Piše: Lea Šprajc

U svojoj svakodnevici čovjek se služi gomilom stvari, rijetko pitajući se o njihovu podrijetlu i širem povijesnom i kulturnom kontekstu iz kojeg su one proizašle. Značenja koja im danas pridaje često su posve drugačija od značenja koja su one imale na svom izvoru.

Jedna od takvih stvari je i čipka, specifična šupljikava tekstilna tvorevina koju nalazimo na najrazličitijim komadima odjeće i posoblja. Motiv čipke uočit ćemo i u slikarstvu, arhitekturi, grafičkom dizajnu te drugim vizualnim umjetnostima. Proizvodnja čipke dakako ima svoju povijest, a njezine niti nisu zaobišle ni naše malo Međimurje.

Čipka je proizvod renesanse. Svojom jednostavnošću i bjelinom savršeno se uklapala u renesansnu poetiku koja je inzistirala na raskidu sa srednjovjekovnim koloritom. Kolijevka čipke na iglu ili šivane čipke je Venecija, dok se čipka na batiće najranije javila u okolici Antwerpena u Belgiji.

Do polovice 20. stoljeća čipku na batiće izrađivale su i žene i djevojke iz donjeg Međimurja. U zapisima se kao glavna čipkarska središta spominju sela Sveta Marija, Donji Mihaljevec i Čukovec. I danas aktivna međimurska čipkarica, Nada Mance, u svojim je istraživanjima ustanovila da se čipka u Međimurju radila i u selima Hemuševec, Draškovec i Cirkovljan. Tradicija izrade čipke na batiće danas se održala samo u Svetoj Mariji, gdje je naporima spomenute Nade Mance i starijih Svetomarščica revitalizirana tijekom 90–ih godina 20. stoljeća.

O podrijetlu i uopće povijesti čipke na batiće u Međimurju malo je poznato. Domaća čipkarska terminologija (npr. „špice“ kao naziv za čipku prema njemačkome „die Spitze“) upućuje na mogućnost postajanja vanjskih, srednjoeuropskih utjecaja. U razdoblju 1879–1918. u Beču je djelovao Središnji čipkarski tečaj koji su polazile brojne žene iz drugih čipkarskih centara sjeverozapadne Hrvatske, primjerice Lepoglave. Dosadašnja istraživanja, međutim, pokazala su da međimurske čipkarice nisu pohađale čipkarske tečajeve u inozemstvu te da u Međimurju nije bilo organiziranih oblika učenja čipkarstva.

Međimurke su čipku izrađivale strogo namjenski. Ona je bila dio ženskog tradicijskog oglavlja, tzv. poculice. Čipka za poculicu trakastog je oblika s pet polukružnih cjelina („cakni“) ukrašenih motivima „katruže“, „lastavičke“, „jagnješca“ i „krogljice“. Ovakva je čipka (bila) iznimno zahtjevne izrade. Primjerice, za motiv „katruže“ čipkarica je koristila 36 para batića! Čipku u obliku pravokutnih traka i s jednostavnijim motivima međimurske su čipkarice izrađivale za prodaju u Podravini i Moslavini. Prodajom čipke priskrbljivale su si dodatnu zaradu za kućanstva.

Danas je tradicijsko umijeće izrade čipke na području Svete Marije zaštićeno kao nematerijalno kulturno dobro na nacionalnoj razini, a njegovu očuvanju svojim angažmanom najviše pridonose gospođa Mance, članice udruge „Svetomarska čipka“ i polaznice sekcije školske zadruge „Mala čipkarica“ u Osnovnoj školi Sveta Marija.

Naslov fotografija: članice Udruge „Svetomarska čipka“ i polaznice Zadruge „Mala Čipkarica“

Komentari

Komentara