalno ohrabrivati lokalne inicijative koje su usmjerene očuvanju prirodnih blaga, ukazivati na vrijednosti koje se iz lokalne perspektive teže uočavaju te biti čuvar prirode kao javnog dobra i onda kad to nije popularno, kad se to ne sviđa načelniku neke općine ili poduzetniku koji svoj privatni profit ostvaruje iz domene javnih dobara.

Piše: mr.sc. Siniša Golub, ravnatelj „Međimurske prirode“ – Javne ustanove za zaštitu prirode