Piše: Lea Šprajc

Na poklon sam dobila izuzetno vrijednu knjigu koju sam oduvijek priželjkivala za svoju kućnu biblioteku. Riječ je o knjizi „Međimurje: ljudi, vjerovanja, običaji“ mađarskog etnologa i pedagoga Ferencza Gönczija. Originalno na mađarskom jeziku kao „Muraköz es nepe“ objavljena je u Budimpešti 1895. godine, a na hrvatski ju je preveo poznati čakovečki ljekarnik Ladislav Antauer.

Gönczi je navodno pješke prošao cijelo Međimurje: „Posjetio sam skoro svako međimursko selo, zapazio raznovrsne načine života tamošnjeg naroda, njegove navike, interese i raspoloženja.“ Poznavanju međimurskih prilika svakako je doprinijelo i Gönczijevo desetogodišnje iskustvo rada u Državnoj pučkoj školi u Kuršancu.

Autora interesira sve što ima veze s Međimurjem i njegovim narodom pa u knjizi nastupa istodobno kao povjesničar, geograf, demograf, etnograf, dijalektolog itd. Tekst prate zanimljivi crteži nastali na temelju stvarnih fotografija, a radio ih je sam Gönczi, što je još jedan pokazatelj njegove svestranosti. Gönczijev me poduhvat podsjetio na djelatnost ranih antropologa koji su kulturu pojedinog naroda istraživali dugotrajno boraveći na terenu među njezinim nositeljima, istodobno participirajući u svim njezinim segmentima (tzv. promatranje sa sudjelovanjem). Djelo nije imalo većih znanstvenih pretenzija, ali je zato ideološki (promađarski) stav njegova autora prilično jasan i izričit.

Moglo bi Vas zanimati:

Proslava Dana Međimurske županije trajat će 32 dana u 78 manifestacija

Na konferenciji za medije 27. ožujka u parku Centra znanja predstavljen je bogat program proslave Dana Međimurske županije. Trajat će...

„Međimurje: ljudi, vjerovanja, običaji“ knjižica je kojoj se valja vratiti više puta. Kojom se god temom bavila, redovito pomislim kako bi bilo korisno provjeriti što je Gönczi o tome svojedobno pisao. Neka su njegova zapažanja zaista neobična i jedinstvena. Je li razlog tome njihova arhaika pa zbog smjene generacija više ne nalazimo na terenu potvrde istoga/sličnoga ili pak činjenica da se neke stvari jedincato pojavljuju u Gönczija govori da bi ih se trebalo uzeti sa zrnom soli. Bilo kako bilo, ovog sam se puta, potaknuta aktualnom pandemijom korona virusa, fokusirala na dijelove knjige koji govore kako su se naši stari nosili s bolestima i drugim sličnim nedaćama.

Gönczi smatra da Međimurci ne paze na svoje zdravlje. Od zaraznih bolesti osobito pate ljudi u ravničarskim dijelovima Međimurja, prvenstveno zbog močvarnog okoliša. Razvoju bolesti pogoduje i siromaštvo, odnosno izuzetno skroman komoditet. U mnogim kućama dvije do tri obitelji žive zajedno, a prostorije se rijetko provjetruju. Nadalje piše da su Međimurci u nevoljama skloni praznovjerju. Nerado govore o bolestima i nesrećama drugih, jer bi na taj način isto moglo snaći i njih. Najbolje sredstvo za ozdravljenje je voda kojom se umivaju. Krava se prodaje zajedno s užetom vezanim za rogove, a ruka je pri prodaji pokrivena pregačom. Kupac je preuzima na isti način da ne bi neka zarazna bolest prešla s krave u kuću. Za mladog su mjeseca za krepkost i mladolik izgled izgovarali stihove „Dej mi Bog zdravo ovoga meseca živeti. Pomladi mene, kak ti sam sebe!“ Na mladoj su mjesečini neki pak gladili bradavice na rukama, vjerujući da će im tako brže proći.

“Ve: iz pera znatiželjnih umova” zajednički je projekt etnologinja Janje Kovač i Lee Šprajc, osmišljen kao platforma za objavljivanje popularno-stručnih tekstova o tradiciji, kulturi i umjetnosti Međimurja. Tekstom i slikom istražuju, bilježe i prate aktualno stanje promatranih fenomena. Zbog toga su projekt i nazvale “Ve” – na međimurskom to znači “sad”.