Piše: Janja Kovač, magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti

Vjerojatno ste svi čuli za zlatnu groznicu i to onu američku. U 19. stoljeću pronađene su plodonosne zlatne žile na zapadnoj obali Sjedinjenih Američkih Država. Stotine tisuća siromaha uputila se iz cijelog SAD-a i drugih država prema Kaliforniji i Aljasci. Tražili su i iščekivali samo jedno – grumen zlata.

Grumen koji bi njima i njihovim obiteljima osigurao pristojan život do kraja života. Kruta stvarnost je bila drugačija. Najveći broj njih nikad se nije obogatio, a zlato koje i jesu pronašli se mjerilo tek u gramima. Mnogi su se narušena zdravlja i slomljena duha vratili svojim kućama praznih ruku.

Ono što povezuje daleke predjele SAD-a i Međimurje je to da smo i mi imali svoju zlatnu groznicu. Možda ćete se zapitati: „Kako to? Pa u Međimurju nema planina ni rudnika!“ Točno. Ali ima rijeka. A one su uglavnom bile izvor zlata pronađenog u američkoj groznici. Ne planine i rudnici, već rijeke.

Sve rijeke u svom sedimentu, odnosno dnu, imaju materijal stijena iz kojih izviru ili kroz koje prolaze. Dugotrajnim djelovanjem vode na stijene one se troše, čvrsta kora popušta i mrvi se u manje dijelove. Te dijelove sa sobom nose rijeke. Ponekad i tisuće kilometara od svojih izvora u ravnice poput Međimurja. Među tim materijalom nalaze se minerali i kovine. I zlato.

No, na veliku žalost svih zlatara ovog svijeta, to zlato nije u obliku kuglica ili grumena. Priroda se poigrala s ovim ljudima i itekako im otežala potragu za toliko željenom kovinom. U rijekama se zlato nalazi u obliku sićušnih zrnaca, gramažom i oblikom slična običnom pijesku. Ljudi ipak nisu odustali. Našli su načina kako rijeci uzeti zlato – počeli su ga ispirati. Taj postupak nisu mijenjali stotinama godina.

Na vrlo jednostavan, ali fizički zahtjevan način zlato su u Međimurju počeli ispirati najvjerojatnije Rimljani početkom naše ere. Da se zlato ispiralo kroz srednji vijek znamo iz poreznih i upravnih dokumenata. Dravsko zlato među svojim su blagom čuvali i Zrinski. Sve do druge polovice 20. stoljeća Međimurci su ispirali zlato na Dravi, a rijetko i na Muri.

Mura se rijetko koristila jer je bila granična rijeka. No, Drava je bila podesnija za ispiranje jer je bila brza i donosila mnogo sedimenta za sobom. Nakon velike vode po 200 čamaca s dva člana posade se spuštalo od Maribora do Donje Dubrave i Donjeg Vidovca. Dravsko zlato je postizalo najvišu cijenu od sveg zlata iz rijeka u Austro-Ugarskoj monarhiji. Bilo je najčišće, moglo se dobiti i 97% čistoće zlata.

Zlatarenje nikad nije bilo prvi posao Međimuraca, već je bio izvor dodatne zarade. Zlato se prodavalo dalje i najčešće se nije koristilo u privatne svrhe. Tako ni supruge ponajboljih zlatara nisu imale zlatno prstenje.

Zlatari u Međimurju nisu oni koji izrađuju ekskluzivan nakit, oružje ili detalje za kuće bogatih. Međimurski zlatari su vrijedni ljudi, poljoprivrednici koji bi se u potrazi za dodatnom zaradom zaputili na dvotjedno putovanje rijekom nizvodno u potrazi za zlatnim listićima.

“Ve: iz pera znatiželjnih umova” zajednički je projekt etnologinja Janje Kovač i Lee Šprajc, osmišljen kao platforma za objavljivanje popularno-stručnih tekstova o tradiciji, kulturi i umjetnosti Međimurja. Tekstom i slikom istražuju, bilježe i prate aktualno stanje promatranih fenomena. Zbog toga su projekt i nazvale “Ve” – na međimurskom to znači “sad”.

Komentari

Komentara