VIS_Promotex
VIS_Promotex
VIS_Promotex
VIS_Promotex

Piše: Lea Šprajc

Iako rijetko, i u novije se vrijeme u danima oko poklada po međimurskim selima mogu uočiti manje skupine djece što maskirana obilaze od kuće do kuće, pjevaju i plešu, a njihovi ih sumještani u znak podrške nagrađuju. Praksa je to koje se dobro sjećam iz svoga djetinjstva.

Običajni rekvizitarij djece korespondira sa suvremenim trendovima, a to se ponajprije očituje u izboru kostima kojima djeca utjelovljuju njima omiljene junake iz popularnih crtića, filmova ili video igara. To je još jedan pokazatelj dominantno društvene funkcije poklada u suvremenosti, naspram one prvotne magijske iz vremena kada je (međimurski) čovjek bio neraskidivo – ekonomski i duhovno – vezan uz prirodu pa je i različitim običajnim postupcima potencirao njezinu blagonaklonost. Usmena predaja svjedoči da je sličnih pokladnih obilazaka djece u Međimurju bilo i ranije, i to znatno češće i redovitije.

SPAR
SPAR
SPAR
SPAR

Međimurska etnologinja i folkloristica Marija Novak u razdoblju 1979.-1982. u petnaestak je međimurskih sela istraživala pokladne skupine djevojčica. Do desetak je djevojčica u dobi od otprilike šest do dvanaest godina na „fašenjsku nedelju“ ili sam „fašenjk“  obilazilo kuće svojih rođaka i susjeda i plesalo kolo uz i danas poznatu i često izvođenu pjesmu „Tu za repu, tu za ljen“. Na početne su stihove – „Tu za repu, tu za ljen / tu za masno zelje!“ – djevojčice redovito cupkale, poskakivale ili udarale nogama o pod. Zašto? Njihovi se specifični plesni pokreti uz spomenute stihove tumače kao magijski postupci prizivanja plodne poljoprivredne godine.

Djevojčice su dolazile u kuće svojih sumještana da im pjesmom i plesom požele plodnu godinu. Ivan Ivančan ih stoga naziva ranoproljetnim „bajalicama“ ili „poželaricama“. Zanimljivo je da su se i one međusobno nazivale određenim imenima. Neke su djevojčice njihove majke pomno pripremale za ophode. Svojom su bogato urešenom odjećom i specifičnim frizurama sa čipkicama po čelu nalikovale mladim snahama.  Zato su se i nazivale „fašenjskim snehicama“. Druge su pak u ophode odlazile obučene „onak po domače, kak so več deca bila oblječena“. Potonje su djevojčice obično dolazile iz siromašnijih obitelji i za razliku od kičenih „fašenjskih snehica“ nazivali su ih „fašenjskim frajljicama“. Odnos fašenjskih snehica i frajljica dobra je ilustracija ekonomske i socijalne stratifikacije sela izražene putem običajne prakse.

Marija Novak pretpostavlja da su u ophode prvotno odlazile „prave“ mlade snahe i da su s vremenom, kako su se vjerovanja modificirala, svoja zaduženja prenijele na djevojčice. Transfer običaja odraslih u sferu dječjeg folklora, potaknut promjenama načelnih svjetonazora, učestao je obrazac u tradicijskoj praksi. Marija Novak skrenula je pozornost i na starije žene koje su u danima oko poklada običavale nositi svečano tradicijsko ruho, ne percipirajući ga pritom, dakako, pokladnim kostimom. Za pretpostaviti je, piše Novak, da je odjeća postala sastavni dio ophoda te da su žene, iako prenijevši običaj na djevojčice, zadržale taj detalj vjerujući da već i odjećom utječu na ishod poljoprivredne godine koja im predstoji. Eto zato se na „fašenjk treba oblječi kak sneha“.

 

 

Komentari

Komentara

loading...